Piše: Milo Lompar
Prethodna dva dijela možete pročitati ovdje i ovdje
U ponašanju vlasti u odnosu na studentski protest vidna je kombinacija dva načina delovanja: dok se, s jedne strane, upućuju pomirljivi predlozi za dijalog, istovremeno se, s druge strane, gotovo svakog dana poneki automobil obruši na studente koji protestuju, čak i kad se nalaze na trotoaru. To je karakteristično mafijaško ponašanje. Jer, država se ne razume kao opštost nego kao plen određene interesne grupe: u ovom slučaju reč je o mafijaškoj organizaciji.
U ponedeljak 3. februara 2025. godine, predsednik Srbije je uputio poziv rektorskom kolegijumu Beogradskog univerziteta da „otpočnu dijalog u okviru koga će se pronaći rešenje za postojeću situaciju u kojoj još traje blokada nastave na visokoškolskim ustanovama”. Povodom tog poziva, u izjavi agenciji Beta, 3. februara 2025. godine, kazao sam da rektorski kolegijum ne bi trebalo da prihvati poziv Aleksandra Vučića sve dok se ne ispune svi zahtevi studenata. Rektorski kolegijum ne bi trebalo – po mom mišljenju – da donese bilo kakvu odluku o tome, bez prethodnog dogovora sa studentskim plenumima. Jer, „rektorski kolegijum je podržao studentske zahteve i do ispunjenja tih zahteva nema o čemu da se razgovara s predstavnicima vlasti. U ovom trenutku je najvažnije da rektorski kolegijum ne napusti studente i da se s njima dogovara oko svih odluka koje se tiču i eventualnog razgovora s vlastima.” Ocenio sam da Vučićev poziv, posle tri meseca od nesreće u Novom Sadu, ima za cilj da izazove podele u akademskoj zajednici. Jer, „taj predlog je dat i kao deo strategije vlasti da se pokuša s podelom među studentima. Cela aktivnost vlasti se svodi na pokušaj da podeli i unese razdor među studente i profesore.” Istog dana, u televizijskoj emisiji Ćirilica, iznova sam izložen uvredama koje je mleo – poput prazne vodenice − agent-provokator. Bilo je to karakteristično verbalno nasilje: kao kada se režimski batinaši ustreme na studentkinju i polome joj vilicu.
U utorak 4. februara 2025. godine, pak, u Informeru sam izvređan na osnovu lažnog spiska članova navodne „prelazne vlade”. Sami sastavili spisak da bi mogli da vređaju one koje odaberu. Neumoran, kao čovek koji je dobio značku primernog vojnika, Čedomir Antić se oglasio na Televiziji Blic u petak 7. februara 2025. godine: u dirljivom saglasju sa Kovićem, Čvorovićem i Koprivicom, dometnuo je svoj prilog na okolnost da sam dao intervju „srbomrzačkoj Pobjedi”. Da sam samo doveo u istu ravan dvojicu kolega sa Katedre za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, Kovića i Antića, čija polemika u javnosti je pretila da dovede do fizičkog obračuna, da sam ih samo tako zbližio, bar u osudi mog intervjua, zaslužio sam dva dana odmora.
Ali, sve je palo u senku pred činjenicom da se u istoj sedmici dva puta oglasila Politika. Bilo je to kombinovanje obe tehnike medijskog udara. Objavljen u nedelju 9. februara 2025. godine, prostački članak, prepun uvreda na račun studenata, i mimogred na moj račun, koji je napisao agent-provokator, označavao je da je situacija dramatična i da predah nije moguć. Karakteristično haotičan, članak je otkrivao poodmaklu slabost rasuđivanja: agent-provokator ponovo tvrdi kako je javno „poništen”, iako se učestalo pojavljuje u glavnim režimskim medijima, jer je tekst prenesen i na portalu Večernjih novosti. Jedino je pažnje vredna bila jedna tvrdnja: premda izbegavaju da to javno objavljuju, Antonić i Ković nalaze se – tvrdi agent-provokator – sasvim blizu njegove pozicije. Bilo bi viteški – svakako i humoristički – da Koprivica obrazloži ovaj kontekst u kojem osvanjuju imena viđenih članova Pokreta za odbranu Kosova i Metohije.
