Piše: Haris Imamović
U Konačnom padu, Emanuel Tod je 1976. napisao da će se sovjetski sistem raspasti u narednih 10–15 godine. Nije znao tačno kada, jer događaje je nemoguće predvidjeti, ali je znao da će doći do toga, jer je trendove moguće predvidjeti. Bar je on to uspio više puta demonstrirati.
U slučaju Sovjetskog saveza koristio se neobičnim demografskim indikatorima: npr. stopom smrtnosti novorođenčadi. Iako je SSSR izgledao tada jako moćno, Tod je kazao da se radi sigurno o državi u raspadu, jer je u njoj godinama rasla stopa smrtnosti novorođenčadi. Zajednica, koja je sve manje u stanju da zaštiti svoje najmlađe i najranjivije članove, sigurno se raspada.
Tod je, zatim, 2002. objavio knjigu Nakon Carstva, u kojoj je anticipirao pad utjecaja Sjedinjenih Država, što je također tada zvučalo čudno. Jer tada, uoči rata u Iraku, SAD su izgledale kao super sila bez takmaca.
Međutim, Todu je već tada bilo jasno da deindustrijalizacija Zapada nosi sa sobom ozbiljne posljedice, kojih tada mnogi nisu bili svjesni. Amerika, koja je 1945. godine držala 45% svjetske industrije, i Amerika, koja je izmjestila svoje fabrike u Kinu i drugdje, nisu jedna te ista zemlja.
Vrijeme je pokazalo da je uistinu tako. Uz ostalo, surovo demantujući (iz današnje perspektive, sulude) ocjene Strategije nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država iz 2002 — da će Kina i Rusija, prihvatajući kapitalizam i ekonomske slobode, vremenom postati liberalne demokratije.
Tod je prošle godine objavio knjigu koja nosi dramatičan naslov: Poraz Zapada (La Défaite de l’Occident).
Poraz Zapada kod njega znači poraz ideje transatlanskog saveza, te produbljenje jaza između dva glavna elementa Zapada: Sjedinjenih Država i Evrope. Možda se i to činilo nemogućim prošle godine, kada je Tod objavio svoju novu knjigu, ali vidimo ovih dana da taj jaz sve više dolazi do izraza. Američki predsjednik je kazao da je “EU formirana da sjebe Ameriku”, dok njemački kancelar govori da NATO treba zamijeniti novom evropskom odbrambenom alijansom.
Vladimir Đukanović: NIS – Srbija je uterana pod američku šljivu
Tod kaže da je zapravo iznenađujuće što su SAD uopće ušle, preko posrednika, u sukob sa Rusijom 2021. A ne sa Kinom, koja već više od deceniju slovi za glavnog američkog takmaca. Sada već davne 2011. Hilari Klinton je, kao Obamin državni sekretar, najavila prebacivanje fokusa (i resursa) SAD sa Evrope na Kinu.
Trampovu politiku mnogi u Evropi tumače kao iracionalnu, izraz njegovog karaktera i sl. Ali ona je zapravo samo izraz uvjerenja koje već duže vrijeme sazrijeva u SAD-u. Primjera radi: u januaru 2023, dvije godine prije dolaska Trampa na vlast, think thank Rand Corporation, blizak Pentagonu, objavio je analizu pod naslovom — Izbjegavanje dugog rata.
Tu se manje-više kaže sve ovo što Tramp i njegovi ljudi govore ovih dana:
Apsolutna pobjeda Ukrajine nije realna. Kao ni pobjeda Rusije. Zato je potreban sporazum. Autori preporučuju kodificiranje ukrajinske “nesvrstanosti”/neutralnosti (dakle, kraj NATO puta Ukrajine). Postoje dokazi, vele oni, da “Kremlj percipira rat skoro kao pitanje opstanka”, te je spreman uložiti mnogo više od Zapada.
Što duže rat bude trajao, vele dalje, sve je veća opasnost otvaranja direktnog sukoba američkih i NATO trupa sa Rusima, a već je prvi čovjek američke vojske za vrijeme Bajdena, general Mark Mili, kazao da je prioritet broj 1 da američke trupe ne ulaze u sukob s ruskim.
Nadalje, produžetak rata diže cijene hrane i energije, te onemogućava SAD da se preusmjere na Kinu, itd.
Zato, kažu zaključuju, SAD mora obeshrabriti optimizam Ukrajinaca da će, kako vrijeme bude prolazilo, biti u sve boljoj poziciji. Ovo, vele analitičari Randa, može zazvučati neprijatno, ali SAD moraju štiti svoje interese, paziti na troškove i rizike rata.
