Piše: Stanko Crnobrnja
Prevagnuće onaj ko nađe način da kontroliše tehnologiju, a da pritom ne uguši inovaciju, da ostvari profit, a da ne uništi društveno tkivo. Nažalost, moć i profit su mnogo ubedljivija motivacija od etike i društvene odgovornosti.
Od šesnaestog do kraja devetnaestog veka kapitalizam se grčevito, surovo, nemilosrdno, ali i uspešno borio za dominaciju u svetskim tokovima novca, robe, resursa, ljudi i naravno – kapitala. U dvadeseti vek ušao je kao moćna, globalna, superindustrijalizovana mašina kojom su u potpunosti pokušale da ovladaju tri-četiri sile i gomila manjih aspiranata. Usred klanice između jednih i drugih kroz revoluciju je eksplodirala nova sila koja je uspostavila i nove odnose i nova pravila u svetskim poslovima. Sovjetski Savez, prva država radnika i seljaka u istoriji planete, krenuo je silovito u stvaranje – socijalizma. Bilo je mnogo pokušaja da se u jednoj rečenici/paroli iskaže šta je to socijalizam. Jedan od interesantnijih iskaza bio je sledeći: elektrifikacija + kolektivizacija = socijalizam. Interesantan je zbog toga što je, po njemu, suština novog poretka bila zasnovana na, u to vreme, potpuno novom hipermoćnom izvoru energije. Nije se stalo na tome. Proglašen je i krajnji cilj – idealna društvena zajednica koja se zove: komunizam. Tu je pak odigrala Marksova formula koja je jasno ukazivala na opšte dobrobiti tog idealnog poretka. Formula je glasila ovako: „Od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama.” Ko god je osnovnu i srednju školu završio u socijalističkoj Jugoslaviji, dobro je znao ovu formulu. Mnogima se ona činila toliko privlačnom i pravičnom da su bili u stanju da za nju daju sve – uključujući i sopstveni život.
Teško je tada bilo izgraditi i socijalizam, a kamoli taj idealni cilj – komunizam. Ali šta je konkretno značila Marksova formula? Suština formule, a i samog sistema, jeste u tome da ljudi rade onoliko koliko mogu i žele, a zatim im se daje onoliko koliko im je neophodno za život. Cilj je prevazilaženje klasnih razlika i stvaranje društva jednakosti gde se bogatstvo raspodeljuje na osnovu potreba, a ne na osnovu doprinosa ili položaja. Naravno da je otpor kapitalizma ovom cilju bio toliko jak da je celu drugu polovinu 20. veka utrošio u sveobuhvatni hladni rat protiv SSSR-a i brojne vruće, krvave ratove širom pobunjenog sveta. Od Vijetnama do Angole, od Jugoslavije do Libije. Od Indonezije do Nikaragve. Od Grčke do Čilea. Jer, iako nema mnogo kratkih definicija kapitalizma, u jednoj rečenici ona bi se mogla formulisati i ovako: eksploatacija + dirigovano tržište = kapitalizam. Pa je shvatljivo zbog čega se i u ovu formulu verovalo do fanatizma i za nju masovno ubijalo i ubija na svim stranama sveta.
Gvozdena regulacija i direktna cenzura
Mnogi su pomislili da su padom Berlinskog zida i Sovjetskog Saveza, uništenjem Jugoslavije i, najzad, divljačkim razaranjem Libije, poredak socijalizma, a sa njim i ideal komunizma, oterani na smetlište istorije. Malo je reći da je to bila, a sada se baš dobro vidi, fatalna greška koja je dovela do haosa koji danas živimo i koji traje, neprekidno, već čitavih 35 godina. Najmnogoljudnijom zemljom sveta vlada Komunistička partija Kine.
Ogroman rast Kine i jačanje njene privrede odjednom su izazvali potrebu da se sklope nove formule za novo vreme i nove sisteme. S jedne strane, na Zapadu se došlo do ideje o postdemokratiji, a na istoku do ideje o socijalizmu na kineski način. I planeta je ponovo u hladnom ratu, sa nizom vrućih, krvavih ratova koji služe da ospore, ukoče i unište ideju o kineskoj verziji socijalizma. Međutim, u novom vremenu rat se vodi i na novim frontovima koji su u prethodnom veku bili daleka zona naučne fantastike. Iza svih dobro poznatih načina ratovanja: krvoprolića, sankcija, carina, uništenja –hemijskog, biološkog ili psihološkog – vodi se rat koji će, po mnogima, presudno uticati na budućnost planete. Pri tome, ovaj rat je nevidljiv i za većinu ljudi na planeti neshvatljiv, zavijen u potpunu tamu neznanja. Reč je o već uveliko razbuktalom ratu algoritama. Ishod ove borbe nije predodređen. Pobednik će biti onaj ili oni koji budu dominantni na većini frontova.