Prof. dr Milo Lompar: Srpske tradicije nesporne, crnogorska država realnost (VIDEO)
No, članak objavljen u sredu, 5. februara 2025. godine otkrivao je drukčiji postupak: umesto verbalnog batinjanja, pojavila se u Politici kritika mojih stavova. Pisac je bio stalni kolumnista lista: Vladimir Vuletić, profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Njegova argumentacija počiva na tri momenta. Osporivši moje mišljenje da je neophodno usaglašeno delovanje rektorskog kolegijuma i studentskih plenuma, on je ustvrdio da „činjenica da je rektorski kolegijum podržao studentske zahteve ne obavezuje da u svemu ostalom i u svakoj prilici mora da podržava stavove plenuma. Naime, iz činjenice da je u jednoj važnoj stvari stao uz studente ne proizlazi da se s njima mora saglasiti u svakoj stvari.” Ovo je karakteristični manevar u kojem se ciljano meša vremenski sa sadržinskim aspektom. U tome je obmana. Jer, to nisu dve nego jedna odluka: koja se donosi i potvrđuje u različitim periodima vremena. Zašto? Zato što su okolnosti ostale iste.
Iako je više puta govorio da su tražena dokumenta oko nadstrešnice učinjena javnim, predsednik ih je stalno dopunjavao novim dokumentima. To znači da je u prethodnom slučaju – lagao. Njegov poziv nije, takođe, nikakva promena u okolnostima, jer se periodično i neiskreno ponavlja. U nepromenjenim okolnostima, dakle, ne može se – bez izneveravanja doslednosti – napuštati odluka koja je doneta. Reč je o dva momenta iste odluke. (Ne treba brkati reč momenat sa rečju trenutak.) Kada se okolnosti promene, moguće je tvrditi da rektorski kolegijum treba da donese odluku koja neće podrazumevati studentske zahteve. I tada, međutim, mora imati svest o postojanju tih zahteva.
Nije mnogo vešto ni osporavanje mojih reči da je cilj poziva da se razjedine studenti i profesori: „Jedna je stvar što je tumačenje nečijih motiva, posebno ako se za to ne poseduju odgovarajuće kvalifikacije, plodno tlo za insinuacije.” Razumevanje nečijih postupaka može biti sasvim precizno ako se osloni na uspostavljeni obrazac javnog ponašanja. Ako on vlada na način da neprestano izaziva sukobe, sasvim je opravdana pomisao da se tako ponaša i u ovom slučaju. To je javni motiv njegovog delovanja, a ne privatni motiv njegove ličnosti. Nisu potrebne nikakve kvalifikacije – taj večiti alibi svih apologeta – da bi se čovek suočio sa empirijskom evidencijom.
Sve što je činio od 2012. godine, Vučić je činio deleći ljude na svoje i tuđe. On ne oličava državno nego mafijaško jedinstvo. Treba da se setimo svih ljudi koji su bili izdajnici, bez obzira da li su bili radikali, demokrate, levičari, desničari, centristi, koji su bili lopovi, bilo da su žuti, plavi, crni ili crveni, ukoliko bi se našli u nekoj situaciji na suprotnoj strani od njegove vlasti. I koji su prestajali da budu izdajnici ili lopovi, čim bi ispunili osnovni uslov: da poljube predsedničku papuču. Čudno je da se naš kolumnista toga ne doseća, kad je to bio i njegov put. Zašto bi bile potrebne bilo kakve kvalifikacije da se ovaj model ponašanja – koji je i model vlasti – prepozna u njegovom pozivu rektorskom kolegijumu?
Nije mnogo uspešnija ni pobočna tvrdnja koja treba da osnaži opravdanost uverenja da treba prihvatiti poziv predsednika: „Studentski zahtevi su formulisani tako da ih mogu realizovati samo organi vlasti.” Iznova se pojavljuje problem sa evidencijom: da su ih mogli realizovati organi ove vlasti, ti zahtevi se ne bi ni postavljali u obliku protesta. Zašto ih ova vlast nije rešila? To je pitanje. Da bi sprovela političku izdaju, vlast je ciljano uništila javno poverenje u društvu. I to joj se sad vraća u obliku potpunog javnog nepoverenja u nju.