Jedan od bitnih motiva, zbog kojih SAD žele kraj rata, jeste što nemaju dovoljno materijala. To, dakle, još 2023. pišu analitičari Randa, think thanka povezanog s Pentagonom.
Navedeni problem su počeli priznavati i vladini zvaničnici; npr. potpredsjednik J. D. Vens u polemici sa historičarem Nialom Fergusonom: “Poslati novi paket pomoći Ukrajini? Da li je Nial svjestan stvarnosti na terenu, brojčane prednosti Rusa, ispražnjenih magacina u Evropi i njihove istrošene industrijske baze?”
Emanuel Tod skreće pažnju na to da je Amerika nekada sama držala 45% svjetske industrijske proizvodnje. Danas — samo 17%.
Poređenja radi, Kina drži 29% svjetske industrije.
Ne samo Amerika, već je skoro cijeli Zapad de-industrijalizian. Britanija je držala preko 9% svjetske industrije, danas samo 1,8%. Slično je sa Francuskom. Nijemci i Japanci nešto bolje stoje, kao i istočna Evropa.
Šta su posljedice?
U članku Kako je Amerika pokvarila svoju ratnu mašinu, u Foreign Affairsu, objavljenom u julu 2023, Majkl Brenes kaže da izjave Bajdena i Blinkena da će podržavati Ukrajinu “dok god bude trebalo” nemaju veze s realnošću. Jer s obzirom na intenzitet rata, odnosno trošenja materijala, američka vojna industrija to ne može podnijeti.
Američka vojna industrija je, kaže Brenes, 1980. godine zapošljavala 3,2 miliona radnika, a danas tri puta manje: 1,1 milion. Osim smanjenja kapaciteta, u procesu de-industrijalizacije, desila se i kvalitativna promjena.
Dragutin Nenezić: Tramp, narod/vlast i Kosovo – propuštena šansa, prekretnica ili konačni slom?
Naime, Amerikanci znaju napraviti najkvalitetnije oružje, poput Javelina, koji prave razliku u prvim mjesecima rata. Ali problem nastaje kada treba proizvoditi municiju koja tokom dugog rata razliku pravi kvantitet.
Pozivajući se na izvještaje Politika i WSJ, Brenes skreće pažnju na to da je Ukrajina za prvih šest spržila zalihe projektila za Javeline, koje su SAD godinama proizvodile. Slično je sa projektilima Stinger: Ukrajina je za 6 mjeseci potrošila ono za što je SAD trebalo godinama da isporuči, itd.
Uzimajući u obzir navedene poteškoće, Tod odbacuje kao besmislicu da je Vašington gurnuo Kijev u rat. On smatra da je zapravo obratno, te da su Sjedinjene Države upale u klopku. Amerika nije htjela ovakav rat u Ukrajini.
Za razliku od SAD, Rusija se spremala za ovaj rat još od 2014. To se, kaže Tod, vidi po otpornosti njene ekonomije na sankcije.
Još 2014, ruska centralna banka je uspostavila SPFS (Russian Financial Messaging System). U aprilu 2015, NPSK (National Payment Card System) je pokrenut, koji garantira funkcionisanje kartica izdatih od ruskih banaka na državnoj teritoriji čak i u slučaju zapadnih sankcija. U isto vrijeme, ruska centralna banka kreira “Mir” card payment sistem.
Angela Merkel i (tadašnji francuski predsjednik) Francois Hollande kasnije su govorili da su potpisali sporazum u Minsku kako bi dali Ukrajincima vremena da se naoružaju. Tod primjećuje da su Ukrajinci zaista tako razmišljali, ali da Merkel i Holand nisu, te da se radi o naknadno izmišljenoj pameti.
Vašington je jedini naoružao Ukrajinu.
Trampov prvi državni sekretar Reks Tilerson je, na saslušanju u Senatu, kazao da je Obamina neodlučna politika ohrabrila aneksiju Krima,
Tilerson je kazao da bi on Ukrajince snadbio sa što više “odbrambenog naoružanja“ i podržao ih američkim obavještajnim kapacitetima. Po njegovom mišljenju, jedino što je moglo zaustaviti ruski ulazak u Ukrajinu, bio bi odlučan odgovor: “Da, uzeli ste Krim, ali ovo se ovdje sad zaustavlja.”
