Piše: Elis Bektaš
U Crnoj Gori svečano je otvorena izložba pod nazivom „Evropo, vraćamo se!“, na kojoj su izloženi radovi Petra Lubarde, Uroša Toškovića, Dada Đurića, Mila Milunovića i drugih umjetnika koji su obilježili kulturnu i umjetničku topografiju Crne Gore. Prilikom otvaranja izložbe, predsjednik crnogorske skupštine Andrija Mandić održao je iznenađujuće inspirativan i pomiriteljski govor kojim je trasirao moguće puteve za izlazak te zemlje iz identitarnog limba u koji je zapala, podsjetivši javnost da je svaki maksimalizam, kao i svaki ekskluzivizam, poguban po slojevita i složena društva poput crnogorskog.
No ta je izložba otvorila i neka pitanja koja su izuzetno bitna ne samo za Crnu Goru, već i za okolne zemlje, a ona izviru iz samog naziva izložbe – „Evropo, vraćamo se!“. Naziv je, na prvi pogled, vješto odabran i u sebi nosi taj neki emancipatorski optimizam, što je za svaku pohvalu. No da bi taj optimizam položio pravo na autentičnost, prvo je potrebno odgovoriti na nekoliko pitanja koja su, premda u svojoj prirodi duboko filosofska, veoma jednostavna.
A ta pitanja glase: kada smo otišli iz Evrope; ko smo to mi koji se vraćamo, odnosno da li se i po čemu se razlikujemo od onih koji su otišli; i najvažnije od svih pitanja – kojoj i kakvoj se Evropi vraćamo, odnosno da li se i po čemu se Evropa kojoj se vraćamo razlikuje od one iz koje smo otišli, e da bi se u nju mogli vraćati?
Samo dvije vrste ljudi će potrčati da na ova pitanja ponude brze i jednostavne, samorazumljive odgovore – oni beskrajno naivni i oni beskrajno pokvareni, kakvi se sreću među političkim i ideološkim manipulatorima. Ta pitanja, uostalom, ne služe da se na njih daje hitar odgovor, već da osvijetle dubinu katakombi u koje su ovdašnja društva položena da se u njima susretnu sa projekcijama vlastitih nakaradnih idealizacija koje nisu drugo doli zablude i da potaknu društvo na samopreispitivanje.
Crna Gora, skupa s ostatkom blaženopočivše Jugoslavije, potopljena je u istoriju kao u kakav formaldehid čije aseptično djelovanje omamljuje ta društva i priječi ih da razumiju dinamiku povijesti. A bez razumijevanja te dinamike nemoguće je ne samo davanje odgovora na gore postavljena pitanja, već i razumijevanje vlastitog subjektiviteta i vlastite ontologije u sadašnjosti, iz čega nužno slijedi da je nemoguće i artikulisanje poželjne ili barem podnošljive budućnosti.
Da bi se razumjela Evropa, ali i ono stvorenje koje u nas zuri iz zrcala, potrebno je odbaciti doživljaj istorije kao Božje objave i kao tabua. Ali još je potrebnije učiniti nešto drugo – potrebno je životu u sadašnjosti, a pogotovo onom u budućnosti, konačno dati primat nad smrću iz prošlosti. Iz prošlosti se može, i treba, učiti, ali onaj ko postane rob prošlosti zahvaljujući idolatrijskom odnosu prema termostabilnoj istoriji, on će i sa Evropom moći graditi samo jedan odnos, onaj ropski.
Elis Bektaš: Ili-ili Bosne i Hercegovine ili čekajući Denija de Ružmona
A to ne treba nikom, osim domaćim i evropskim korporativnim oligarhijama. Ovdašnja društva, po svim parametrima, jesu Evropa i Evropa im je potrebna, ali samo u mjeri u kojoj je Evropa voljna da ih prihvati kao punopravne sudionike u stvarnosti koju živimo. Bez ispunjavanja tog uslova, mudrije je zapjevati onu Arsenovu „Ne vraćaj se starim ljubavima“.
