Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Lijepo je Rambo Amadeus rekao jednom od ovdašnjih „komita“: Nije Milošević srušio Jugoslaviju. Srušili su je Slovenci. Oni su, kaže Rambo, bili „najpametniji“ i „najzapadniji“ među nama. Prvi su otkazali „štafetu mladosti“, prvi ismijali simbole državnog jedinstva u onoj svojoj „Mladini“, prvi napustili SKJ … Jednostavno su cijelom svojim stavom demonstrirali da Jugoslavija ne zaslužuje borbu za opstanak.
Uslijedio je splet okolnosti u kojima Milošević pokušava da unitarizuje stvari u Srbiji ( Stambolić, Kosovo…) što svakako nije doprinelo jačanju nagrižene federacije, ali ni na koji način ne može biti izgovor za ponašanje Tuđmana i HDZ, koji su srpski narod u Hrvatskoj izbacili iz ustavne kategorije konstitutivnog. E to sigurno nije pomoglo da se sjećanja na NDH klanicu prevaziđu i da Srbi, bez problema, prihvate „razdruživanje“ Jugoslavije.
Pošto danas, trudom međunarodne zajednice, sve bivše republike SFRJ (a ne narode koji su živeli u njoj) posmatramo kao osnovne entitete budućeg političkog života, moramo naglasiti da izdvajanje BIH iz SFRJ ne može da prođe niti jedan test logike, a pogotovo ne – političkih principa. Naime, po zakonima komunističke (kao uostalom i današnje dejtonske) BIH, takva se odluka nije mogla donijeti bez konsenzusa sva tri naroda, pa dakle, nikako – protiv volje Srba. A dogodilo se!
Raspad SFRJ, krvavi i potresni, desio se protiv pravde i zakona na kojima je počivala dotadašnja politička zajednica. Slučajno ili ne, jednostranost i nelegalnost svih tih dezintegrativnih procesa, istovremeno je pratila i njihova nelegitimnost, suprostavljenost volji velikog broja građana srpske nacionalnosti, koji su i u Hrvatskoj i u BIH činili značajni dio populacije, i čije je istorijsko prisustvo u tim zemljama autohtono i državotvotno.
Uslijedio je višedecenijski blagonakloni pogled Zapada na anti-srpsku politiku DPS-a u Crnoj Gori, kao i na etničko čišćenje Srba iz južne srpske pokrajine Kosova i Metohije.
NATO avijacija je podržala vojne akcije Hrvata da sačuvaju celovitost hrvatske državne teritorije, makar po cijenu nestanka Srba iz Hrvatske. Ista ta avijacija se suprotstavila vojnoj akciji Srbije da sačuva integritet svoje države na Kosovu. Argument je bio: spriječiti egzodus Albanaca iz Srbije.
Danas, kada se Republika Srpska u BIH pokazuje vitalnom političkom zajednicom, i kada su Srbi u Crnoj Gori, mirnim i demokratskim putem izborili svoja prava da i oni upravljaju zemljom u kojoj žive, osjeća se jasan pritisak Zapada da bilo kakav srpski integralizam na Balkanu, makar on bio kulturni, makar bio diplomatski i regionalno-prekogranični, jednostavno – spriječe. U stilu ovdašnjih „komita“ Zapad se pita : šta će nam dvije ili tri srpske države na Balkanu?
To pita isti taj Zapad koji je stvorio dvije (ako ne i tri – računajući Makedoniju) albanske države na istom tom Blakanu; i koji se sprema da poslije Hrvatske, od BIH napravi drugu hrvatsku državu, opet – na istom tom Blakanu.
Sve to rade narodu koji je u oba velika rata tokom 20. vijeka pokazao jasan i nedvosmislen pro-zapadni ili bar partnerski odnos prema anglo- sanksonskom Zapadu. Što se baš ne bi moglo reći za druge narode i njihovu ratnu ulogu u pomenutim zbivanjima.
Pa ko je ovđe, ili ko bi po mišljenju Zapada, trebalo da bude- lud ?
Do čitanja u sljedećem broju….
