Svak ko me zna, zna da hodam kao Ričard Gir u filmu „Oficir i džentlmen“. Palo mi je na pamet da to natuknem kada sam vidio kako jedan imitator „skida hod“ popularnih ličnosti, mahom državnika, Obame, Bajdena, Džonsona, Šolca, Makrona, Putina. U Putinovom hodu – izdvojimo li samo to iz svega što Vladimira Vladimiroviča čini višedimenzionalnim – vidi se odlučnost i muškost, za razliku od rodno neutralnog hoda Emanuela Makrona, anemičnog Šolcovog koraka, do sasvim karikaturalnog Trampovog, ili pak gerontohoda navodnog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Bajdena.
U početku će školovanja svako dijete saznati kako ga otisak prsta čini različitim od svih ostalih ljudi oba pola, ali ga čini i sve ostalo, po čemu je svako od nas jedinstven na svijetu: ima drukčije lice, drukčiji oblik ušne školjke, drukčiji muški polni organ, drukčiji ženski, drugačije zenice, pa do u sitna genska crevca na svima nama naoko sličnima sve je različito sastavio Bog. Da nas umjesto osam milijardi ima 80 milijardi, ili da je supruga Vasiliju Ivankoviću (19. v.), našem najpoznatijem marinisti (slikao brodovlasnicima njihove jedrenjake u ulju), umjesto sedam rodila 77 ćerki – svih bi 70 bilo različito, baš kao što su bile i onih sedam. Tvorac je izuzetno izdašan kada prstopokazuje koliko je samo genijalan kao dizajner. Vratimo se hodu…
Ko god sjedne duž obalne promenade, kontinentalnog korza, ili ako mjesto zauzme u bašti iz koje se vidi ko prolazi Knez Mihailovom – može da za sebe procjenjuje ljude i po načinu na koji hode. Gospodin korača kao gospodin, u stranku učlanjen drukčije nego slobodnjak, neobrazovan ide kao neobrazovan, klipanu se vidi da je klipan, zavisniku da je zavisnik, ljubavniku da je ljubavnik, zaljubljenom da je zaljubljen.
Pričala mi je prijateljica Džejni, još studentkinja, kako su poznanici u Tanzaniji, gdje se za ferije vratila iz Beograda, po njenom hodu tada zaključili da je bila negdje van Afrike, vjerovatno u Evropi! Kako su to zaključili, crna Džejni, pitao sam je? Pa po tome što sam se iz Srbije vratila hodom koji ne zavodi sve vrijeme, nego sam jednostavno išla, kao kad idem na fakultet Ulicom Jove Ilića!, rekla je na srpskom za poštenu trojku. Vidi ti, pomislio sam. Kao što ne razmišljamo o tome kako dišemo, ili kako preslagujemo facijalne mišiće dok zavodimo, ne razmišljamo ni o tome kako hodamo. U godinama kada smo svi bili mladi, Džejni mi je iz Tanzanije poslala razglednicu na kojoj se dva nosoroga pare, mislim, mužjak i ženka, sa Suncem koje nad savanom zalazi u pozadini. Ko šta ima, to i pokazuje. Gnušam se onih mjesta duž Bokeljskog primorja gdje se prodaju razglednice sa tzv. 10 crnogorskih zapovijesti (1. Čovjek se rodi umoran i živi zato da se odmori…), neka se to prodaje na Cetinju, jebemmumiša, ne u Kotoru, Tivtu ili Herceg Novom.
Na stranu šaljivost pjesme „Walk Like an Egyptian“ (by The Bangles), šta sam do danas naučio od Džejni? Da postoje civilizacije koje njeguju instituciju hoda, način hoda, hod kao zavođenje, potom i hod kao odraz statusa. Hod kao zavođenje intuitivno postoji kod svih naroda. Posebno s proljeća, naročito ljeti, kada se uz kakvu mondensku slanu vodu odšnirava šnir čednosti.
Tu će se svaka prelepotica (divne li srpske riječi što se s matorog Fejsbuka preselila na sve mlađe mreže) obavezno okrenuti, na tren, ako zna da je zanosnim hodom prošla pored grupe momaka, muškaraca ili finansijski potentnih zrelih ljudi, svejedno. Zna ona, i da se ne okrene, da se načinom na koji hoda mnogima našla u oku. Prelepotica bi i da stoji bila čista estetika, dokaz da je Bog izdašan kada stvara, ali kao u Spilbergovom „Parku iz doba Jure“ (1993), ako se ne pomakneš, ne može da te opazi Tiranosaurus reks. Velik je i moćan, s tromim vidom, pa je potrebno da mu žrtva zaigra pred očima, ili ljepota, kao u filmu „King Kong“ (2005) scenariste i producenta Pitera Džeksona, s Naomi Vots u glavnoj ženskoj ulozi. Svrha…
Baraba ne smije, čak i kad bi znao, da hodi kao gospodin, niti dužnik kao gazda. S druge strane gledano, oko ne smije da prenebregne da su prelepotice koje se šetaju po zenicama počesto djevojke i žene što su za rijaliti više negoli za porodicu i kuću. Zavođenje ima smisla do neke ure, a od neke – nema.
Nikad nisam s Džejni pričao o tome da li činom udaje i rađanja žene iz Tanzanije prestaju da hodaju kao djevojke, ali sam siguran da je tako, da prestaju. Zašto? Zato što mi se čini besmislenim da u geografijama u kojima se muškarci sa ženama odnose kao nosorozi sa nosorotkinjama (omg!) – dakle prirodno, heteroseksualno – zrela žena ima potrebu da se mladalačkim hodom upravo bruka. Ako dijete poskakuje zato što je navijeno da traje 120 godina (do prvog gutljaja koka-kole), neka starost ne poskakuje stoga što joj je žao mreti, kao Ašenbah, tragični junak „Smrti u Veneciji“ nobelovca Tomasa Mana. U sve starijoj Evropi često kroz zenice naoko zdravih promiču stari ljudi u hodalicama. Od svih poslova koje će pobiti „vještačka inteligencija“, potražnja za medicinskim kadrom i njegovateljima starih će porasti. Kome je god Bog dao dar hodanja, treba da bude zahvalan. Do konca. Čak i ako promiče s hodalicom.
Dum spiro spero – latinska je poslovica koja znači: dok dišem, nadam se. Istina je, ali ako se padne u krevet, ako se ne hoda, disanje nije uzalud samo biranim duhovima. Ostalima je uzalud, padnu li u krevet. Nikad nisam bio saglasan s jednom od najpoznatijih poslovica svih pomoraca: Ploviti se mora, živjeti ne. Ne.
Živjeti se mora, ploviti ne, kažem kao čestica civilizacije koja pamti „velikane“ poput Vaska da Game ili Kolumbovu prelomnu za zapadnu civilizaciju, godinu 1492. Biti na nogama u vremenima kada nam rad na displeju ili monitoru veže noge, nije lako.
Renesansni je Bokačo, autor lascivnog „Dekamerona“, savjetovao mlade da koriste i one organe, zato što nam je i njih dao Bog. Pa nam je tako Bog dao i noge da hodamo, ne da ih držimo prekrštene u gležnju ili koljenu, dokle god hodamo, dokle god živimo.
Nikola Malović
Izvor: Pečat