Milo Lompar: „Lažni car Šćepan Mali“ – drama modernog iskustva
Drugi momenat Politikine argumentacije sastoji se od opširnog obrazlaganja da studentski pokret i profesorski sastav nisu monolitni pojmovi i da treba uvažavati činjenicu da postoje razlike unutar njih. U dlaku isto piše Slobodan Antonić kada na RT Balkan, 4. februara 2025. godine, pozdravlja i podstiče diferencijaciju unutar studentskog pokreta. Ne predstavlja mu nikakav problem što je iste učesnike studentskog protesta, 24. decembra 2025. godine, posmatrao kao one koji mogu dovesti do „autonomaške” Vojvodine, da bi ih potom – kada su počela unutrašnja trvenja među njima − video kao patriote. (U takvom kretanju nalazi se i Ković: prigušuje „autonomaške” pokazatelje i pronalazi „patriotske” u studentskim protestima. Samo treba obojica da dodaju da su neki – poput mene – sve to videli – i bolje od njih – od početka studentskog protesta.) Kao da je u propagandnom pogonu odlučeno da se naglašava potreba za diferenciranjem aktera unutar studentskog protesta i rektorskog kolegijuma.
Otud se ponavljaju rečenice o tolerisanju razlika među ljudima kao oznake demokratskog društva: „Samo u totalitarnim vizijama i autoritarnim umovima razlike u mišljenju nužno vode razdoru i sukobima.” Da bi ovakvo upozorenje imalo bilo kakvu vrednost, naš kolumnista je trebalo da ga uputi predsedniku Srbije. Jer, on ne toleriše nikakve razlike u društvu kojim upravlja: on, dakle, vodi društvenom razdoru i sukobima. Kako naš kolumnista ne sme to ni da pomene, kao ni brojna svojstva Vučić-Brnabić režima koja to potvrđuju, njegov pledoaje za poštovanje razlika predstavlja političku akciju, a ne naučni argument, jer se ne primenjuje u svim situacijama. On predstavlja pokušaj da se podstakne razdor unutar studentskog protesta. To potvrđuje poslednja poruka našeg kolumniste: „smatram da bi trebalo da povedeš kolegijum, makar i krnji, na početak dijaloga.” Treba, dakle, pronaći nekolicinu kooperativnih dekana, koji bi oličavali „krnji” kolegijum, da bi se medijski žigosala većina članova rektorskog kolegijuma. Izazivanje sukoba unutar rektorskog kolegijuma glavni je politički cilj Vučić-Brnabić režima. Na izazivanju sukoba unutar studenata i unutar profesora, kao i između njih, rade i drugi delovi režima. Tačno kako sam rekao u svojoj izjavi od 3. februara 2025. godine.
U Politikinom članku imamo političku racionalizaciju koja nehotično odvodi u komični registar: „Drugim rečima, čak i da imaju različita mišljenja o potrebi da se odazovu na razgovor, to ne bi dovelo, ili barem ne bi trebalo da dovede u pitanje jedinstvo akademske zajednice. Naprotiv, moglo bi samo da ga ojača.” Ovakvo tvrđenje podseća na Staljinovu maksimu po kojoj država odumire tako što sve više jača. Što se više budu delili akteri studentskog protesta, taj protest će biti jači? Ovaj stav potvrđuje neusahlu potrebu vlasti da nađe sledbenike unutar akademske zajednice da bi ih mogla upotrebiti u onemogućavanju studentskog protesta. U komičnom duhu, stvari idu sve uspešnije: „sasvim neutemeljeno i neobrazloženo predstavlja se kao samorazumljivo da su na jednoj strani studenti i nastavnici, a na drugoj predstavnici vlasti.” Karakteristika komedije je da oduzima ozbiljnost stvarima. Ali, evidencija je nepotkupljiva: ako je studentski protest usmeren protiv vlasti, koja nije podastrla razloge i krivce za pad nadstrešnice, i ako su ga podržali profesori, kako su oni na istoj strani na kojoj je vlast?
