Piše: Milovan Urvan
Vala đe god da se okreneš na crnogorskim džadama šoferi kao da hrle u deveti krug pakla! Nema kulture, nema pravila, ni osjećaja za tuđi život. Crna Gora je zemlja koja se gordi svojom divljom ljepotom, planinama, nebom i morem ali, nažalost, saobraćajna kultura je nešto što, kao i mnoge naše institucije, ostaje u nekakvom zakržljalom stanju.
Svaki dan je nova bitka — ko će brže, ko će snažnije, ko će luksuznije da isprebija zakone i zdrav razum, a onda se bitka svede na pitanje ko će da preživi. Ko god je imao prilike da putuje, bilo dugom, bilo kratkom rutom, svjedok je kakve sve nevolje saobraćajne prirode čekaju u ovom našem carstvu divljačkih vozača i divljih automobila.
Počnimo od elementarnog odsustva navike da stavimo sigurnosne pojaseve, da svjetla u našim automobilima gore samo ako se neko čudom ili samom Božijom voljom sjeti da ih upali; da su brzine na putevima prepuštene despotskoj procjeni, psihodeličnoj viziji šoferskoj, čemu li već! Na primjer, ne postoji izgleda bolji trenutak za iznenadni brzinski atak ili nagli prelaz na suprotnu traku nego kada shvatite da vam je ponestalo prostora za manevrisanje jer ste se upustili u duboke kontemplacije kako će izgledati ljetovanje na nekoj od crnogorskih plaža ili planina.
A, onda, tu su i one mentalne šoferčine i agresiv-šoferice koje nađu prostor da naprave okret na sve četiri strane, uključujući prelazak dvostruke linije, ili oni koji mogu da prođu na raskrsnici i dalje nastave kao da im je Bog dao ovlašćenje da nesmetano kreću na sve strane svijeta, bez obzira na trouglove, a semafor im baca asocijacije na lajt-šou.
Nema šta, saobraćaj je vrhunska metafora života, uzorak kulture i mentaliteta. Prema tome, turisti su u poziciji da posmatranjem pejzaža osjete ljepši dio Crne Gore, koliko su u prilici da posmatranjem ovdašnjih šofer-primitivaca shvate u kakvom predpećinskom kutku stanuju vaspitanje naših domorodaca.