Šta je onda Vašington htio u Ukrajini, ako nije htio rat?
Jedno od velikih iznenađenja rata, po Todu, jeste slom evropske volje. Vidjeli smo Šolca i Makrona, u Kremlju za dugim stolom sa Putinom, na početku rata, ali to nije dugo trajalo. Desio se obrat. Nijemci i Francuzi su od najvećih oponenata rata postali najveći zagovornici, a, evo, Amerikanci od najvećih zagovornika ukrajinskog otpora — najveći oponenti. Šta se desilo?
Nijemci i Francuzi su decenijama uoči rata sarađivali s Rusima, nastojeći napraviti protutežu Americi, naročito nakon Iraka 2003. godine. Putin, Čitac i Šroder su održali čuvenu konferenciju u kojoj su se zajednički usprotivili potezima SAD-a. Bio je to ogroman udarac Vašingtonu.
Rusko-njemačka saradnja je bila najveća noćna mora američkih elita. Njihova strateška opsesija jeste da se Njemačka odvoji od Rusije. Zato je Zbignjev Bžežinski prepoznao Ukrajinu kao sredstvo razdvajanja Evrope i Rusije. Amerikanci, nakon zbližavanja Putina i Merkel, počinju na samitu u Bukureštu 2008, forsirati na kredibilnoj perspektivi članstva u NATO-u za Ukrajinu.
Ali Evropa uprkos aneksiji Krima nastavlja saradnju s Rusijom. Sjeverni tok 2 nije obustavljen, nakon 2014, uprkos pritiscima iz Vašingtona.
I Tramp je radio u svom prvom mandatu na razbijanju rusko-evropske osovine.
Kako veli Tod, kada sagledavamo Trampovu politiku prema Ukrajini, vidimo jednu kontradikciju. S jedne strane su ga svi optuživali da radi za Ruse, ali istina je da je Tramp 2017. počeo naoružavati Ukrajinu, nakon što je Obama to otvoreno odbio (što je neprijatna činjenica koju liberalna javnost naklonjena Demokratama potiskuje).
Nadalje, Tramp je u prvom mandatu prijetio da će napustiti NATO, ali su u njegovom mandatu, nakon dugo vremena primljene nove članice: Crna Gora i S. Makedonija. Dakle, open door policy je ostala kredibilna.
Tod kaže da ne može objasniti ovu kontradikciju. Možda bi ovo moglo biti objašnjenje:
Tramp je podržavao PERSPEKTIVU članstva Ukrajine u NATO-u, ali ne i samo ČLANSTVO.
Iako razlika nije na prvi pogled vidljiva, ona postoji: javno podržavate pravo Ukrajine da pristupi NATO-u, govorite da će se to desiti, a na zatvorenim sastancima ste protiv ulaska Ukrajine u NATO (“zasad”).
Stvaranje kredibilne perspektive širenja NATO-a i ohrabrivanje aspiracije Ukrajinaca da postanu dio NATO-a bilo je zgodno sredstvo za Amerikance: da razdvoje Rusiju i EU; da učine da se Rusija plaši EU, i obratno; da se EU plaši Rusije, nakon agresivne reakcije Kremlja na samu zamisao članstva Ukrajine u NATO-u.
Cilj ovakve politike jeste da se smanji rusko-evropska politička i ekonomska saradnja, koja slabi američki utjecaj u Evropi ali i generalno.
Međutim, iako su držali NATO perspektivu Ukrajine živom, “kredibilnom”, ni Bajden ni Tramp nisu htjeli Ukrajinu u NATO-u. To priznaju i bivši demokratski zvaničnici.
Npr. Majkl Mek Faul, bivši ambasador SAD u Moskvi i jedna od vodećih figura među Demokratima na temu Ukrajine, kaže: “Sastao sam se sa Zelenskim u ljeto 2021., dan nakon što se on sastao s Bajdenom u Vašingtonu. Bio je duboko razočaran što Bajden Ukrajini nije ponudio ništa novo u pogledu mape puta za članstvo u NATO-u, već istu staru, nejasna američka pozicija Trampove administracije.”
Razumljivo je zašto su Amerikanci bili protiv članstva, jer bi to značilo da obavezuju američke trupe da štite Ukrajinu od Rusije. To nikad niko nije želio (nakon Iraka i Afganistana); ni Obama ni Tramp ni Bajden.
