Promjene u svijetu su toliko dalekosežne da Crna Gora ne bi trebalo da samo pasivno statira i čeka nove ili stare inostrane nalogodavce, kaže u intervjuu za Žurnal bivši ministar spoljnih poslova i diplomata Miodrag Lekić.
On upozorava da nakon 30. avgusta 2020. ozbiljne, moderne reformske promjene u mnogim sektorima, pa i onom diplomatskom, nisu ostvarene.
Lekić dodaje da bi, iako neizvjesno, bilo poželjno da EU zauzme ulogu u multipolarnom svijetu, te ističe da Tramp nije incident istorije, već da aktuelni američki predsjednik samo ponavlja određene ciklične politike SAD kao što su izolacionizam (prema Evropi) i radikalni protekcionizam američkih interesa.
Razgovor vodio: Nebojša Popović
Na globalnoj sceni trenutno imamo promjenu koju mnogi karakterišu kao transformaciju svjetskog sistema neviđenu u proteklih 80 godina. Svijet je čak i po priznanju najviših američkih zvaničnika postao multipolaran. Kako u tom smislu vidite položaj Evrope, i posebno Crne Gore?
Već duže vrijeme svijet ide od unipolarnosti ka multipolarnosti, samo što se sada ogromnim promjenama na međunarodnom planu sve to pretvara u neki novi sistem. Kako će izgledati novi međunarodni sistem nije u ovom trenutku dovoljno jasno. Ono što je jasno jeste da stari poredak, koji je u dužem periodu urušavan, polako odlazi u istoriju.
Naime, u toku su tektonske promjename u svijetu, odnosno na međunarodnom planu. Pred naletima velikih geopolitičkih promjena mijenja se i globalna sigurnosna arihitektura, što je posebno osjetljivo pitanje.
Kako u tom smislu vidite položaj Evrope u novim međunarodnim dinamikama?
Kada se kaže Evropa treba imati u vidu razliku između Evrope kao kontinenta i Evropske unije. Poznato je da je međunarodni sistem predstavlja skup povezanih činilaca u kojem promjene odnosa snaga, posebno onih na vrhu imaju ogroman uticaj na sve subjekte tog sistema.
I Evropska unija se na specifičan način nalazi u mnogim iskušenjima koja su podstaknuta aktuelnim vrtlogom promjena u svijetu. U stvari, Evropska unija se pored velikih rezultata već duže vremena nalazila u ne malim kontradikcijama koje je morala rješavati. Mislim na kontradikciju između svojih velikih potencijala posebno ekonomskih i nepostojanja zajedničke, autonomne spoljne politike i odbrane. To je sve vidljivo i izoštreno u aktuelnom kontekstu promjena spoljne politike nove američke administracije i posebno novih dinamika rata u Ukrajini. Kada je Amerika nedavno pokrenula mirovne inicijative za prekid rata u Ukrajini mnogi konstatuju da Evropska unija nije pokrenula ni jednu inicijativu te vrste tokom tri godine trajanja tog rata. A očekivalo se obratno. Sada je važno da Evropa umjesto osjećaja da je „zavedena i ostavljena“ pokrene ozbiljne inicijative ka promjenama svog unutrašnjeg ustrojstva koje bi joj omogućile zaokruženost funkcija i sposobnosti autonomnog djelovanja, u prvom redu na spoljno-političkom i odbranbenom planu. Da li će to uspijeti ostaje da se vidi.
Da li Crna Gora već treba da razmišlja o artikulaciji neke nove spoljnopolitičke paradigme i pozicioniranja?
Činioci državne politike Crne Gore treba da ozbiljno prate velike promjene na međunarodnom planu kako bi država na racionalan način odgovorila mnogim izazovima. Razumije se, reagovala prije svega u interesu svojih građana.
Promjene u svijetu su toliko krupne, osjetljive i sa tako dalekosežnim posljedicama da Crna Gora ne bi trebalo da pasivno, nepromišljeno i nekom inercijom ulazi u sve to. Drugim riječima crnogorska država ne bi trebalo da statira čekajući stare ili nove inostrane nalogodavce koji će joj dati instrukcije za dalje ponašanje.
Takav metod je, nažalost, karakterisao nekoliko prethodnih vlada stvarajući od naše države prilično mučnu sliku inferiornog protektorata. Da bi Crna Gora bila na istorijskoj visini u ovom trenutku potrebana je jača saradnja i kohezija na državnom nivou, kako na institucionalnom planu tako i na onom inter-personalnom, dakle među osobama koje danas vode crnogorsku državu.
U našoj javnosti često se potencira važnost tzv. karijernih diplomata. Pritom, EU i NATO su i dalje „svete krave“ iako je utisak da se sistem transatlanskih odnosa raspada. Po vašem mišljenju, koliko zaista u crnogorskoj politici, pa i samom Ministarstvu spoljnih poslova, postoji bazično razumijevanje međunarodnih odnosa? Da li je kucnuo čas da se diplomate počnu obrazovati po novim uzusima primjerenim modernom trenutku?
