Piše: Jovan Zafirović
“Kosovske vlasti zabranile ulazak patrijarhu Porfiriju na KiM”, naslov koji sam pročitao na sajtu “Politike”.
I to baš sada, pomislih, kada je opet goruća tema dinar na Kosovu. Kada je zakazan sastanak u Briselu.
-Možda je zbog znanja da će opet izgubiti 5:0, Priština iz slabosti zabranila ulazak. I ne samo patrijarhu, nego i vladikama. I to sedmorici.
Bajka: Snežana i sedam patuljaka.
Drama: Patrijarh Porfirije i sedam vladika. Možda je i slučajnost, rekao bi neko ko u slučajnost veruje, rekoh.
I dobih kratak odgovor:
-Ma, gde slučajno!
Hladnjikava soba nas je isterala na ulicu zajedničkom snagom sa potrebom da izluftiramo mozak. Napolju je sunčan dan kome lepotu urušava veštački proizvedena opustelost koja deluje sablasno.
Opet sam kod spomenika knezu Lazaru, na početku šetališta, pogledao u novopostavljene nadzorne kamere čija je posledica izigravanje ludila.
Postavili su kamere da… i šta?
Oni koji gledaju kamere, videće ljude kako se kreću njihovom zemljom, mi koji hodamo kako se krećemo našom.
I u tom gledanju će nam se uvek mimoilaziti pogledi.
Brže nego ikad stigli smo do crkve Svetog Dimitrija.
Sa druge klupe levo od stepenica koje vode do crkve gledam Kosovsku Mitrovicu. N. sedi pored mene i gleda u telefon. Sa crkve vidim zgrade. Trobojku kako se vijori na jednom od solitera, u južnom delu minarete kao tenkovske cevi uperene u nebo.
Poneki vernik koji se zaputio da se pomoli Bogu pogleda u N. i mene, potom nastavi svojim putem. Neke prepoznajem iz grada. Pozdravljamo se klimanjem glave.
-Vreme je, N. reče, aludirajući da je vreme za menzu.
-Idemo za minut.
-Idemo, pa posle nema šta da se jede, a jede mi se meso! Ako nestane, ti častiš u “Duo gril”.
Iako smo krenuli odmah, zakasnili smo za meso.
Sjajne, uvek nasmejane i gostoprimljive žene, sa pristojnim šalama koje rade u “Duo grilu” spremaće malu porciju sudžuka za poneti pre fajronta.
Gusto zbijeni redovi satkani od gladnih studenata, dok se čeka večera, pružili su mi priliku da čujem razgovor dveju devojaka.
-Idem u Patrijaršiju, dolazi patrijarh, jedna je drugoj saopštila.
Odreagovao sam na neupućenost u zabranu ulaska patrijarhu, ali za sebe. Već čujem komentar koji niko nije izgovorio: Ujutru dočekuje patrijarha u patrijaršiji, a uveče muslimana u praznoj studentskoj sobi. Ko o čemu, kurve o poštenju razgovor me je naterao, uz ostale vesti, da „počnem da se smejem od muke“.
Studenti koji su nas preduhitrili žvakali su meso sa neretko užasno neukusnim prelivom, dok smo mi ostali čekali na red da uzmemo porciju mlake, ispostaviće se, ukusne kajgane.
Na pitanje i šta će sad da bude, osetio sam se kao smatrač-politički analitičar, prodavac magle sa televizije, s tim što se od mene očekivalo da budem objektivan i iznesem svoje mišljenje, a ne pristrasnost smatrača.
-Ne znam, nešto dobro sigurno ne, rekoh dok sam praznio tanjir.
-Ne, dobro sigurno ne.
Maj je zahtevan i naporan mesec.
Pogotovu druga polovina. Uvod u junski pakao.
Lenji studenti jure da isplagiraju seminarske radove, eseje i prezentacije. Koriste se svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima da ispune norme, stilove pisanja, kako bi prikupili bod više i lakše položili ispit.
Veštačka inteligencija, čujem, pomaže im u tome. Ti joj zadaš temu, ona napiše, uz minimalne korekcije – rad zadovolji kriterijume.
Imam i ja da radim i učim za sutrašnji kolokvijum, ali mi mira ne da igranje vatrom oko kosovskog bureta baruta svih onih mlatača kopriva tuđim kurcem. Čitam, gledam vesti, pretpostavljam, dolazim do odgovora, a i do pitanja.
Da ne gubim vreme u praznoj čitaoni, vraćam se u svoju sobu da nastavim da isto činim.
-Patrijarh je nakon zabrane i vraćanja sa Merdara, izjavio, kako su zatvorena vrata njegovog doma.
– A “đavo sa crveno crnim plaštom, slobodno šeta rajskom baštom”, izgovaram, N. sluša i kaže:
-Ovo je odlično. To je tvoje?
-Ne, to je Borin Prezir.
Patrijarhova su zatvorili, a vrata Srba koji se između dve vatre, kao kroz iglene uši, provlače kroz kosovometohijsku svakodnevnicu pokušavajući da ostanu neopečeni, otvaraju ne bi li što pre napustili svoje domove.
“Počinjem da se smejem od muke”.
Uzimam telefon, narogušen i nezadovoljan što će se opet sve zbiti kako je, očigledno, isplanirano, a nama predstavljeno kao splet okolnosti, pustam Borin Prezir i ponavljam:
“…sve Juda do Jude,
ološ nameće svoje ideje,
vidim lažne i bivše ljude,
kameleone i fariseje”.
I opet “počinjem da se smejem od muke”.
