Piše: Miloš Lalatović
Kad razgovaramo o jurodivim ljudima, obično prvo počnemo sa svetom Ksenijom Petrogradskim, svetim Andrejem jurodivim, svetom Isidorom i drugim. Međutim, malo se uopšte zna o jurodivima na našim prostorima, posebno ako su nam još i savremenici. Ovo je priča o jednom od njih, Milanku. Milanko je bio čovjek gorštak, porijeklom iz Pljevalja. Imao je izvjesne zdravstvene mane. U Mitropoliji crnogorsko-primorskoj bio je opštepoznat lik. Živio je po manastirima. Obično na relaciji Ostrog – Cetinjski manastir. Mnogo je anegdota vezano za njega. Bio je strastveni pušač i uživalac kafe, koju je mogao da pije u neograničenim količinama.
Znao je da zakuca na kelije monaške bratije u kasne sate, oko ponoći ili jedan sat posle ponoći, da mu skuvaju kafu, “jer više ne može da izdrži“, kako je govorio. Simpatična je anegdota, koju je pričao blaženog spomena Mitropolit Amfilohije, za koga je Milenko bio posebno vezan.
Naime, kad je Milenko boravio u Manastiru Ostrog, dok je kod Svetih Moštiju bio otac Joil, koji je žestoki protivnik pušenja cigareta, tako da je i posjetioce pitao često puše li, nakon čega im je čitao molitvu da bi prestali. Potom bi bacali cigarete na jednom određenom mjestu. Kako bi ko bacio kutiju, Milanko bi je uzeo. Pored te strasne zavisnosti, duhovnici se slažu da je bio sveti čovjek. Upokojio se u Cetinjskom Manastiru tokom Svete Liturgije. Opijelo mu je služio Mitropolit Amfilohije. Na sahrani se vrlo isplakao, iako je kako kažu bio tvrd na suze. Milanko je sahranjen na monaškom groblju, iako formalno nije bio monah. Slično Milanku, poznata je i jedna žena iz Podgorice, sestra Dragica. Imala je elemente jurodivosti. Omladina iz toga doba, koji su sada poznati duhovnici poput oca Rafaila, oca Predraga i itd, rado je se sjećaju, kao i Milanka. Naizgled ubožjaci, a ono veliki Božiji ljudi…
