Piše: Marinko M. Vučinić
U metežu naših nesrećnih prilika uveliko se igra novi ketman. Sa igračima u njemu nema nikakve obnove Srbije, niti je ikada može biti. Bez moralnog pročišćavanja i skrušenog, pokajničkog samopovlačenja sa scene svih nas koji smo makar samo pasivno tolerisali Brozov režim, a kamoli ga intelektualno podupirali i veličali, Srbija se ne može preporoditi ni moralno, ni politički, ni ekonomski. Nama neka bude dopušteno da na miru radimo ono što u svojoj struci najbolje umemo. Presudnu reč i moć suštinskih odluka treba da dobije mladost Srbije, neokrnjena i neukaljana titoizmom. Preporod Srbije tada neće izostati.
Ovo su reči zapisane u tekstu akademika Danila N. Baste Hegel u Brozovoj senci koji je objavljen 1992. godine , one danas dobijaju poseban smisao i značaj ne samo zato što se istorija u našim političkim okolnostima i istrajno ponavlja. Jer više nego ikada u srpskom društvu je neophodno moralno pročišćenje, oslobađanje od uvreženih ideoloških ograničenja i iznad svega odbrana slobodarskih i republikanskih načela kao što su pravda, sloboda, jednakost pred zakonom, poštovanje temeljnih demokratskih, nacionalnih i civilizacijskih vrednosti, a upravo su ovi principi u osnovi zahteva i stremljenja studentskog protesta i pobune samoosvešćenih građana.
To je takođe i izraz elementarnog i neophodnog političkog dogovora i konsenzusa koji vodi ka osvajanju slobode i pravde, tog suštinskog i nezaobilaznog političkog temelja i osnove za otpočinjanje mukotrpnog procesa dalekosežnih i radikalnih promena sadašnjeg diktatorskog i klepotokratskog naprednjačkog režima. O karakteru i suštini načina vladavine A. Vučića svedočio je u svojim istraživanjima sociolog i naš najugledniji istraživač javnog mnjenja Srećko Mihajlović.
„Oslanjajući se na konceptualizaciju osnovnih pojmova iz habitusa autokratije i demokratije u studijama Indeksa transformacije BTI 2026 Fondacije Bertelsman i indeksa liberalne demokratije –LDI (Liberal Democracy Index –LDI) V-DEM Instituta sklon sam mišljenju da Srbiju karakteriše „izborna“ autokratija u procesu tranzicije ka diktaturi pod velom demokratije“. Sudeći po organizovanom sprovođenju nasilja i širenju straha u našem društvu ovaj proces tranzicije je završen i živimo u ogoljenoj diktaturi koja se svakodnevno ispoljava u najbrutalnijim oblicima i manifestacijama.
Svedoci smo da se u režimskim medijima i svakodnevnim nastupima A. Vučića iznose neutemeljene i politikantske tvrdnje da studentski pokret i pobunjeno društvo nemaju jasan politički program niti su sposobni da ga artikulišu. To je njegov toliko puta oprobani tzv. marketinški manevar da dodatno obesmisli proteste i zadrži politički monopol na vođenje politike i političko delovanje koje je rezervisano samo za njega i njegovu stranku.
Jer jedino A. Vučić i njegova pljačkaška klijentela oličavaju stabilnost i odbranu srpskih nacionalnih interesa što je i danas u središtu njihovog političkog inženjeringa i predizborne kampanje koja nikada ne prestaje. Osnovni problem ovog pogubnog diktatorskog režima je što je apsolutno anahron, nekreativan i bez ikakvih mogućnosti da unese bilo kakvu inovativnost u svom delovanju, oslanjajući se sada samo na kult ličnosti i sve izraženiji teror, angažovanje batinaških eskadrona i policiju koja je svedena na apsolutnu poslušnost i delovanje u zaštiti vladajuće stranke.
Još je T. Džeferson govorio da „kada ljudi strahuju od vlasti u pitanju je diktatura. Kad vlast strahuje od naroda radi se o slobodi“. Kada je studentski pokret koji je prerastao u pobunu zarobljenog društva u pitanju, u njegovoj osnovi je ideja slobode i pravde ali i borba protiv korupcije, i unošenje u naš politički život potpuno nov, i inovativan politički senzibilitet, maštovitost, kreativnost i inovativnost, sve je to stvarna alternativa i negacija postojećeg okoštalog i prevaziđenog načina vladavine A. Vučića. Na političku scenu je stupila nova politička i aktivistička generacija čije shvatanje politike i političkog delovanja ruši i razgrađuje naša ustaljena i prevaziđena shvatanja i oblikovanja sveta politike. Studentski pokret je svojom horizontalnom strukturom organizovanja, odustajanjem od vladajućeg principa liderstva i afirmisanjem funkcionisanja direktne demokratije ali i heterogenošću političkih i ideoloških koncepcija i opredeljenja postao je najveći politički izazov i nerešiva enigma za ostareli i korupcionaški naprednjački režim.