Ko su glavni akteri u ovom ratu? Pod jedan, to su supersile i druge države koje, svaka za sebe, žele da osiguraju digitalni suverenitet. Cilj je – kontrola nacionalnog informacionog prostora. Države se bore da nametnu svoje zakone i vrednosti algoritmima koji deluju na njihovoj teritoriji. Metode borbe su različite. Jedni idu na gvozdenu regulaciju, kao na primer EU. Drakonski zakoni od digitalnih platformi zahtevaju „transparentnost”, smanjenje „štetnog sadržaja” i podnošenje revizija algoritama. Drugi idu na direktnu cenzuru i postavljanje granica. Kina je sa svojim „zidom vatre” otišla najdalje. Tamo su algoritmi u direktnoj službi državne agende, filtriraju i usmeravaju sadržaj. Kako ne bi zavisili jedni od drugih, veliki ulažu ogromna sredstva u razvoj sopstvenih tehnologija veštačke inteligencije. Kina i SAD prednjače i to je nova „trka u naoružanju”.
Osim država, akteri u ovom ratu su i tehnološki giganti koji se bore za suverenitet platformi. Njihov cilj je da održe kontrolu nad infrastrukturom globalnih komunikacija. Oni žele da dosegnu maksimalno učešće korisnika na svim stranama sveta. Jer to je njihov glavni metrički pokazatelj. Metode njihove borbe su sledeće: prvo, lobiranje – ogromna sredstva ulažu se u donošenje propisa koji bi bili što blaži za velike tehno igrače. Ovo dovodi do toga da je opšte usvojena mantra danas, na Zapadu, sledeća: zakoni se pišu u Silicijumskoj dolini. Velike tehno kompanije de fakto postavljaju standarde i pravila ponašanja za milijarde ljudi, često bez ikakvog demokratskog mandata. Ali velike tehno kompanije neprestano rade i na usavršavanju algoritama veštačke inteligencije koji postaju sve moćniji, a njihova sposobnost privlačenja korisnika na platforme postaje sve suptilnija. Zato, velike tehno kompanije imaju i veliku šansu da preovladaju u algoritamskim ratovima. Imaju neuhvatljivu prednost u podacima, tehnologiji i kapitalu. To se ogleda i u nedavnoj vesti da je Elon Mask postao prvi čovek u istoriji čija je „plata” određena na hiljadu milijardi dolara!!! Dakle, moć tehno kompanija je globalna, transnacionalna i jača od većine država.
Kako umiru pisci: Glava Jukija Mišime, revolver Vladimira Majakovskog i pepeo Haše Popa
Osim država i tehno divova akteri u ovom ratu su i obični stanovnici planete, tzv. civilno društvo. Ono se bori za digitalno građanstvo. Cilj je demistifikacija algoritama, zaštita prava privatnosti, borba protiv dezinformacija i očuvanje slobodnog informacionog prostora. Metode ove borbe su mnogo manje ratoborne nego metode gore navedenih aktera. Prvo se ističe važnost algoritamske pismenosti, odnosno podizanja svesti javnosti o tome kako algoritmi rade i kako utiču na živote ljudi. Očigledni su i aktivizam i pritisak na medije, i to kroz kampanje za transparentnost platformi i bojkot određenih kompanija. Sve više jača razvoj alternativnih platformi i podrška decentralizovanim, open-source platformama kao što su „Mastodon” i „Nostr”. Ove platforme ne zavise od korporativnih algoritama pa stoga otvaraju mogućnosti za nesputanu komunikaciju među slobodoumnim ljudima i zajednicama. U ovom ratu snaga običnih ljudi je u kolektivnom delovanju, obrazovanju, informisanosti i sposobnosti da ostvare društveni pritisak koji prisiljava i države i kompanije na promene.
