Piše: Miloš Lalatović
Smrt. Tajna i zagonetka. Uliva strah. Samo njeno ime i mnogi zaćute. Ujedno, inspiracija mnogim umjetnicima i misticima. Drevni filosofi su filosofiju određivali, kao razmišljanje o smrti. Mnogi su pokušali da je odrede. Za jedne je smrt definitivni kraj, za druge prelaz, za neke novi život. U svakom slučaju je tajna. Mračna i skrivena. Uglavnom zlokobna i neprijatna. Nepoželjna tema. Ako neko mnogo priča o temi smrti, uglavnom važi za čudaka i mračnjaka. Bilo kako bilo, smrt je ipak stalno prisutna. Šta posle nje, zaista? Evo nekih odgovora. Za hrišćane, smrt čovjeka, predstavlja put, samo prema čemu, prema blaženstvu ili prema muci. Zavisno od kako koje hrišćanske denominacije, duša se nalazi u različitim stanjima posle smrti. Za protestante čovjek posle smrti se nalazi u nekom stanju sna, do Strašnog suda, nakon čega mu se definitivno određuje sudbina. Za pravoslavce, duša prolazi kroz određena mitarstva ,tj takozvane ,,carinarnice“, gdje je susreću zla bića, demoni.
Svaki demon je odgovoran za određenu vrstu grijeha, recimo demon bluda za nedozvoljene polne odnose, demon pijanstva za opijanje, demon praznoslovlja za ogovaranje, psovanje i itd. Ima ih dosta, koliko ima grijehova. Ako čovjek prođe jedno mitarstvo za određenu vrsta grijeha koje je počinio ili nije, prelazi na drugo. Prema nekim izvorima ima ih dvadeset. Mada broj nije bitan toliko. Ova mitarstva se ne smatraju dogmama, tako da vjernici mogu ili ne moraju da vjeruju u njih. U svakom slučaju čovjek prolazi kroz neku vrstu suda i četrdesetog dana nakon smrti, određuje mu se takozvani privremeni sud, tj. stanje duše do Strašnog suda, do kojeg su moguće promjene, recimo, ako se čovjek nalazi u nekom lošem stanju, moguće je molitvom Crkve i činjenjem dobrih djela ljudi na zemlji koji su još uvijek živi, da mu se popravi stanje. Moguće je da mu se olakšaju posmrtne muke ili da skroz napusti loše, tj pakleno stanje. U svakom slučaju čovjek sam posle smrti više ništa ne može da uradi za sebe.
U rimokatoličanstvu imamo teoriju o čistilištu ili purgatorijumu, gdje čovjek ako nije imao dovoljno dobrih djela, zaslugom svetitelja može se spasiti.
U dalekoistočnim religijama postoje najčešće reinkarnacije, gdje čovjek posle smrti, prelazi u drugu formu života, bilo kao drugi čovjek, bilo kao crv, insekt i itd. U svakom slučaju ljudi svugdje umiru. Smrt ne bira ni nacionalnost, ni rasu, ni starost, umiru stari i mladi, ateisti i vjernici. Nikog ne zaobilazi. Smrt. Ipak, svako se nada nečemu posle nje. Bilo da je ljudi pominju po dobru, bilo vječnom blaženstvu, mukama. Ostaje u svakom slučaju tajna, mračna ili manje mračna, ali ipak ne mnogo poželjna.
