Piše: Milan Pilipović
Kada je Žorž Skrigin pitao Milicu gde se zaputila, kamo ide, odgovorila je: „U prvoj godini rata muža su mi ubili, sada su i kuću spalili. Eh, da mi nije ovo dvoje, znala bih ja kuda”.
Fotografija Milice Tepić sa sinom Brankom i kćerkom Dragicom, koju je 1944. godine u Knešpolju snimio partizanski fotograf Georgije (Žorž) Vladimirovič Skrigin (1910–1997), nedavno postavljena na mermernoj ploči na groblju, u selu Komlenac kod Kozarske Dubice, oživela je sećanje na ovu Kozarčanku. Milica ovde počiva od 1949. godine.
Okolnosti nastanka znamenite fotografije, koja je patnju i žrtvu naroda ovog kraja u Drugom svetskom ratu, dočarala njenim likom, govori više i upečatljivije od svake reči, objasnio je njen autor. Njegovo sećanje sačuvano je u muzejima i dokumentima istorije naroda ovog kraja.
„Januarsko zubato sunce diglo se dosta visoko kada smo dobili obaveštenje da krenemo prema Knešpolju…Gostoprimljivi Kozarčani hteli su da nam olakšaju ovu ofanzivu, pa smo dobili čak i konje za jahanje. Zajedno sa nama kretao se i veliki zbeg.
Svi oni bili su natovareni stvarima potrebnim za duže vreme. I kada smo sišli u Knešpolje, video sam jednu ženu koja je išla izolovano od ostalih. Ona je jedno dete nosila, a drugo vodila za ruku. Na leđima, osim deteta, nosila je i neophodne stvari za odbranu od zime i duže ofanzive. To su jorgan, torba sa hranom, lonci…”
Skrigin potom, detaljno opisuje njeno lice, na kojem se jasno ucrtavala patnja, bol koju nosi, kolonu iza koje je zaostala, zbog tereta na leđima i u duši:
„Jašući na konju, pored nje, čekao sam priliku da je bolje snimim. Otrčao sam dvadesetak metara ispred i legao u travu, čekajući da naiđe. Duboko zamišljena, ona se približavala, držeći i dalje ruku na licu. I konačno izraz koji sam hteo sa snimim, bio je ispred mene.”
Kada je Skrigin pitao Milicu, gde se zaputila, kamo ide, odgovorila je: „U prvoj godini rata muža su mi ubili, sada su i kuću spalili. Eh da mi nije ovo dvoje, znala bih ja kuda.”
Kuća koju nije hteo plamen
Ovaj poznati fotograf, filmski režiser i scenarista, učesnik Narodnooslobodilačke borbe, rođen 1910. godine u Odesi, današnjoj Ukrajini, koji se u Beograd, sa porodicom doselio nakon Oktobarske revolucije 1922. godine, snimio je nekoliko fotografija ove Kozarčanke, ali nije zapisao njeno ime, prezime, niti bilo koji podatak. A onda je svako otišao svojim putem, Skrigin u partizanske jedinice, a Milica, sa decom, u dugoj, nepreglednoj, iznurenoj koloni, tumarala je Kozarom. Tako je dočekala kraj rata, a onda, u maju 1945. godine vratila se u Komlenac. Sve kuće u selu bile su spaljene, ali ne i njene porodice. Tako je, govorila je Milica, sudbina htela. Njen sin Branko, kog je rodila u izbeglištvu i stalno nosila, objasnio je:
„Naša kuća je zapaljena, ali vatra je nije htela. Gorela je, tinjala, i ugasila se. Krov je ostao čitav. Možda je počela kiša, ili je to bila Božija volja, promisao Svevišnjeg, nikada nisam shvatio”, ispričao nam je mnogo godina kasnije Branko Tepić, na čuvenoj fotografiji, dečak na majčinim leđima. Rođen je u Garešnici 1942. godine, gde je njegova majka izbegla, zajedno sa još nekoliko meštana, suseda, rodbine… Verovali su da će u Moslavini biti bezbedniji, zbog nemačke i ustaške ofanzive na Kozaru. Ali više nigde nije bilo bezbedno i zato je odlučila da se vrati, preko Une i Save, u Bosansku Dubicu, a onda, u zbeg na Kozari.
„Rođen sam septembra 1942. godine, mesec dana posle očeve pogibije u Kozari, u vreme neprijateljske ofanzive na ovu planinu. Mome ocu bilo je ime Branko. Majka mi je nadenula isto ime. Branko. Da sačuva uspomenu na njega, borca Kozarskog odreda, kojim je komandovao omiljeni lekar Mladen Stojanović.”
Tako nam je svedočio Branko Tepić, po drugi put izbeglica 1995. godine, kada je iz sela Gradusa kod Siska, tokom hrvatske „Oluje” stigao u Gradišku, u Republiku Srpsku, takođe u koloni, kao njegova majka, pre pola veka. Ipak, češće je pričao o Drugom svetskom ratu, roditeljima, dve godine starijoj sestri Dragici (umrla 1983. godine u Sovjaku kod Gradiške) i fotografiji koja je obeležila njegov život, nego sadašnjem vremenu.
