Piše: Atanas Stupar
25. maja 1979. godine Josipu Brozu Titu je u 87-oj godini života poslednji put uručena Štafeta mladosti. Pet godina poslije tog čina održanog na stadionu JNA u Beogradu, rodio se Ivan Vuković koji će u svojstvu DPS -ovog gradonačelnika postaviti spomenik doživotnom predsjedniku Jugoslavije 38 godina poslije njegove smrti. Uradiće to na svečanosti u Podgorici 19. decembra 2018. godine.
Spomenik preko Morače predstavlja Josipa Broza Tita u vojničkom šinjelu. Izaći ispod nečijeg šinjela znači biti nečiji sledbenik. Ivan Vuković kao sledbenik ideologije Titoizma nametnuo je Podgorici Titov spomenik i pored toga što su građani na referendumu poništili gradu Titovo ime.
76% posto građana je bilo da se gradu vrati ime Podgorica a 26% ih je bilo da grad zadrži ime Titograd. DPS čiji je Vuković poslanik danas uživa podršku 26,3% građana (Spektrum analitika). Odanost ideologiji jednoumlja i konstantna podrška partiji koja ga baštini ima duboke korijene u Crnoj Gori što nije problem.
Problem je što takvo idolopoklonstvo ostaje neosjetljivo na spregu vlasti i organizovanog kriminala. S jedne strane je gluvo i nijemo na dokazane pljačke države, na šverc cigareta, droge, bijelog roblja, oružja, naručena i obavljena ubistva uz asistenciju vrhova vlasti za koju su glasali.
S druge strane psovački je nastrojeno prema bilo kakvoj društvenoj promjeni. Tipičan primjer takvog primitivizma i vulgarne agresije je idolopoklonik Ivan Vuković koji psuje majku mitropolitu Amfilohiju, sveštenstvu, političkim neistomišljenicima. Istovremeno Vuković na tribinama svoje partije ponižava vjernike, nazivajući njihovu djecu zaostalom i nespremnom za život jer kako kaže “kleče po crkvama”.
Za idolopoklonike njegovog tipa jedina svetinja je bivši i sadašnji počasni predsjednik njihove partije. Obožavaju ga kao što su njihovi prethodnici obožavali Josipa Broza Tita.
Po čemu je poznat DPS-ov poslanik Ivan Vuković osim po podizanju spomenika Josipu Brozu Titu 38 godina poslije Titove smrti i omalovažavanja vjernika.
Vuković oficijelno prenosi znanje studentima. Profesor je na fakultetu političkih nauka. Na nesreću studenata Vuković ne zna da je Belgija članica NATO pakta i da je u njenom glavnom gradu Briselu njegovo sjedište. Jasno je da idolopokloniku nijesu potrebni ni znanje, ni činjenice, ni bilo koji vid objektivnosti. Idolopoklonik se stapa sa svojim idolom. Obožava ga. Iskazuje mu slijepu poslušnost u svakoj situaciji. Fanatični je pripadnik podjele društva na izdajnike i patriote.
Za onoga koga zamisli kao izdajnika Vuković kaže da ga “treba odrati”. U kriminalnom žargonu to znači isprebijati ga na mrtvo ime ili ubiti.
Vukovića prepiska sa kriminalnim miljeom odnedavno je dostupna javnosti. Izgleda da i Vuković i njegova partija tu prepisku doživljavaju kao dokaz svojih političkih doslednosti. Poslije objelodanjenih psovki i uvreda Vuković je izjavio da „ne mijenja principe i da je “potpuno dosljedan svojim ranijim stavovima i uvjerenjima”.
Ne očekujte od DPS-a da ukori svog poslanika Ivana Vukovića zbog govora mržnje niti da mu zamjeri zbog psovanja vjernika, sveštenstva, mitropolita Amfilohija koji su ne zaboravimo građani Crne Gore i s punim pravom uživaju zaštitu dostojanstva, časti i ugleda. Dobar dio DPS-a ne osuđuje psovača Ivana Vukovića. Štaviše doživljava ga kao svog iskrenog predstavnika i heroja.
DPS se javno poziva na vrijednosti multikulturalnosti i multikonfesionalnosti crnogorskog društva a tajno iza scene preko svojih odabranih predstavnika psuje najviše crkvene velikodostojnike pravoslavlja. Vođa DPS-a pravoslavne vjernike je nazvao ludačkim pokretom.
Osnovno pitanje se ne odnosi na ponašanja ni Vukovića, ni Đukanovića, ni ostalih poslanika DPS – a već na istrajne glasače ove Partije. Nije ih mali broj. Paradoksalno je da nikada nijesu zamjerili svojoj partiji na vezama sa organizovanim kriminalom. Nimalo ih nije dotakla činjenica što su se njihovi partijski saborci i istomišljenici za koje su glasali poput predsjednice vrhovnog suda, specijalnih državnih tužioca, direktora policije, vrhova bezbjednosnog sektora, predsjednika sudova, bivših ministara, direktora državnih institucija našli na optužnicama ili završili u zatvoru.
Tragedija je za Crnu Goru kada se osoba poput Vukovića samoproklamuje za Crnogorca. On može obožavati Tita i Partiju. Može Titu podizati spomenike. Može obožavati predsjednika svoje partije kao naslednika stare ideologije. Može u partijske svrhe raditi svaštočinstva. Može psovati Mitropolita i sveštenstvo za interese svoje Partije, može raditi na polarizaciji društva ali on i njemu slični nemaju pravo da se prilikom takvih nastupa pozivaju na državu i naciju.
Ipak treba uvažiti činjenicu da DPS i dalje ima istrajne i lojalne glasače. Čine četvrtinu crnogorskog društva. Ne ulazeći u razloge privrženosti DPS-u s razlogom se treba zapitati što bi oni bili spremni sve učiniti u nekoj napetoj društvenoj situaciji. Kako bi se ponašali? Da li bi njihova mržnja prema pravoslavlju, slovenstvu, pripadnicima drugih naroda i etničkih grupa nadvladala razum eskalirajući u teži sukob.
Društvo koje izgubi osjećaj za moral i poredak, za poštovanje zakona, za uvažavanje različitosti, za elementarno vaspitanje i ophođenje u ogromnom je problemu. Agresivni idolopoklonici ga guraju u sve veće i veće rizike.
Ukoliko slučaj poslanika Ivana Vukovića ostane bez odgovora prvo od strane njegove matične partije a potom i od pravosudnih institucija Crne Gore otvara se prostor za slične nastupe i u drugim društvenim strukturama a samim tim i za povećanje unutrašnjih napetosti i nestabilnosti.
S obzirom da je izostalo bilo kakvo izvinjenje i žaljenje zbog izgovorenih (napisanih) riječi lično vjerujem da bi određena vrsta sankcije bila od vaspitne koristi i samom poslaniku Ivanu Vukoviću. Teške psovke i vulgarne uvrede na vjerskoj osnovi nijesu stvar političkog uvjerenja i principa kako ih pokušava predstaviti poslanik Ivan Vuković.
