Neka povratak kapele na Lovćen još jače potvrdi, kruniše i posveti povratak srpskog naroda samom sebi, svojim vječnim izvorima i vrijednostima! Stoga neka cio srpski narod bude treći ktitor kapele na Lovćenu!
Uvodna bilješka
Povodom četrdeset dana od upokojenja Komnena Bećirovića, Stanje stvari objavljuje njegovo „Slovo o Lovćenu“, objavljeno kao „lični stav“ u NIN-u s kraja 1989. godine. Prethodno je, te burne godine, akademik i pjesnik Dušan Kostić u „Komunistu“ postavio pitanje povratka Kapele na Jezerski vrh Lovćena. Spremno je reagovao, kao i uvijek, Komnen Bećirović, tekstom koji je pred vama. Već u narednom broju NIN-a, oglasio se na temu vredni prota Vaso Ivošević, reakcije čitalaca nijesu prestajale, pa je list pokrenuo i feljton o rušenju Njegoševe kapele.
Priredio: Aleksandar Živković
Prohujalo je sedamnaest godina otkako su ljeta 1972. naši Neroni i naše Sinan-paše, na sramotu i žalost crnogorskog i svekolikog srpskog naroda i na čuđenje civilizovanog svijeta, srušili jednu od najvećih srpskih svetinja, Njegoševu kapelu na Lovćenu. Taj strašni čin da upravljači jednog naroda, kao strani osvajači, uništavaju nešto najviše što taj narod ima, učinjen je pod izgovorom da kapela na Lovćenu nije ona ista koju je Njegoš bio podigao 1845. godine, već da je spomenik, štaviše žig vladavine kralja Aleksandra koji je Njegoševu zadužbinu, srušenu 1916. od Austro-Ugarske, obnovio 1925. u prvobitnom vidu. Ljuto se, dakle, zamjeralo Aleksandru što je ispunjavajući svoju želju, koliko i želju i odluku Srpske pravoslavne crkve, obnovio kapelu na Lovćenu, a što nije, kad mu je već austrougarski zavojevač za to bio prućio sjajnu priliku, podigao vladici, umjesto crkve, faraonsku grobnicu po zamisli dvorskog vajara Ivana Meštrovića.
Trebalo je, po zagovornicima rušenja kapele, na njenom mjestu podići Njegošu veći i ljepši spomenik kojim bi se nedovoljno slavni Lovćen i njegov stanovnik, posebno zbog skromnosti kapele, većma proslavili, ali kojim bi se uklonio ne samo trag vladavine kralja Aleksandra, već i zbrisalo hiljadu godina srpstva i pravoslavlja u Crnoj Gori, čega je Lovćen po samoj prirodi Njegoševe ličnosti i poezije postao najviši simbol. Trebalo je, takođe, prinoseći Lovćen na žrtvu Meštroviću, potvrditi i ojačati bratstvo i jedinstvo i to baš u vrijeme kad je u Hrvatskoj bijesnio maspok, pojačavan pritisak na Srbe i ukidana njihova posljednja glasila i kulturne ustanove. A bilo je i suludih maštanja u glavama ondašnjih cetinjskih odbornika na čelu sa Perom Tomanovićem, da će, postavljanjem Meštrovića na Lovćen, svijet pohrliti da se divi njegovoj veličini i da će cetinjska opština blago zgrnuti i sebe i svu Crnu Goru usrećiti.
Tako to biva kad se mali ljudi dokopaju velikih stvari.
Njegoševa kapela je, uprkos nastojanjima, i uprkos pozivima sa strane, bezobzirno srušena. Tobožnja odluka crnogorske vlade iz 1952. o gradnji spomenika Njegošu na Lovćenu, iako je postojeći već bio u grbu Crne Gore, i ponuda od strane Blaža Jovanovića učinjena Meštroviću da se prihvati tog posla, stavljene su tako iznad volje i zavjeta Njegoševa da počiva u crkvi na Lovćenu, kao i iznad svega što je ova do tada značila za srpski narod. Bilo je to vrijeme kada je Lubarda, velikan umjetnosti, plakao, a Štedimlija čije je ime postalo sinonim crne izdaje, likovao.
I tako već skoro dva desetljeća kako zadužbina Pjesnika, nekad urna njegovog praha i kruna Lovćena, kapela stradalnica, leži sasuta u tužno točilo pod Lovćenom, dok se na zasječenom i usječenom Lovćenu, uzdiže, pruženo i zajahalo na njemu, tužno i glomazno, rugobno i turobno zdanje mauzoleja u kome bez opela i liturgije, u vlazi i memli, zasužnjen čami sveti prah. To zdanje napravljeno je po projektu samog Meštrovića koji nikada nije bio na Lovćenu, da bi primilo njegov rad. Grdosiju od podbočenog Njegoša u sjedećem stavu, prekrštenih nogu s ptičurinom iznad glave i amazonkama koje ga čuvaju.
Više ne prepoznaju Lovćen nebesa, kao što ga više ne poznaju i u njemu se ne prepoznaju, ljudi ni vrijeme, prošlost ni sadašnjost. Jedan od najljepših i najsmislenijih prizora i vrhova svijeta koji su više od sto ljeta bezbrojni hodočasnici, Srbi i stranci, upoređivali sa Sinajem, Olimpom, Parnasom i Patmosom, preobraćen je u jedan od najžalosnijih.
Na vijest o upokojenju: Komnen Bećirović: Poslanica bratu Radovanu
Ono što su bili naumili i započeli Blažo Jovanović i Vladimir Popović, ponizni molilac za spomenik kod Meštrovića, ostvarili su i dovršili Veljko Milatović, Veselin Đuranović, Vidoje Žarković i Žarko Bulajić, tada najodgovorniji ljudi Crne Gore, mada se ovaj posljednji ubrzo povukao iz politike. Neka što razoriše Lovćen kao svesrpsko znamenje, i od koljena im je, ali kako ga uništiše kao znamenje, grb države na čijem su se čelu sa toliko razmetanja, buke i vike nalazili. Lovćen, i ne samo no, kakvim su ga oni napravili, dokaz je vječne istine da su najstrašniji porazi u istoriji bitke dobijene protiv sopstvenog naroda. I zaista, kao što su dosadašnji srpski naraštaji Lovćen opjevavali, k njemu se uznosili, njime se ponosili i nebesili, tako će ga posadašnji oplakivati i zgražavati se nad zulumom na njemu počinjenim. O tome već nedvosmisleno svjedoči donedavno zabranjena knjiga borbe za Lovćen i žalosti za njim, Sumrak Lovćena, nazvana tako po slici Petra Lubarde na kojoj neman u vidu čudovišnog bika, kao vihor mraka, hara i pustoši.
Vrijeme je da se razmišlja o uklanjanju tragova nasilja i varvarstva nad Lovćenom.
Neka povratak kapele na Lovćen još jače potvrdi, kruniše i posveti povratak srpskog naroda samom sebi, svojim vječnim izvorima i vrijednostima! Stoga neka cio srpski narod bude treći ktitor kapele na Lovćenu! I neka se Srbi, treći put ispunjavajući amanet Vladičin, zasvagda nađu na Lovćenu, kao što su se našli na Kosovu i na Vračaru.
Morača, 1989.
(NIN, 10. decembar 1989, str. 47-48)
Izvor: Stanje Stvari
