Piše: Lav Pirogov
Ruski čitaoci, zasićeni pričama o banditima, o devojkama koje hoće da se udaju za milionera, kao i o tome da je sve na svetu rđavo – poželeli su nešto drugo. Evo vam dobrog primera. Autor svima nepoznat. Minijature. Kritika, „profesionalna zajednica“, distributeri nagrada – knjigu, naravno, opet nisu primetili. O, da, pa to je masovna književnost! Međutim, rane priče Čehova – i to je masovna književnost. I skoro čitav Šukšin. Da, Šukšin je dubok pisac, ali su ga ljudi zavoleli zbog nečega drugog.
Zbog jasnoće, jednostavnosti, zanimljivosti, zbog humora. A dubinu su srcem osetili. Ona i nije za um, nego za srce. „Um napreduje onda kad napreduju sve moralne snage u čoveku“ – pisao je autor „Večeri na salašu kod Dikanjke“ – tog takođe „masovnog“, skoro „dečjeg“ ruskog štiva. Sad ću vam reći stvar koja nekome može delovati kao svetogrđe. Oprostite, ali, najmasovnija književnost – to je Jevanđelje. Mi smo navikli da pod masovnom kulturom podrazumevamo „kult seksa i nasilja“, koji ljude privlači svakovrsnim perverzijama.
Međutim, to nije istina. Tačnije, to je samo pola istine. Druga polovina sastoji se u tome da je masovna književnost – moralna. Njen junak je – uvek „dobar“. Mi smo – za njega. Za njegovu pravednost. Čak i ako je ta pravednost stavljena, kao u „Majstoru i Margariti“, u kandže đavolovog sluge. Ozbiljna literatura: pametna, socijalna – „realizam“ – uvek je skeptična. U njoj dobro retko pobeđuje. Češće trpi gorke poraze. A čitalac za koga je čitanje odmor duše, avantura, igra, ne želi da u knjizi bude „kao u životu“. On želi da bude onako kao što želi. I neka je ovo pojednostavljenje, neka je „glačanje uglova“, neka je čak i karikatura. „Duša ište praznik“ sećate li se ko je to rekao? Šukšin.
Mi smo se u ovih tridesetak godina umorili od batine sa dva kraja: treš i glamur, glamur i treš. Želimo nešto drugo. Možda to i ne želimo mi – to naša duša tiho ište. I evo, u rukama mi je knjiga, čak pre knjižica Maksima Jakovljeva – „Freska“.
U njoj uopšte nema ozbiljnih priča, nego tako: minijature, skice, fragmenti života. Um zbog toga žali – „knjiga treba da bude deblja“. A duša se raduje! I plače, i bolno se steže. Ali – ovo je lekoviti bol, bol koji oslobađa. Posle njega postaje nam lakše. Ovo je knjiga o mirnom životu duše. Kako se on, taj život, odvija? Neizrecivo, i zbog toga često nezapaženo. Čudan je taj život. Jedna od minijatura u knjizi nosi takav naslov: Čudna“.
– Nekako si mi čudna.
– Izgubila sam novac.
– A zašto se osmehuješ?
– Znaš, kasnije sam ga pronašla…
– Pa jesi li našla ili izgubila?
– Ni sama ne znam. Pokupila ga je žena sa detetom, hendikepiranim… U nekim
kolicima …
– Pa šta je bilo?
– Prišla sam, a ona mi kaže: „Evo, čudo! Gospa nam je poslala!“ Glupača. Pogledam, a
novčanice moje – tri stotine rubalja, složene na pola. Gospode… nisam mogla da joj ih
uzmem…
– A možda nisu bile tvoje?
– Moje su, moje …
– Pa zašto plačeš?
– Ne znam!
Tri stotine rubalja. „Čudo“… Ali ni žena koja ih je izgubila nije bogata. Ni za nju to nije baš sitnica. Ne bi ona nesrećnoj majci dala toliko – i njoj treba. A i kako da daš ako ne traže? A ovde – desilo se. I duša se raduje nehotičnom milosrđu. Plače od sažaljenja i raduje se. Nije joj žao novca, naravno. „Našla ili izgubila?“ Našla… Tako jednostavan tekst, samo četvrt stranice. Običan dijalog – bez opisa, bezmetafora, bez oprobanih književnih ukrasa. I tako dubok. Ne dubok za um – umu je sve jasno. Dubok za srce.
Objavljena knjiga „Dostojevski u filmovima Živojina Pavlovića“ Vladimira Kolarića
Za dušu. Kao da si se našao na nepoznatom mestu i odjednom video svet na novi način. I samog sebe u njemu. U ovoj knjizi je nekoliko desetina takvih priča. Mnogo. To je velika knjiga. Ogromna. Iako naizgled mala. Pa i duša je mala – uopšte se ne vidi…Čitaocu koji je iscrpljen savremenom književnošću mnoge od ovih pričica mogu izgledati naivno. Na primer, o banditu sa probuđenom savešću.
Ili o siromašnom mužu i bolesnoj supruzi, koji „imaju sve“. I to je istina – narodne pesme, bajke, slike – sve je tonaivno. Pa ipak, na njima učimo decu. Deca se uče dobrom. Ono što je gore, ostavljamo za sebe… Ali, ponekad – možemo i sebe obradovati.Znate… mi u stvari imamo sve. Potrebno je samo da otvorimo oči i vidimo – u sebi, ubližnjem, u maloj knjižici koja staje na dlan… Pitaju me: gde je ruska književnost? Gde su novi Gogolji, Tolstoji i Dostojevski? Pa evo, tu je. Mala, topla, živa, poverljiva. Posmatra nas beskrajno mudrim dečjim očima. Ko je ulio toliko mudrosti u taj pogled koji još ništa nije stigao da vidi?
Izvor: Iskra
