Piše: Marina Vulićević
Niko na tako jednostavan i slikovit način ne objašnjava ključne životne fenomene kao norveški filozof Laš Fr. H. Svensen, čineći i od same svakodnevice prostor za filozofsku debatu. Posle knjiga posvećenih filozofijama dosade, mode, zla, straha, rada, slobode, usamljenosti, laži, posvetio se filozofiji nade, onome za šta kažu da nas održava u životu i što poslednje umire. Pred nama je novo izdanje „Geopoetike” – „Filozofija nade” Laša Fr. H. Svensena, u prevodu s norveškog Gorane Knežević.
U ovom delu Svensen jasno razlikuje nadu povodom mogućeg ishoda i lažnu utopiju, utemeljenu na negaciji činjenica. Nada je uvek ka nečemu usmerena, pa kaže: „Onaj ko se zaista nada, taj će i postupati, promišljati i izražavati se drugačije od onoga ko samo želi. Onaj ko se nada, kreće se ka cilju.” Nada je, dakle, stremljenje, kretanje, a ne samo maštanje o idealu, i najpre je usmerena prema budućnosti, prevazilazeći sadašnji trenutak (mada autor uključuje mogućnost sedenja skrštenih ruku, nadanja nekoj promeni, ali bez bilo kakve akcije
Dok navodi primere iz života, Svensen se okreće i citatima velikih mislilaca i filozofa prošlosti, kao što je Montenj, koji je rekao: „Strah, želja, nada teraju nas prema onome što će biti i oduzimaju nam osećaj za ono što jeste kako bismo se zabavili onim što će biti, čak i onda kad nas više ne bude.”
Kada je reč o politici nade, za Laša Fr. H. Svensena ljudima je potrebno poverenje u sistem, koje budi nadu da će ono u šta se veruje i opravdati tu veru. Međutim, Svensen razlikuje stepene poverenja, gde ono slepo zanemaruje rizik od razočaranja. Nekritička vera nalikuje onome što osećaju članovi sekti prema svojim vođama, navodi on primere, ili okoreli putinisti ili trampisti, koji obožavaju svoje političke idole. To je poverenje koje ignoriše činjenice, kako smatra Svensen i dodaje: „Demokratski lideri mole za promišljeno poverenje. Autoritarni lideri zahtevaju slepo poverenje.” Liberalna demokratija mora da se nada umereno i to onome što je realno moguće, što je moralno prihvatljivo, kako kaže autor, a demokratska nada odnosi se na to da nas demokratski procesi vode ka boljem svetu.
On zastupa mišljenje američkog filozofa Džona Rolsa o „realističnoj utopiji” povodom toga da svoj idealizam moramo da kontrolišemo, u racionalnoj proceni ljudi i okolnosti:
„Utopija se ograničava na mogućnost ’razumnog’ pravednog društva u kojem možemo postići saglasnost o tome kako pravdu treba razumeti. Pretpostavlja postojanje razumnog pluralizma u svakom liberalnom društvu, jer nema razloga verovati da će racionalni i iskreni ljudi uvek doći do istog zaključka nakon potpuno slobodne diskusije. Nema potrebe da se slažemo o tome zašto želimo da postignemo neki cilj, ali možemo se složiti o samom cilju. Poenta je da tendenciju ka idealizaciji moramo držati pod kontrolom. Uz to, naše političke nade moraju prihvatiti ljude onakve kakvi jesu, a ne podrazumevati totalnu transformaciju ljudske prirode.”
Pošto nada pripada iracionalnoj sferi mišljenja i vezana je za mnoga osećanja, kao što je strah, neki filozofi umanjuju njen značaj. Niče je bio skeptičan prema nadi, kao i Dejvid Hjum, Marks je ocenjivao kao ono što pasivizira i opija mase, za Emila Siorana nadati se znači učiniti sebe slepim, američki profesor prava Vilijam Ijan Miler nadu posmatra kao oblik iracionalnosti, koja je propratni simptom bede. Za Aristotela nada je kao san budnog čoveka, a čovek se može nadati dobro i loše. Za Spinozu „nada je nestalna radost, proizašla iz predstave jedne buduće ili prošle stvari, o čijem ishodu sumnjamo”; sloboda se dostiže tako što se prihvata neminovnost, a nada odbacuje.
Međutim, Laš Fr. H. Svensen smatra upravo suprotno: nada i sloboda su u neraskidivoj vezi. „Samo ako imamo sposobnost za slobodu, imamo prostora za iskrenu nadu”, kako kaže. Svensen zastupa naturalističku i sekularnu perspektivu, tako da ne analizira mnogo nadu u onostrano spasenje, koja zapravo može da istisne ovozemaljska nadanja. „Vitez vere” sva svoja nadanja polaže u Boga, ali sledi još jedno zapažanje autora – da za Boga nada ne postoji upravo stoga jer je za njega sve moguće.
Sa druge strane, u prilog nadi govori Kant, filozof kojeg Svensen smatra najvećim optimistom u istoriji filozofije (prema Kantu ljudi imaju moralnu dužnost da budu optimisti). Kant je mislilac koji je postavio tri ključna pitanja: Šta mogu da znam? Šta da činim? Čemu mogu da se nadam? Prvo pitanje je teorijsko, drugo praktično, a treće i jedno i drugo, i progovara o tome šta sami možemo da uradimo da bismo bili srećni. Kant nadu definiše kao „neočekivani pogled na zapanjujuće veliku sreću”. Za Svensena ovo je u najmanju ruku neobična definicija, jer Kant „ide dotle da kaže da je nama manje ili više zagarantovano da nećemo dostići sreću u ovom životu”, iako svako treba da ide za njom ne ugrožavajući tuđu slobodu.
Kantov optimizam tiče se individualnog života, kombinacije sreće i vrline, ali i opšteg interesa stvaranja sveta u kojem svi ljudi čine dobra dela, žele dobro, u čemu „je istorija dostigla svoj cilj”. Njegova nada pre je sredstvo kako bi očaj bio izbegnut, tako da nada postaje – dužnost. Bez nje, čovek bi izdao svoja moralna načela.
Sasvim suprotno smatrao je pesimista Šopenhauer, koji je verovao u to da nadu treba ograničiti kao beskrajni izvor želje, a time i patnje.
Kada se upušta u analizu toga da li je u pravu pesimista ili optimista u životu, Svensen daje razloge za i protiv i jednom i drugom, ali ovo pitanje definiše ne kao problem činjenica, već onoga što one za nekoga znače. Optimista pesimisti može da prizna opasnost od nuklearnog rata u svetu, užas klimatskih promena, opadanje vrednosti u liberalnim demokratijama, ropski sistem privrede, ali i da pri svemu tome zadrži optimizam, kako kaže autor. Svensen sebe smatra razumnim optimistom, jer mu je i radikalni optimizam stalnog progresa stran. Ako smo dužni da se nadamo, to dugujemo samo sebi, smatra Svensen i zaključuje:
„Nada je dužnost, jer je preduslov života vrednog življenja. Dugujete to sebi”.
Izvor: Politika