Otkriće identiteta žene na fotografiji
Tokom nekoliko godina, nakon oslobođenja, najpoznatija ratna fotografija poslužila je kao inspiracija mnogim domaćim i svetskim umetnicima. Često se pominje i kao motiv Skenderu Kulenoviću za poemu „Stojanka majka Knežopoljka”, mada za to ne postoji istorijska potvrda. Međutim, Kozarčani su u ovoj poemi i Milici Tepić prepoznali mnoge zajedničke dimenzije.
Tek 1971. godine, publicista Dragoje Lukić iz Miloševog Brda kod Gradiške i novinar „Politike” Gojko Banović iz Palančišta kod Prijedora, zapazili su Skriginovu fotografiju na izložbi „Putevima pobede” u Bosanskoj Gradišci.
Odlučili su da potraže bar nekoga sa ove fotografije, da saznaju ko je, zapravo, žena sa decom u izbegličkoj koloni u Knešpolju, koja je svojom pojavom obeležila Kozaru, stradalničku, ali i prkosnu planinu. Išli su od sela do sela, prešli celu Kozaru i Potkozarje, pokazivali fotografiju i niko im pouzdano nije mogao kazati ko je žena sa fotografije.
Kad ih je put doveo u Komlenac, selo kod Kozarske Dubice prema Kostajnici, a blizu Jasenovca, gde je, manje od dve decenije posle rata (1957) rođen Milan Tepić iz iste porodične loze, poslednji narodni heroj Jugoslavije, saznali su da je to Milica Tepić sa decom, kćerkom Dragicom koju je vodila za ruku i sinom Brankom na leđima. Pronašli su svedoke, potom njenog sina Branka, koji su potvrdili identitet, a nepoznanica rešena. Pored fotografije više nije pisalo da je to nepoznata žena sa Kozare nego Milica Tepić iz Komlenca.
Milica koja je, zbog ispaćenosti, teškog života, stalnih povlačenja po Kozari, spavanja u rupama ili na vedrini, razbolela se i umrla 1949. godine, znamenitu fotografiju nije videla.
Ipak, crno-beli kadar, pokret, pogled, deca i velika šarena torba na leđima, sa upratama koje su se usekle na slabašna ramena, uveliko je odredio život njenog sina Branka. Neposredno pre smrti, 22. novembra 2022. godine, on nam je svedočio o svojoj porodici i njegovoj izbegličkoj sudbini. Govorio je o majci, sestri i fotografiji.
„Sreo sam se sa mnogo poznatih ličnosti. Video sam se sa Titom na Kozari. Upoznao sam Branka Ćopića u Beogradu 1983. godine, na susretu Kozarčana. Kao simbol Kozare, naše borbe i surovog rata, tragične sudbine moje porodice, fotografija je utisnuta na Zlatnik Privredne banke Sarajevo, a njime su darovali mene i sestru. Kada sam u poslednjem ratu bio prinuđen sa porodicom napustiti Sisak i Gradusu, gde sam radio u školi, mnoge generacije učenika podučavao ljudskim vrednostima, ništa nisam poneo, samo zlatnik i fotografiju. Ne za sebe, i zbog sebe, nego za unuke.”
Jednom izbeglica, uvek izbeglica
Fotografijom koja je dospela u celi svet, Žorž Skrigin je pre više od osam decenija, zapravo, otvorio životnu stranicu dečaka Branka Tepića, kojem je sudbina odredila da dva puta u dva rata bude izbeglica.
„Rođen sam u izbeglištvu, majka me bežeći nosila na leđima. Posle rata, ujak Marko Vlajnić me podizao, a država školovala. Završio sam Pedagošku akademiju u Petrinji. U ovom ratu, ja sam opet sa Banije, zajedno sa suprugom Miljom, sinovima Predragom i Nenadom, kćerkom Biljanom, snahom Olgicom, morao u bežaniju. Kao moja majka.”
Branko je izbegao u Gradišku, u Republici Srpskoj. Tu je stekao petoro unučadi, koje je često čuvao i vodio, pružajući svu ljubav, kao njemu i sestri majka Milica. Ipak, srce ga je vuklo na Baniju, gde je proveo najveći deo života. On i supruga Milja, 2003. godine, vratili su se i skućili u selu Paukova, tridesetak kilometara od Siska. U grad nisu mogli, jer je njihov stan od 75 kvadrata dodeljen nekome drugom.
Ko je jednom izbeglica, taj je doveka u lutanju, pod tuđim krovom, u tuđoj zemlji, govorio je Branko Tepić koji je u Paukovu, gde je sahranjen, poneo Skriginovu fotografiju, kao svedočanstvo o lekciji ispisanoj životom. Fotografija, kao izuzetno vredno umetničko delo, živi i danas, 82 godine posle njenog nastanka. Nekada je bila na propusnicama, objavljena u enciklopedijama sveta, udžbenicima, u muzejskim postavkama, na velikim panoima povodom proslava godišnjica i važnih događaja iz NOB-a, u stalnoj postavci na Kozari. Danas je publika može videti na izložbi u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti „I u ropstvu sloboda”.
Zagledan u majku i sestru na najpoznatijoj ratnoj fotografiji, često je ponavljao zavet, reči istine:
„Koliko je sve različito, toliko isto, jer istorija i vreme se ponavljaju. A ljudi dolaze i odlaze. I nose svoj krst, svoju sreću ili nesreću, radost ili tugu.”
Izvor: Politika Magazin