Pobeda, naravno, neće doći iz jednog udarca, već će doći kroz neprekidnu trku u nekoliko ključnih oblasti. Šansu za pobedu ima onaj ko poseduje najveći broj najkvalitetnijih podataka. Podaci su hrana za veštačku inteligenciju. Podaci i njihova izvorišta su ono što su nekada bila nalazišta nafte. Države i kompanije koje uspeju da sakupe, organizuju i iskoriste najveće i najraznovrsnije skupove podataka imaće najpametnije i najefikasnije algoritme. S druge strane, moguće je da pobedi onaj koji privuče najbolje inženjere za veštačku inteligenciju, dakle najjače talente i eksperte u toj oblasti. Globalna „trka za talente” je zapravo trka da se oblikuje budućnost algoritama. Tu je Kina, čini se, u nedostižnoj prednosti. Evo jednog primera. U Kini ima više odlikaša (kod nas poznati kao „vukovci”) nego što u Americi ima omladine uopšte.
Na frontu etike i društvenog poverenja pobediće ona država ili ona korporacija koja dokaže stvarnu transparentnost, poštenje i posvećenost javnom dobru, a ne samo posvećenost profitu ili kontroli. Dugoročno poverenje i legitimitet su stavke koje predstavljaju ogroman izazov za tehno gigante. I najzad, pobediće onaj ko se brže prilagođava i menja. Tehnologije se menjaju brže od zakona. Kompanije i društva koja budu sposobna da brzo reaguju na nove pretnje i nove prilike imaće značajnu prednost.
Šanse za pobedu
Pitanje je sledeće. Da li će, uprkos ratu i borbama za prevlast, ipak preovladati globalni standardi ili će se svet podeliti na digitalne sfere uticaja? U ovom trenutku izgleda da bi to mogle da budu samo dve sfere – američka i kineska. A sfera koja uspostavi najprivlačniji standard, a to je balans između inovacija, sloboda i bezbednosti, može postati ta sila koja trajno postavlja globalna pravila igre. Dakle, postoje tri moguća scenarija. Prvi – pobednik su tehno kompanije i svetom dominira nekoliko gigantskih platformi, uz minimalnu regulaciju. Pobednik globalizuje informacioni prostor koji ostaje pod kontrolom privatnih kompanija.
Drugi – pobednik su države koje preuzimaju strogu kontrolu nad algoritmima unutar svojih granica. U ovom autoritarnom modelu algoritmi služe za društvenu kontrolu i propagandu. Internet postaje razbijeni skup nacionalnih mreža. Na engleskom se to naziva „splinternet”. Treći mogući pobednik je hibridna varijanta, u kojoj nastaje napeta ravnoteža između država (regulatora) i kompanija (operatera). Građani će biti između čekića i nakovnja, ali će imati određenu moć kroz kolektivno delovanje i izbor platformi.
U svakom slučaju, neće biti jedan pobednik. Rat je dinamičan i trajaće decenijama. Konačni ishod neće biti apsolutna pobeda jedne strane, već neprestana tenzija između država, korporacija i građana. Dakle, prevagnuće onaj ko nađe način da kontroliše tehnologiju, a da pritom ne uguši inovaciju, da ostvari profit, a da ne uništi društveno tkivo. Nažalost, trenutni razvoj događaja pokazuje da su moć i profit mnogo ubedljivija motivacija od etike i društvene odgovornosti.
Ipak, malo pažljivijom analizom otkriva se i proces koji, po svojoj suštini, odgovara upravo Marksovoj formuli: „Od svakoga prema sposobnostima svakome prema potrebama.” Taj proces odvija se u Kini i u jednoj rečenici mogao bi se formulisati ovako: veštačka inteligencija + socijalni kredit = komunizam. Kao što se vidi, i u ovoj formuli, kao i u onoj sovjetskoj, osnovu čini hipermoćna nova tehnologija koja jedina i može, u realnom vremenu, da prati milijardu i četiristo miliona stanovnika, sa tačnim uvidom u sposobnosti i potrebe svakog od stanovnika pojedinačno. A, uz to, da ima uvid i u sposobnosti i potrebe milijardi ljudi širom sveta kojim će dominirati. Dobro došli u vrli novi (komunistički) svet.
Izvor: Politika Magazin