Treći momenat u argumentaciji našeg kolumniste očituje nastojanje da moje stanovište prikaže kao političko, dok „ovo koje ovde zastupam izloženo je iz perspektive nastavnika Univerziteta u Beogradu.” Šta je u ovom tvrđenju netačno? Studentski protest je vezan za ono šta se događa u društvu. Kao društveno motivisan, on neminovno ima i politički karakter. Nastojanje da se naš kolumnista sakrije u akademsku kulu, kao navodno objektivnu i nepristrasnu, obeležava njegovu težnju za racionalizacijom političkog naloga koji sprovodi. Jer, njegovi iskazi nemaju naučni nego politički i primenjivi karakter.
Da je to tako u dugom trajanju, pokazuje nam jedna retrospektiva. U sredu 7. marta 2012. godine, ocenivši da su sve antievropske partije u regionu antisrpske, naš kolumnista je zaključio: „Kada se ima u vidu ko su neprijatelji EU u našem okruženju, onda više nije najvažnije pitanje da li, odnosno koliko će koristi Srbija imati od članstva u EU, već je, naprosto, sramota biti protiv EU.” Nije mu palo na pamet da pobeda jedne evroskeptičke stranke u jednoj zemlji ne znači pobedu u drugim zemljama. On je, dakle, moralno žigosao nosioce jednog političkog stava. Bilo je to predizborno vreme, u kojem je vladajuća Demokratska stranka, na čelu sa Borisom Tadićem, ispovedala parolu: „Evropa nema alternativu”. Naš kolumnista se, dakle, stavio u službu tadašnje propagande i moralno unižavao protivnike tadašnjeg režima. To nije nikakvo naučno stanovište, kao što nije ni neutralno procenjivanje prilika.
Kada su se prilike promenile, kada su žigosani došli na vlast, on je stupio u njihovu službu i, njihovom pomoći, postao predsednik Upravnog odbora RTS. Deluje verovatno da je do toga došlo usled javnih i tajnih usluga i pogodbi. Ali, nije moglo promeniti saznanje o njegovom iskazu − „sramota [je] biti protiv EU” − kao iskazu koji je bio sasvim politički usmeren: „Predsednik Upravnog odbora RTS-a, univerzitetski profesor, sociolog Vladimir Vuletić, čak je rekao jednu rečenicu koja može da uđe u istoriju besramlja: tvrdio je da je nepristojno i nemoralno biti protiv EU. To je on napisao pod svojim imenom i prezimenom 2012. godine. Znači, imate posla s ljudima koje je stvarnost potpuno opovrgla. Velika Britanija je trenutno nepristojna i nemoralna, jer je istupila iz EU. Ima ljudi koji žele da dobiju drugu platu, da obezbede privilegije, da obezbede prodor svojih vulgarnih interesa, a vulgaran je interes da iznajmljivanjem svog mišljenja ostvarujete neku materijalnu dobit. Za intelektualca to je prostački način razmišljanja, ali mnogi s tim nemaju problema: intelektualna prostitucija se pretvorila u poželjan oblik ponašanja. Uvek je bilo ljudi koji su išli tim naopakim putem, problem je što sredina, duboko opustošena medijskim uništavanjem prostora, kriminalizovanjem, infantilizacijom, jednostavno nema više osećaj da se čini nešto nedopušteno. To je sistematski razlog našeg propadanja.”[18] Tako to izgleda u sredinima u kojima se uništi javnost.