Međutim, on je postao veliki izazov i za etabliranu parlamentarnu opoziciju koja u velikoj meri ne shvata važnost istorijskog poduhvata i stremljenja studentskog pokreta i pobunjenog društva. Ona nije uspela ni u ovim izmenjenim okolnostima, po ko zna koji put, da se izdigne iznad svojih uskih stranačkih i liderskih interesa, sujeta i ambicija. Nisu gotovo ništa naučili za ovo vreme trajanja studentskih protesta i pobune građana, već su još jednom pokazali svoju političku jalovost, nejedinstvo ali i apsolutno neshvatanje istorijskog trenutka u kome se danas nalazimo.
Marinko M. Vučinić: Rajetinska politika i slugeranjstvo A. Vučića
Radi se ne više o tome da li će biti sklonjene parlamentarne stranke i ugroženo njihovo održanje u političkom životu već se radi o opstanku ove zemlje i njenog naroda. Pozivanje na dugogodišnju opozicionu borbu sve više liči na neku vrstu političkog alibija da se ne stvara zajednički politički front protiv ovog diktatorskog režima, spremnog da svim sredstvima brani svoje ostajanje na vlasti. Umesto toga dobijamo saopštenja sa sastanaka opozicionih stranaka da su oni spremni da nastave razgovore i to u vreme najžešće predizborne kampanje A. Vučića.
Otvoreno je pitanje da li u opozicionim stranačkim redovima zaista postoji iskrena podrška studentskom pokretu i pobunjenim građanima ili su oni skloniji da u njima vide pre svega političku konkurenciju koja nastoji da ih skloni iz političkog života. Pri tome, A. Vučić koristi svaku i najmanju pukotinu u opozicionom bloku da pokaže njihovo nejedinstvo, jalovost i nesposobnost za politički dogovor i tako stvara prostor da sebe i dalje predstavlja kao jedinog faktora stabilnosti i političke monolitnosti.
Umesto jasne podrške studentskoj Listi koja je evidentno jedina politička snaga neopterećena dosadašnjim anahronim načinom političkog i nedelotvornog opozicionog delovanja u koji su zaglibljene opozicione stranke možemo videti da parlamentarne opozicione stranke brane i dalje pre svega svoje stranačke interese uz nedostatak svesti da se danas i ovde radi o izborima koji će imati izuzetno važne posledice za dalju sudbinu našeg društva.
Treba samo videti na koji način je ZLF uputio letnu „velikodušnu“ uslovnu podršku Studentskoj listi, što je još jedan dokaz više do koje mere su oni odvojeni od realnog života i stvarnosti. Hana Arent je s puno prava govorila: “ Zar briga za opstanak očevidno ne prethodi svemu drugom-svakoj vrlini i svakom načelu“. Umesto jasnog određenja prema studentskoj listi koja donosi pre svega referendumsku atmosferu većina predstavnika i glasogovornika parlamentarnih stranaka, oglušujući se uporno na zahteve da napuste Skupštinu, mesecima nas zasipaju njihovim jalovim razgovorima i dogovorima i insistiranjem na formiranju jasnih ideoloških i programskih kolona, na taj način dodatno šire konfuziju i slabe motivaciju opozicionog političkog izbornog tela. U zastupanju potrebe i nužnosti obrazovanja ideološki profilisanih izbornih kolona posebno prednjače predstavnici pro-evropski opredeljenih stranaka (većinom u istraživanjima imaju izuzetno malu podršku) sa glavnim argumentom da EU mora konačno da dobije jasno artikulisanu pro-evropsku političku grupaciju sa kojom ona može da razgovara, bez obzira što Studentska lista predstavlja najsnažniji politički faktor u Srbiji kao glavna alternativa diktatorskom režimu A. Vučića. Pri tome EU je godinama podržavala režim A. Vučića, što se i dalje dešava bez obzira na sve snažnije kritike koje dolaze iz Brisela , ali izostaje jasno distanciranje od konkretnog delovanja A. Vučića koji suštinski ne sprovodi nijednu njihovu preporuku i zahteve, osim sprovođenja francusko- nemačkog Ohridskog sporazuma kojim je poništio suverenitet srpske države na Kosovu i Metohiji počinivši veleizdaju srpskih državnih i nacionalnih interesa. Ali to ne zanima njegove pokrovitelje iz EU i SAD jer je spreman da ispunjava zahteve koji su njima u interesima i važnosti.
