Piše: Milorad Durutović
Ima neke ironije i nepravde u tome što je iz prezimena Franca Kafke izveden pridjev „kafkijanski“ kojim se obično označava osjećaj ugroženosti, anksioznosti, nemoći, obezličenosti čovjeka koji se obreo u svijetu lišenom empatije, solidarnosti, strpljenja; svijetu čiji mehanizam podmazuje birokratija, ta zupčasta administracija – glodalica, lomilica, heftalica, turpija za nokte činovnice iza poštanskog šaltera, nokat bankara-zelenaša, čekić sudije koji ispisuje presude.
Predmetna ironija može se, istovremeno, razumijevati i kao rotirajuća bizarnost budući da bi bilo smisleno reći da se Kafka borio protiv kafkijanskog poretka. Može i dalje da se ide. Ako posmatramo iz dubine Kafkinih djela i vremena, onda bi pridjev „kafkijanski“ – kao riječ koja dolazi iz budućnosti – trebalo da se ponaša kao imenica koja isto znači što i: „bezdušna i birokratska mašinerija dotrajale Austrougarske monarhije“. Ako bismo pak iz perspektive našeg vremena potražili semantički ekvivalent za tu „imenicu“ ne bismo ga morali tražiti na nekom drugom kontinentu. To je bar očigledno.
Sve je, izgleda, nekako nadrealno u vezi sa riječju „kafkijanski“. Stoga, valjda, i Kafkin biograf Frederik Karl 1991. godine traga za definicijom, te za Njujork Tajms piše: „Ne slažem se sa tim da se kafkijansko može opisati ako neko treba da uhvati autobus i sazna da su svi autobusi prestali saobraćati“, već „ono što jeste kafkijansko […] je ulazak u nadrealni svijet gdje sve što ste nekada kontrolisali, svi vaši planovi, čitav način na koji se ponašate, počinje da se raspada u paramparčad […] Reagujete na ovo tako što se borite svim sredstvima, čime god imate. Ali naravno da nemate šanse. To je kafkijanski“.
Durutović: Književnost i politika na posljednjem sudu
Dok je sam Kafka beznađe svoga vremena, kakvo će se samo strašnije, birokratski perfidnije i zubatije otvoriti na horizontu našeg 21. vijeka, najsažetije opisao na samom početku „Procesa“: „Neko mora da je oklevetao Jozefa K.“ – dotle je u finišu istog romana ostavio jednu nit spasenja: „Činilo se da će ga stid nadživjeti“. „Činilo se“ – to se prije otvara kao kriptogram sumnje, nego nade ili mogućnosti da će se čovječnost stidom (od sebe) sačuvati. „Činilo se“, ali sve što se događa na ovoj planeti sto godina nakon njegove smrti briše sve mogućnosti razrešenja krize. Nema ni nade, ni sumnje. Ni stida. To ne vidimo na horizontu.
Pa ipak, nešto me ljudski tješi. Da se ljubav može sačuvati u jeziku, u pismu, u oblosti i oštrici slova. Kao Milena Jesenska. Kao žena i muškarac što su se tek dva puta sreli, licem u lice. Kao ljudi koji (se) razumiju. Ostatak ljubavi – tj. ako izuzmemo, kako su „biografi“ izračunali, da su Franc i Milena tek četiri dana proveli zajedno, i to u Beču, i jednu noć u selu Grunden – dakle, ostatak ljubavi Kafka i Milena preživjeli su u korespondencijama.
Ima jedna Kafkina parabola koja govori baš o tome kako se jedino u pričama može pobijediti. Doduše, filozofi bi se odmah prisjetili da u toj paraboli, u toj dvoglasnoj partituri, prvopozvani junak tvrdi: „Ne, u stvarnosti; u priči si izgubio“. Čini se da opet, i u ovom nadmudrivanju dva glasa – prvog koji kaže „priča“ i drugog koji kaže „stvarnost“ – osjećamo kafkijansku vrtoglavicu. No, to je zato što je Kafka, riječima, Milene Jesenske, „bio čovjek, i umjetnik, sa tako tejskobnom savješću, da je čuo čak i tamo, gdje su se drugi, gluhlji, osjećali sigurno“…