No, kada trenutni politički nalog ide u drugom pravcu, u subotu 18. maja 2024. godine, u vremenu bliskom gradskim izborima u Beogradu, kada Vučić-Brnabić režim razvija „nacionalnu” retoriku i podstiče „antievropske” sentimente, naš kolumnista iznosi drukčije stavove: „Pre nešto više od četvrt veka Srbija se nalazila pred dilemom EU ili Kina. Opredelila se za evropski put. Razočarenja i gubici na tom putu, kao i nova pozicija i vizija Kine otvara pitanje kako bi se danas opredelila ako bi se ponovo postavila ista dilema.” Izričito proevropsko opredeljenje lako se menja u skladu sa političkim nalogom koji je vođen zapovestima političkog trenutka. To svakako nije obeležje naučnog stava nego strasnog političkog aktivizma u korist režima.
Kao što je bio sklon da moralno sumnjiči one koji imaju evroskeptičke stavove, tako je naš kolumnista spreman da obezvredi politički angažman čoveka sa stanovišta životnog doba u kome se nalazi. U tekstu naizgled posvećenom smeni elita u našem društvu, 13. februara 2022. godine, on se ustremio na Vladetu Jankovića koji je bio nosilac opozicione liste za Beograd: „Protiv te detronizacije ustali su viđeniji pripadnici stare elite. Neki potajno, a neki poput kandidata Jankovića otvoreno. Prkosno zvuči njegova ̕ utata̕ rečenica da, parafraziraću – onima koji imaju novca za stan u ̕ Beogradu na vodi̕ i treba da tandrču tramvaji pod prozorom.” Ovo odlučno svrstavanje uz politički program režima i njegov stambeni poduhvat, inače izložen brojnim stručnim i akademskim kritikama, kao svrstavanje uz novu elitu tranzicionih heroja „divljeg kapitalizma”, praćeno je aluzijom koja ima ulogu poente: „Staru elitu smenjuje nova elita. To večito kruženje elita, kako je tvrdio Pareto, čak ni samozadovoljni starčić ne može da zaustavi.” Ocenivši opozicionog kandidata kao „samozadovoljnog” naš kolumnista je podlegao sopstvenom utisku, a ne nekom proverivom saznanju. Nije to nikakav naučni put.
Milo Lompar: „Lažni car Šćepan Mali“ – drama modernog iskustva
Upotrebom deminutiva „starčić” nastojao je da pojača sugestiju koja počiva na umanjivanju vrednosti čoveka o kome piše: taj čovek čak nije ni starac. Jer, to bi moglo značiti da je mudar. Na to podseća poslovica: starije (mudrije) je jutro od večeri. On je, međutim, samo „starčić”. Dakle: nešto sitno i bezvredno što će točkovi Vučić-Brnabić elite pregaziti, čak ga i ne opazivši. Sasvim je čudovišno, premda sasvim u duhu Vučić-Brnabić režima, da se naš kolumnista – vođen političkim motivima – ruga čoveku zbog godina koje nosi. Političko osporavanje prenosi se na biološku činjenicu kao što je starost. Takav iskaz ne može dolaziti sa stanovišta univerzitetskog profesora, već je razulareni prostakluk režimskog komentatora. Jer, on se oglašava – po tačnoj Andrićevoj reči − „sa drskošću roba kome je garantovana nekažnjivost”.
No, ne govori uvek tako. U njegovim rečima o Aleksandru Vučiću odjekuje ton psalmopevca, iskri se svetlost spoznate istine, ponekad se sluti natčulna svetlost koja se ukazuje tek odabranima. U petak 31. januara 2025. godine, kao da je samo naš kolumnista, u tami koja je skolila njegov pejzaž i ispunila njegova osećanja, ugledao Auroru Borealis: „Ponekad mi dođe žao predsednika Vučića. Ne zato što radi po ceo dan i ne ide na godišnje odmore. To je njegov izbor. Žal se javi kada pomislim da bi se za koju godinu mogla stvoriti kritična masa koja će dovesti do njegovog povlačenja. Ta će masa za sva zla ovog sveta okriviti njega, a on će biti razapet kao neki ovovremeni Isus i svi će biti srećni i zadovoljni.” U okeanu pohvala, slavljenja, udvoričkih izraza, pesama, narodnih rukotvorina, plaketa, samo se još vladiki bihaćko-petrovačkom ukazao Isus Hristos u Aleksandru Vučiću.
