Piše: Rastko Šejić
Monografija bokeljskog novinarskog barda i publiciste Siniše Lukovića „Ratna luka Kumbor” nalazi se pred čitaocima u izdanju Knjižare „So” Nikole Malovića.
„Ratna luka Kumbor” je još jedan dokaz, crno na belo, da Boka ima svoga Vila Djuranta. Ono što je ovaj veliki naučnik i pisac uradio za istoriju civilizacije planete, to Luković iz godine u godinu dograđuje svojim monografijama i novinskim tekstovima o pomorskoj istoriji jedinog fjorda na Mediteranu. Sličnost je i u pitkosti autorskog književnog stila, strasti prema temi, načinu na koji vešto involvira čitaoca. Kao glas generacije, prihvatajući sva prethodna znanja i autoritete, poput Kovačevića, Palavršića, Martinovića ili Novaka, Luković ne prestaje da istražuje nove činjenice koje su nam sada postale dostupne zahvaljući otvorenim arhivama i internetu.
Analitičnost i racionalnost, povezani sa radoznalošću istraživačkog duha i izvornim talentom, daju rezultate u knjigama-spomenicima. Ovaj spomenik koji je sada postavljen pred čitaoce je posvećen ratnoj mornaričkoj bazi u Kumboru, ali nije ona vrsta monumenta koje savremenici ili buduće generacije Bokelja mogu da zaborave ili dopuste da zaraste u travu. Ova knjiga je opomena i poziv na akciju. Način na koji Bokelji mogu da pruže duhovni otpor različitim oblicima okupacije.
Kulturna baština omeđena koricama spada u ono znanje koje svako ko u Boku dolazi, a svakako svako ko ovde živi mora da poštuje, shvati i baštini. Jer nije samo priroda spektakularna, te more slano, već se ovde istorija dešavala u svim svojim krajnostima. Prirodno je baštiniti sve ono dobro što su generacije stanovnika i naroda koji su ovde obitavali ostavili. Upravo to je bila duhovna moć Boke, otvorenost za dobro. I tu Luković uvek pravi jasnu distinkciju između carstva, država i čoveka koji živi i radi ovde. Pored svih bura, nesreća i ratova, u osnovi ove proze je čovekoljublje, poštovanje prema pojedincu spremnom da se uhvati ukoštac sa životom i istorijskim okolnostima, moralnoj vertikali rešenosti da se rizikuje sve u ime časti. Oni „ljudi od željeza”.
Zatrovanost podelama nacionalnog i verskog tipa ne postoji, jer je uvek preskupo koštala i služila manipulaciji. Tako njegovi junaci postaju i stranci koje je služba dovela ovde, poput starog kapetana Štumbergera ili pomorskog avijatičara Konjevića, kao i meštani poput talentovanog Kokolja i strašnog Vicka Bujovića. U vremenu materijalizma i individualizma, globalizacije svega, u smislu preslikavanja mentalnih obrazaca, oni su sveža svedočanstva iz prošlosti da izazovi ne mogu biti veći do čoveka. A kao da je u direktnom sukobu sa globalnim programom superherojstva umesto mita i istorije, u službi zaborava sopstvenih vrednosti, izjednačavanja moralnog sklopa svih umreženih potrošačkih jedinki.
Osnovni osećaj, ona oštrica pera kojim Luković piše zasnovana je na ljubavi – ponosu i srdžbi. Ponosu prema slavnoj prošlosti, bez prećutkivanja nepočinstava i raznih gluposti koje istoriju čine. I srdžbi jer zaborav i uništavanje kulturne baštine nikako da prestane. Kako je Štulić parafrazirao svojevremeno: „Ko ne pamti iznova preživljava.” Preispitujući svaki kutak pomorske istorije Boke kotorske Lukovića kao nit vodi ljubav prema rodnom kraju, bez busanja u prsa junačka i mitomanije. On ne traži opravdanja za aktivnosti pojedinaca ili država tamo gde ih nema.
Knežević: Milovi partneri su vlasnici Kumbora, a Acovi Luštice (video)
Ali zadržava stepen ironije prema situacijama, ne usteže se da zauzme stranu tamo gde dobro preteže. Nabrajajući činjenice, otimajući neke od njih od zaborava, kao stari prepisivači u manastirima ili samostanima, autor uspeva da dočara celovitost različitih era, funkcionalnost društva i života svojih predaka u Boki kotorskoj. Upravo ta osećajnost čini ovu istorijsku knjigu čitkom poput moderne beletristike.
Literarna vrednost „Ratne luke Kumbor” nije ograničena na sentiment, već se zasniva na dramatičnosti. Autor uspeva da angažuje čitaoca da prisustvuje pomorskoj istoriji Boke, da se oseti kao akter. Pokušavajući da razume junake, carstva i dela, čitalac svedoči transformaciji zaseoka i rta Miočević, kako su to Mleci zabeležili, u jednu od najmodernijih ratnih luka na planeti tog vremena, te do konfekcijskog turističkog rizorta.
Njime neće šetati junaci poput konta Vicka ili slikara Kokolja, renesansnog Konjevića ili Štumbergera, fon Tripa ili fon Benfilda. Koliko je apartmana dovoljno, gde će se svi ti ljudi kupati, i šta će oni u Boki ako izgubi svoju interesantnost zasnovanu na šugu vremena pređašnjih. Iracionalnost rušenja spomenika industrijske kulture nema smisla komentarisati. Ni zaboraviti. Kao ni sve pomenute istorijske ličnosti koje moraju biti uzori, a koje Luković tako majstorski uznosi.
Izvor: Politika