Održani lokalni izbori u deset opština ali i ubedljivi poraz V. Orbana u Mađarskoj jasno su pokazali da je jedna izborna lista podržana i od opozicionih stranaka ona politička formula koja je donela izborni trijumf koalicije TISA. U Mađarskoj je glavna odrednica opozicione kampanje bila borba protiv endemske korupcije, klijentelizma, autokratskog načina vladavine, što je i u Srbiji jasno vidljivo, niti su pokretana najvažnija ideološka i spoljno–politička putanja, što je svakako za nas najvažnija poruka i pouka. Peter Mađar kao vođa opozicije je konzervativni političar sa jasno određenom nacionalnom politikom, na njegovim skupovima nisu se vijorile zastave EU, već samo mađarske zastave.
EU Međutim, u našim pro-evropskim opozicionim političkim strankama , medijima i građanistički orijentisanim političkim grupacijama neprestano isticano zašto na studentskim protestima nije bilo zastava EU, već su se samo vijorile srpske zastave . Tako je u velikoj meri relativizovan rezultat izbora u Mađarskoj daljim insistiranjem na potrebi ideološkog svrstavanja i većem broju opozicionih kolona. U tome ne zaostaju ni predstavnici tzv. autentične desnice koji svojom ideološkom isključivošću samo dodatno slabe izglede za okupljanje ne samo nacionalno opredeljenih snaga već zatvaraju mogućnost stvaranja jedne opozicione liste. Pri tome naše političko iskustvo jasno govori da se u Srbiji ne može uspešno i delotvorno voditi politika bez jasno određene koncepcije u odbrani osnovnih i temeljnih državnih i nacionalnih interesa.
A upravo A. Vučić svoj politički opstanak i dalje uporno bazira na tvrdnjama da je jedini on garant vođenja tzv. suverenističke nacionalne politike čije se naličje najbolje očitava u njegovoj veleizdajničkoj politici na našem Kosovu i Metohiji. Milo Lompar je u svojim stavovima o načinu sastavljanja Studentske liste na najprecizniji način odredio potrebu uvažavanja ravnoteže između nacionalnog i demokratskog principa u njenom formiranju.“ Pre ili kasnije, pogotovo ako želi da sruši Vučić-Brnabić režim, građanska opozicija će morati da nauči dve stvari: da ima toleranciju prema nacionalistima kakvu oni imaju prema njoj i da ne može da ona određuje ko je prikladan za drugu stranu. Ako budu dozvolili da ih tako oblikuju, da nestane nacionalna komponenta njihove politike, ako ih ustraše famom o srpskom nacionalizmu, što je cilj histerične kampanje koja se vodi od vidovdanskog skupa, onda će studentska lista biti idealna meta za režimsku propagandu. Jer, biće predstavljena kao anacionalna. Ukoliko ponesu nacionalnu agendu, ugroziće glasače režima i aktivirati pasivne glasače. Najviše će postići ako uravnoteže nacionalnu i građansku dimenziju svoje liste“.
Jedna od mogućih definicija političke istorije je da se ona najbolje može odrediti kao groblje političkih stranaka. To jasno potvrđuju i naše političko iskustvo i tradicija. Podrška Studentskoj listi od strane opozicionih političkih stranaka ne znači njihovo sklanjanje iz političkog života jer bi svakako učestvovale u izbornom procesu i na taj način dalje ostale politički faktor.
Ali njima je od svega važnije kako će izgledati raspored poslaničkih kvota (kota 126) od neophodnosti da se ovom režimu koji sprovodi diktaturu inverznosti u čijoj je osnovi laž i negiranje svake istine i kritičkog mišljenja, u referendumskoj atmosferi suprotstavi jedinstveni opozicioni pokret koji će bez ideološke isključivosti i ostrašćenosti otvoriti prostor za osvajanje elementarnih političkih sloboda, pravde, podele vlasti, slobode medija, borbe protiv korupcije i ustanovljavanje principa odgovornosti, odbrane ustavnosti i Republike. Ipak, sve govori i sve je jasnije da će doći do političke izborne fragmentacije koja samo koristi A. Vučiću i da će se formirati više ideoloških kolona i krajnje je vreme da se to i konačno uradi kako bi se prestalo sa svakodnevnim ispraznim analiziranjima i smatranjima i najavljenim razgovorima i epohalnim dogovorima opozicionih parlamentarnih stranaka koji samo što nisu doveli do njihovih „istorijskih“ dogovora, a dobro se sećamo kakav su rezultat oni doneli na prethodnim lokalnim izborima u Beogradu.
Studentski pokret i pobunjeni građani već su na lokalnim izborima u deset opština pokazali da su sposobni da organizuju efikasnu i delotvornu izbornu kampanju i da su na taj način pokazali da nemaju utemeljenje mišljenja opozicionih stranaka i njihovih lidera da im nedostaje političko iskustvo, jer oni sada pokazuju svoj novi i kreativni pristup i generacijski senzibilitet u političkom delovanju i vođenju izborne kampanje, jer studenti pobeđuju.