Naš kolumnista produbljuje ovu epifaniju. On nagoveštava da je srpski predsednik ne samo Bog-u-humanosti nego, štaviše, Bog-u-božanstvenosti, onaj koji vaskrsava: „on će ući u istoriju o kojoj toliko mašta tako što će nova pokolenja čekati njegovo vaskrsenje i moliti se za izgubljeni mir i ekonomski prosperitet.” Da li je moguće da će Aleksandar Vučić biti prvi (drugi?) čovek koji je vaskrsao? Da li je i on jednosuštan sa Ocem? I kako: po suštini ili po ipostasi? Zar sugestija nije dalekosežna: možda on i nije samo od zemne tvari? Ma koliko dirljivi, ovi iskazi nisu plod naučnog diskursa, niti pripadaju stanovištu univerzitetskog profesora, već su iskazi religijske objave, koja jednog političkog privrženika pretvara – naočigled javnosti – u vernika koji prati mesiju, čvrsto uveren u njegovu svetost.
Nije teško opaziti nemotivisanost mog pominjanja u pismu koje je rektoru uputio naš kolumnista. Jer, bilo je još profesora koji su imali stav sličan mom, pa ipak nisu pomenuti. Jedan profesor je bio sa Katedre za sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Nema nikakvog smisla mene uplitati u odluke rektorskog kolegijuma, jer nemam nikakvih akademskih uloga u upravljačkim telima Filološkog fakulteta, a pogotovo Beogradskog univerziteta. To znači da je politički nalog bio opredeljujući činilac u odluci da budem izabran za metu Politikinog napada. Sve to pokazuje da se naš kolumnista ne oglašava kao profesor univerziteta, niti kao nezavisni intelektualac, već kao politički propagandista Vučić-Brnabić režima.
Milo Lompar: Miloševićev režim je bio policijski, Vučićev je mafijaški (VIDEO)
6.
Panorama iskaza i tekstova koji su se pojavili u zgusnutom vremenu ne treba da nas omete u uviđanju ključne činjenice: nijedna od pomenutih adresa nije imala nikakav povod da izazove sukob sa mnom. Nikoga nisam pominjao i, napadnut, samo sam odgovarao na ničim izazvane nasrtaje. To treba upamtiti. Pogledajmo hronologiju: Čvorović 23. XII → Antonić 24. XII → Politika 25. XII → Vučić 25. XII i 26. XII → Ković 26. XII → Čvorović 27. XII → Šešelj 1. I → Autonomija, 10. I →Teodorović 14. I → [Lompar 15. I ] → Teodorović 18−19. I → [Lompar 20. I] → Antić 27. I → Koprivica 27. I → Ković 30. I → Ćirilica 3. II → Informer 4. II → Vuletić 5. II → Antić 7. II → Politika 9. II. Svakako sam nešto propustio: rekli su mi da su me neki od aktera pominjali više puta. Ali, i minimalni obračun je zastrašujući: 19 napada u 58 dana, dakle svaka tri dana. Ponekad i više napada u istom danu. Tome treba dodati veliki broj reakcija i komentara na društvenim mrežama.
Upravo ove hronologije treba da se sete oni koji „jadikuju” zbog narušavanja jedinstva nacionalne inteligencije i koji na ravne časti dele pokude akterima. Da bi njihovo „jadikovanje” moglo biti shvaćeno kao iskreno, neophodno je da otvoreno kažu ko je narušio jedinstvo o kom toliki brinu. Ne može se uspostavljati jedinstvo na ideji o toleranciji Vučić-Brnabić režima, jer se ne može uspostavljati jedinstvo na ideji nacionalne i demokratske izdaje. Otud je moj odnos prema tom režimu – za razliku od mojih kritičara – beskompromisno negativan. Oduvek. A ako ljudi ne žele da se suoče sa nepotkupljivošću i proverivošću činjenica, to znači da nisu spremni da se suoče sa sopstvenim zabludama o ljudima i događajima. Kao što su me članovi Pokreta za odbranu Kosova i Metohije žigosali u seriji iskaza koji su se pojavili u poslednjoj nedelji decembra 2024. godine, tako su me, u prvoj nedelji februara 2025. godine, režimski askeri serijski napadali gotovo svakog dana. Serijski napadi – između kojih su se pojavljivali dugi tekstovi i medijski nastupi protiv mene – precizan su pokazatelj režimske kampanje koja traje.
