U razdoblju između 15. i 18. vijeka u Evropi i Sjevernoj Americi ubijeno je, uglavnom spaljeno, preko 50 hiljada ljudi, uglavnom žena, osuđenih za vještičarenje i/ili čarobnjaštvo. Čitav ovaj užas u istoriografiji jeste poznat pod nazivom „lov na vještice“. Taj izraz ima, istovremeno, i svoju značenjsku primjenu u jednoj drugoj naučnoj disciplini, gdje „lov na vještice“ označava društveni fenomen koji sadrži elemente MORALNE PANIKE, MASOVNE HISTERIJE i LINČA. Ekvivalent takvom društvenom fenomenu u ovom današnjem svijetu može biti imenovan kao „lov na ruske mačke“. Mržnja prema Rusiji danima se iskazuje pozivima na linčovanje ruske kulture. Sama količina mržnje raskriva da iza navodne brige za Ukrajinu stoje prije neki drugi demoni negoli impulsi demokratije, solidarnosti i prosvjećnosti.
Iracionalnost dostiže svoj ekstrem i u odluci Međunarodne federacije uzgajivača da se zabrani učešće mačkama iz Rusije na međunarodnim smotrama i takmičenjima. Pa ipak, osim zgađenosti, propagandna histerija zapadnog svijeta u meni je podstakla jedno vrlo racionalno osjećanje ljubavi prema Rusiji i mačkama, ne toliko zbog Rusije, ne toliko zbog mačaka, koliko zbog pravde. Nikada nisam bio ljubitelj mačaka. Da postoje i „ruske mačke” prvi put sam čuo danas. Međutim, postalo mi je makar jasno zašto je moja žena svog mačka zvala Fjodor. Ona ne samo da voli Rusiju, ne samo da ima rusko ime, Katarina, već i izgleda skroz ruski.
S druge strane, ja nikada nijesam bio obuzet Rusijom, niti bih sebe mogao nazvati rusofilom. Uvijek sam prije čitao američku nego rusku književnost. U svom kanonu svjetske literature Fjodor Dostojevski, recimo, nije išao ni među prvih trideset omiljnih pisaca. Danas pak, zatečen količinom bjelosvjetske mržnje prema Rusiji, primam kao svoju etičku i literarnu obavezu da snažnije nego ikada uzgajam svoju rusku ljubav. Svom istočnom sada pripisujem i zapadni grijeh. U ovom času ratovi su mnogi na zemlji, od kojih nijedan nije moj, osim jednog rata što ga vidim sa samim sobom. U njegovo ime moram da branim i Fjodora mačka i Fjodora pisca. To je, dakle, stvar intimne potrebe. Sinoć sam čitao jednog američkog buntovnika, Alena Ginzberga, dok danas u meni odzvanja Fjodor Dostojevski, njegova strast za pravdom, za istinom, za Hristom:
„Kada bi mi neko mogao dokazati da je Hristos van istine, i kada bi istina zbilja isključivala Hrista, ja bih pretpostavio da ostanem sa Hristom, a ne sa istinom. Bez Hrista sve odjednom postaje odvratno i grešno. Pokažite mi nešto bolje od Hrista! Pokažite mi vaše pravednike koje ćete staviti mesto Hrista.”
U današnjem svijetu istine su mnoge. Ali u hrišćanskom dijelu planete vodi se rat protiv svake istine, što nigdje nije tako precizno opisano kao u Fjodorovim romanima. Možda je i on bio vještac, čarobnjak ili prorok pa ga zato valja, makar i posthumno, spaljivati; njega kao i druge velikane ruske kulture, kao da se time želi ubiti i sama misao da je Rusija ikada na ovom svijetu potojala. Naizgled paradoksalno, količina iracionalnosti, patologije i mržnje može voditi ka otkriću istine. Fjodor bira Hrista, jer bira ljubav kao put do istine i pravde. Današnji svijet bira mržnju, perfidnost i podlost. Roman „Braća Karamazovi” čitao sam više puta. Posebno pamtim čitanje iz posljednje godine svoje univerzitetske karijere. Negdje pred zoru, istovremeno, pred sami kraj romana, došavši na samu ivicu ludila, ili umora, odložio sam čitanje, a Fjodoru se do danas ozbiljnije nijesam vraćao. No, kako kreće lov i na pisca Fjodora, i na mačka Fjodora, i, uopšte, na sve što se Fjodorom može zvati, niti umor, niti ludilo ne može biti opravdanje za ćutanje.
Kao nekakva vradžbina stižu slike tog posljednjeg čitalačkog susreta s Dostojevskim, kada sam na času priznao studentima da imam problem s tom knjigom, da doslovce nemam hrabrosti da prihvatim Dostojevskog. Svašta sam u trenutku svoje slabosti ispričao, pa i to da Fjodor nije više nego zlostavljač ljudske naravi. Premda sam iskoristio čitav arsenal negativnih pojmova, studenti su bili budniji nego ikada. Razumjeli su nešto sasvim drugo, nešto čega nijesam bio svjestan. Čekali su da se vratim u neku mirnost, da izađem iz sopstvene karamazovštine, ostrašćenosti.
Da, vratio sam se u redovno profesorsko stanje. Pristupio tumačenju držeći se još jednog ruskog čarobnjaka Mihaila Bahtina. Koliko znam, Bahtin je studiju „Problemi poetike Dostojevskog” pisao u zatvoru. On unosi jedan radikalan zaokret u interpretaciji romana „Braća Karamazovi”. On kaže da je to „polifonijski roman”, „suštinski nov romaneskni žanr“, da svi ti junaci, braća Ivan, Dmitrij i Aljoša, starac Zosima i dr. nijesu, govorim slobodnije, marionete neke autorske svijesti, već ravnopravni junaci, glasovi, u tom narativnom svijetu. „Reč junaka o sebi samom i o svetu isto je toliko punovredna koliko i uobičajena autorova reč; ona se ne potčnjiva objektivnom liku junaka kao jedna od njegovih karakteristika, ali i ne služi kao glasnogovornik autorovog glasa“. U narativnom smislu to bi se moglo potanko pojašnjavati, ali kada se ima znanje druge vrste, o iskustvu tamnovanja Bahtinovog i Fjodorovog, ne samo u tamnicama svakovrsnih totalitarnih ideologija, već i u tamnicama ljudske iracionalnosti i mržnje, onda i romani Dostojevskog i tumačenja Bahtinova imaju isti vapaj za slobodom, za demokratijom, za „polifonijom“. No njihov krik ne dopire u uši zadebljale mržnjom. Ne bih na kraju citirao Majakovskog. Ko je čitao pjesnika vjerujem da zna na šta sam mislio.
Milorad Durutović
Izvor: Fejsbuk