Živimo u vremenu tako intenzivnih promjena na međunarodnom planu da je teško predvidijeti što će se sve dešavati čak sledećih nedelja, a kamoli kako će na kraju izgledati novi poredak i koje će sve postojeće međunarodne organizacije nastaviti svoje trajanje. Vidite, nakon velikih promjena u Crnoj Gori 30. avgusta 2020. ozbiljne, moderne reformske promjene u mnogim sektorima, pa i onom diplomatskom, nisu ostvarene. Naime, ta velika demokratska pobjeda je ubrzo bila poražena. Mnogo je uzroka, i to je jedna duža tema.
U kohabitaciji između starog predsjednika (Đukanovića) i nove vlade (Krivokapića i Abazovića) u domenu diplomatske službe pobjeđivao je stari predsjednik. Vlada nije uspijevala, niti, imao se utisak, bila zainteresovana da pošalje na dužnost u inostranstvo ambasadore koje je sama imenovala. U sljedećoj vladi Đukanovićev DPS je kao koalicioni partner još jače uticao na političke prilike, pa i one diplomatske. U takvim uslovima, sa kojim, utisak je, ni danas nije napravljen potpuni raskid, teško da se mogla desiti ozbiljna reforma.
Ovo ne znači da određeni kadrovski potezi u poslednje vrijeme nisu bili adekvatni, već govorimo o neuspostvljanju novog, modernog i profesionalnog sistema u interesu države i njenih građana – što je sve građanima obećano uoči promjena 30. avgusta.
Za EU će po mnogim ocjenama biti teško da se nametne kao ravnopravan takmac u multipolarnom svijetu, bar u nekom doglednom periodu. Da li je mudro da Podgorica u ovom času sve karte baci na Brisel?
Radije bih sačekao jasnije elemente novog poretka i pozicioniranje crnogorske vlasti u njemu, nego što bih želio da predviđam jedno i drugo. Inače, nije nemoguće da Evropska unija zauzme značajniju ulogu u budućem međunarodnom sistemu. Smatram da je to poželjna mogućnost. Za Evropu i za svijet.
Međutim da li će to Evropske unija uspijeti ostaje neizvjesno. Opasnost podijela, zapravo reprodukovanje onih negativnih tradicija 20. vijeka ne treba potcjeniti.
S tim u vezi, kakvo je važe predviđanje. Ukoliko zaista dođe do neke vrste rusko-američkog detanta, koliko je realno da EU istraje na politici koja je u koliziji i sa Moskovom i sa Vašingtonom?
U ovom trenutku imamo novu situaciju da se nova adminstracija Trampa opredijelila za prevazilaženje političko ideološke konfrotacije sa Rusijom, odnosno da Amerika želi da sa Rusijom razvija saradnju, posebno ekonomske odnose u recipročnom interesu. Dakle, isto ono što su ne tako davno zagovarali i ostvarivali njemački kancelari Šreder i Merkel. Valja se podsjetiti i na činjenicu da SAD i Rusija, iako u nekim fazama rivali, nisu nikada u ustoriji međusobom ratovali.
Miloš Lalatović: Neuspavljivi čudotvorac, Sveti Jovan Šangajski
Naravoučenije Suecke krize nam npr. poručuje da kada Amerikanci i Rusi zauzmu istu stranu Evropljani obično moraju da se povuku…
Kada pominjete krizu i rat oko Sueckog kanala 1956. treba podsjetiti da su u tom slučaju SAD i SSSR sarađivali, iako je uloga Amerike bila značajnija, i da je rezultat bio dosta težak politički poraz Velike Britanije i Francuske koje su tada, po svim ocjenama, bile prinuđene da prihvate da je došao kraj njihovim imperijalnim statusima u svijetu.
Vidite, Tramp jeste za kratko vrijeme izazvao mnoge potrese koje je uostalom najavio u izbornoj kampanji. On je po svemu sudeći – za razliku od mnogih učesnika izbora ‒ ozbiljno shvatio svoja izborna obećanja. Po strani i njegov stil koji se neslučajno dosta kritički komentariše, ne mislim da je Tramp incident istorije. Može se zaključiti da on, istina na svoj način, ponavlja neke ciklične politike iz američke prošlosti, kao što su izolacionizam, naročito prema Evropi, kao i radikalni protekcionizam američkih interesa itd. Ponavljam, ozbiljnost nalaže da treba biti oprezan sa predviđanjem mogućih domašaja i sadržaja započetih međunarodnih promjena i američkih inicijativa koje, bez sumnje, predstavljaju jako ubrzanje istorije.
