Piše: Tufik Softić
Nikada se neću pomiriti sa činjenicom da je Berane ne tako davno bilo treći grad po razvijenosti u Crnoj Gori, dok se sada nalazi na socijalnom dnu.
Na to me, između ostalog, uvijek podsjeti porušena ciglama kada me put pored nje nanese. Simbol urbanosti i neoboriv dokaz da je Berane industrijski bilo razvijenije krajem 19. vijeka, nego danas. Sjever. Svima ga puna usta, a svima na kraj srca.
Znao sam po nešto o tome da je na tom mjestu i prije one poslijeratne, mnogo ranije postojala fabrika cigle, privatna. Prvi proizvodni pogon u gradu na Limu. Nedavno me na to podsjetio i slučajan susret sa čovjekom čiji je đed ili prađed bio vlasnik. Onda su, kaže, zbog nekih privatnih razloga morali otići iz Berana i sve napustiti, praktično preko noći. Ne bi bilo u redu da otkrivam druge detalje.
Uglavnom, poslije Drugog svjetskog rata, na istom mjestu izgrađena je za to vrijeme savremna fabrika opekarskih proizvoda. I radila kao i sve druge, do tranzicije. Onda je privatizovana, a novi vlasnik, kome je prodata kao bala sijena, odlučio je da je poruši da bi, navodno, na njenom mjestu napravio najmoderniju novu fabriku, od čega naravno nije bilo ništa.
Slučaj je htio da se krajem jednog ljeta nađem na brdu Jasikovac, koje dijeli grad i nekadašnju industrijsku zonu Rudeš. Odatle se ciglama vidjela kao na dlanu. Digitalni fotoaparat sam ponio iz privatnih razloga, i ne znam šta je presudilo da snimim nekoliko fotografija fabrike cigle, vjerovatno vodjen novinarskom logikom – neka se nađe. U tom trenutku nisam ni pretpostavljao da će to biti poslednje fotografije beranske ciglane koje su napravljene, i još su u mom računaru i foto arhivi.
Već na jesen neko mi je dojavio kako je vlasnik počeo da ruši fabriku. Naravno, otišao sam i to fotografski zabilježio. Kontaktirao sam vlasnika koji je imao bajkovitu priču o tome kako će za samo koji mjesec tu doći njegovi poslovni partneri i investitori sa kojima je u pregovorima i uložiti tadašnjih dvadeset miliona eura da bi napravili najbolju fabriku opekarskih proizvoda u regionu.
Vlasnik se, inače, bavio gradjevinom, i nije mi trebalo mnogo vremena da shvatim kako je, zapravo, uvoznički i gradjevinski lobi srušio namjerno beransku ciglanu, u trenutku dok je Crna Gora uvozila dvadeset miliona opekarskih proizvoda godišnje. Kada sam počeo da tu priču medijski obrađujem, vlasnik ciglane me je nazvao telefonom i rekao kako to nije u redu, kako ga navodno brukam među poznanicima i investitorima, i kako će mi on brzo dokazati da njegova namjera da izgradi novu fabriku nije priča za malu djecu.
Malo smo i javno polemisali, i sjećam se da sam mu odgovorio da samo on to uradi, odnosno da napravi novu fabriku, a ja ću da mu se javno izvinim i dođem na čestitku sa flašom rakije. Naravno da od svega nije bilo ništa. Zemljište je kasnije preprodato budzašto, da ne ulazimo i detalje, a gola ledina ostala je gola. I sada djeluje jezivo i otužno.
Ustvari, možda bih mu mogao oprostiti, jer nije bio jedini prevarant koji se pojavio u Beranama tih godina, ali ne mogu, niti bi bilo moralno, da zaboravim privatnom vlasniku ono što mi uvijek padne prvo na pamet kada se pomene ciglana, a to je slučaj nesrećnog Z.K. koji je ostavši bez posla u ciglani i zapavši u bijedu, izvršio samoubistvo.
Kakav je to morao biti stepen očaja, kada je Z.K. najprije javno oglasio na prodaju bubreg? Ali to niko nije shvatio ozbiljno. Kada nije uspio da proda bubreg i nije došao do novca da zatvori dugove i prehrani porodicu, nije vidio drugi izlaz osim najgoreg. I to je učinio. Ovaj slučaj je, zapravo, čitava priča, slika i prilika tranzicije i propasti Berana.
I onda nešto misilim – zašto ne oduzeti to zemljište i vratiti porodici koja je ciglanu tu imala prije Drugog svjetskog rata. Prvim vlasnicima. Mom slučajnom poznaniku. Čovjek je inače preduzetnik i uvjerio sam se da voli sjever. Možda bi zbog svog prađeda napravio neku malu fabriku cigle. Makar manufakturnu. Sve je bolje od one livade koja je zarasla u korov.
I njemu bih prije povjerovao nego svim velikim investitorima koji obećavaju preporod Berana. Toliko i tako olako da bi nam taman pristajalo još jedno ministarstvo sa nazivom – Sjever, laže i paralaže.
Izvor: RTCG