Zaključak koji nude ove paralele između nacionalne (režimske) inteligencije i nevladine (drugosrbijanske) inteligencije prilično je očigledan: kao što su režimski protagonisti nezadovoljni mojim postupcima i shvatanjima, tako su istim tim postupcima i shvatanjima, u isto vreme, nezadovoljni i njihovi drugosrbijanski (nevladini) kritičari. Te dve strane ustrojavaju, dakle, jedan sistem odnosa koji vlada našom zemljom, u kojem se one međusobno bore za vlast i, istovremeno, protiv svakog ko ukazuje na pogubnost samog sistema. Njihov dosluh nalazi se u temelju Vučić-Brnabić režima.
Da bi takvo ponašanje bilo moguće i efikasno, neophodno je, naravno, da u društvu postoji objektivna polarizacija političkih činilaca. Ona se pojačava, podiže na nerealan i iracionalan, dakle nepolitički, nivo, dolazi do sukobljenosti koje idu iznad društvenosti kao takve i tako se onemogućava bilo kakvo usredsređeno dejstvo protiv politike režima i njenih nosilaca. Javno zastupanim shvatanjem da nastane korelacija građanskih i nacionalnih činilaca unutar opozicionog delovanja, kako bi se dobila snažna poluga u pritisku na režim, kao i da se bitne razlike premeste u intelektualni prostor, da postanu deo područja intelektualaca koji se spore, udario sam na osnovnu propagandnu matricu vlasti. Njenoj politici dirigovanog nesporazuma u društvu suprotstavio sam politiku mogućeg sporazuma: sa očuvanjem realnih razlika između društvenih aktera. I skriveni pomagači vlasti, koji su sebe investirali u javno dejstvo, i sa jedne i sa druge strane političkog spektra, složno su krenuli da potru neželjenu istinu, da naruže njenog donosioca, da razviju javnu mržnju prema njemu.
Milo Lompar: „Lažni car Šćepan Mali“ – drama modernog iskustva
Moja dužnost je bila da predložim ono što smatram da je lekovito za društvo u celini. Ukoliko moj predlog ne bude imao uspeha, verovatno će se nastaviti smena jednog dominantnog modela njemu suprotnim modelom: u dužim periodima vremena. To znači da sistem binarnih opozicija ostaje potpuno održiv: sa rastućom spiralom nasilja. Duhovna situacija vremena, koju dovode do apsurda samozvani avangardisti, pretvara se u polugu za tlačenje nacionalnih tradicija, do kojih drži većina građana. Uporišna tačka avangardista je u stranim činiocima, a tradicionalista u populističkom samopotvrđivanju. Tako se društvo kreće progresivno-regresivno, cik-cak, dole-gore, napred-nazad: truleći u svim aspektima, pravnim, kulturnim, stručnim. Arbitraža stranih činilaca, koji su vođeni svojim interesima (Rio Tinto), predstavlja jezičak na vagi. Avangardistima je neophodna da uspostave i održe vlast; tradicionalistima da uspostave održiv odnos sa spoljnim činiocima.
Predlažem relativnu ravnotežu između duhovne situacije vremena i nacionalne tradicije. Treba učiti da se živi sa razlikama koje su znatne. U relativno demokratskom ambijentu one ostaju, kao i sukobi, ali se rastvaraju u normalnijem saobraćaju: inteligencija vodi ideološke sporove, vlast i opozicija se sukobljavaju oko praktičnih sadržaja života. Tamo gde se njihova kretanja presecaju, gde nastaje čvor ideološko-praktične prirode, najbolje je osloniti se na većinsko mišljenje naroda, koje se demokratski utvrđuje.
Vidjeti: Časlav D. Koprivica: O dvostrukim standardima samoProGlašenog etalona moralno-nacionalne korektnosti
Izvor: NSPM
