U izdanju Udruženja književnika Crne Gore (Podgorica) objavljena je knjiga pjesama „Orfej u svijetu crnog Erosa” Milorada Durutovića. Tim povodom Durutović je na svom Fejsbuk profilu napisao niz autopoetičkih komentara: Pjesme objavljene u ovoj zbirci pisao sam pjesnički pristrasno kao svojevrsnu lirsku hroniku ovog vijeka. To nije bio moj plan. Tako se na kraju ispostavilo, budući da sam bio i ostao lišen ambicije da gradim pjesničku karijeru. Pjesmu su, dakle, nastajale onda kada nije postojao drugačiji način, diskurzivni ili teorijski, da iskažem očaj, da evidentiram neku autentičnu pojavu ili ličnost, ili pak neki sadržaj iz svog privatnog života, što je ostavljao užareni pečat na mom desnom dlanu. Ponekad sam tugu iz tuđih života primao kao svoju. Tako je, recimo, nastala pjesma „Žetva“, kojom se otvara zbirka. Posvećena je mom prijatelju koji se 1999. godine našao na Kosovu i Metohiji, kao mladić, dobrovoljac, koji je pošao u rat, sa mišlju da ratovi liče na romane. Nije tako bilo. Nijesam ni ja opisao kako je bilo. Nijesam tamo bio. Ali znam šta znači kada čekaš „sunce na međi“. Zato se njegova ispovijest u meni lirski primila.
Nijesam primao samo tuđu tugu, već i vjeru. Primjera radi, kada je u meni nije bilo, ni koliko kliker, pojavljivale su se zaboravljene slike iz djetinjstva. Izrastali su sa dlanova svjedoci, ljudi-dokazi da u ovom svijetu još ima u Duhu živih.
Lirski žar smirivao sam narativnom hladnoćom, izbjegavanjem finih muzičkih nota, visokih metafora, metričkog sklada. Bilo bi odveć bljutavo i groteskno da svijet zla i užasa opisujem lirski, pa i politički korektno, ili da nečemu što je uzvišeno samo po sebi, sam još dodam nešto pjesnički uzvišeno. Tako je, recimo, nastala pjesma „Mitra”, posvećena profesorki Mitri Reljić koja „svakog proljeća obilazi metohijska groblja”.
Sve što je meni bilo dovoljno jeste lirska bilješka. Sada je to cjelina, o kojoj recenzent zbirke kaže sljedeće: „Sofokle u Antigoni tvrdi da je Eros nepobjediv. Orfej, prvi muzičar koji je dostigao savršenstvo u sviranju lire, doživio je to gorko iskustvo kada je izgubio svoju voljenu Euridiku i pokušao na sve načine da je vrati iz Hada. U svojim pjesmama prikazao je bol koju je osjećao. Govorenje svojih stihova pratio je sviranjem na liri. Tako je uveo novi književni žanr – lirsku poeziju. Eros, u ma kom vidu da se pojavi, ima lica čiji je osmeh ponekad opasniji od ponornog grohota svog pandana, Tanatosa; zavodljivi osmeh Erosa može biti naličje Tanatosa, korak u ponor [N. Milić]. U grčkoj tragediji crni Eros donosio je porodične zločine, krvomutnju srodnih naroda, mržnje, prokletstva i propadanja, gladi, ratove, tiranine-krvnike…
U zbirci Orfej u svijetu crnog Erosa svaka pjesma smisaono i značenjski donosi svijet antičkog pozorja. Na tom pozorju igra se drama savremenog čovjeka koji obuzet crnim Erosom ništi smisao svijeta u kome obitava i istovremeno traži spasenje u Bogu jedinome.
Gadamer smatra da pjesma sadrži svjedočenje istine u sebi samoj i da ne traži spoljašnju potvrdu svoje istinitosti, jer je doživljaj Bića putem pjesništva osobeno iskustvo i evidencija događanja smisla i istine. Pjesme Milorada Durutovića predstavljaju izvanrednu evidenciju događanja smisla i istine u svijetu kakvom svjedočimo danas. Čitanje tih evidencija pruža istinski estetski užitak.“
Durutović se zahvalio izdavaču i saradnicima:
„Zahvalan sam predsjedniku UKCG Novicu Đuriću što je prihvatio i štampao moj rukopis. Zahvalan sam Baćku Milačiću koji je svesrdno ustupio svoje crteže za naslovnicu, ali i još desetak drugih, te se ima smatrati da „Orfej u svijetu crnog Erosa” sadrži i jednu malu izložbu ovog izvanrednog umjetnika. Zahvalan sam recenzentu Nataliji Đaletić i strpljivom dizajneru Miličku Ćeraniću.”
Milorad Durutović
Izvor: Fejsbuk