To veli i Tod: Amerikanci sigurno nisu htjeli dugi rat u Ukrajini. Vidimo danas i zašto. Bit će da se opasna igra s perspektivom članstva u NATO-u otela kontroli Bajdenu i Blinkenu, te su SAD zaglavile u ratu koji nisu htjele.
Ali šta je bila alternativa? Da su prije 2022. kazali da nema članstva za Ukrajinu u NATO-u? To bi značilo noćnu moru za njih. Jer bi Rusija i EU nastavile saradnju. Sjeverni tok 2 je bio završen. Strategija Bžežinskog bi propala.
Šta sve ovo znači za period pred nama?
Amerikancima sada odgovara mir, ali onaj koji ne bi relaksirao Evropljane, već onaj u kojem se Evropljani plaše nastavka ruske agresije. U takvom miru, SAD su još potrebne EU i samoj Ukrajini. U takvom miru, EU koja je sigurnosno ovisna o Americi, morala bi pratiti Amerikance u njihovom ekonomsko-sigurnosno takmičenju s Kinom.
Tramp, s jedne strane, pokušava da se što prije izvuče iz Ukrajine, a s druge strane da (preko sporazuma o mineralima) ostane prisutan, jer je Americi potrebno oboje.
Ali, Emanuel Tod smatra da je izvjesnije ponovno približavanje Rusije i Evropljana, konkretno Nijemaca i Francuza. Evropa neće biti zadovoljna, već sada nije — američkim odlukama u Ukrajini, kao nekad u Iraku.
Ali zar je moguće da EU, nakon agresije, obnove odnose s Rusima?
Pa to se već desilo. Nijemci su, uprkos aneksiji Krima, nastavili sa Sjevernim tokom 2.
Ne postoji prepreka da Kremlj i Berlin ponovo nađu zajednički jezik, nakon nekog Trampovog mira, koji bi značio kraj perspektive članstva Ukrajine u EU i priznanje reduciranja njene teritorije u korist Rusije. Tim više, što Evropljani već optužuju SAD za loš ishod rata.
Sjećamo se i mi tog perioda.
Sadašnji njemački predsjednik Stejnmer, a tada MVP je 2007. napisao: „Rusija je nezamjenjiv partner od strateškog značaja za EU. Panevropski mirovni poredak i trajno rješenje važnih sigurnosnih problema, od Balkana (sic!) do Bliskog Istoka, mogu biti ostvareni samo uz Rusiju, nikako bez nje niti protiv nje.“
To vrijeme, u kojem je EU otvoreno radila s Rusijom na kreiranju “panevropskog mirovnog poretka”, obilježilo je de fakto gašenja OHR-a (sa instaliranjem Kristijana Švarc Šilinga umjesto Ešdauna). To vrijeme je obilježio uspo Dodika, prema kojem EU ne poduzima represivne mjere, bez obzira šta vlast RS-a radi, sve dok ne proglašava de jure otcjepljenje i ne izaziva oružani konflikt.
Sjećamo se popuštanja Evropske komisije pred zahtjevima Dodik, u slučaju Lajčakovih amandmana, kao i u slučaju stranih sudija i tužilaca. Dodik napravi krizu, EU nema interne saglasnosti da ga sankcioniše, zbog čega uđe u pregovore s njime i da bi ga umirila ispuni neke od njegovih zahtjeva: poništi Lajčakove amandmane, povuče strane sudije i tužioce iz Suda BiH.
Sjećamo se i šta je bivši visoki predstavnik Inzko kazao o tome: “Najmračniji dan za mene je bio kada su međunarodne sudije i tužioci koji su ovdje radili po raznim tužilaštvima i sudovima, kada su morali da idu kući 2009. godine. To je za mene bio najcrnji dan.”
Na koncu je 2019, Evropska komisija popustila pred Dodikovim pritiscima na Ustavni sud, te među 14 prioriteta uvrstila i poziv da se poduzmu mjere kako bi se „reformisao Ustavni sud, uključujući i rješavanje pitanja međunarodnih sudija i osiguralo provođenje njegovih odluka“.
Dakle, osigurati provođenje odluka suda kroz njegovu reformu (u Parlamentarnoj skupštini BiH, gdje Dodik ima pravo veta) znači osigurati provođenje presuda kroz pregovore s Dodikom. Ne kroz pritisak na Dodika koji bi uključivao i sankcije, pa čak i akciju EUFOR-a.
Da li će onda Evropska unija na isti način gledati na provođenje odluka Suda BiH u aktuelnom procesu protiv Dodika? Indikativna je u tom pogledu izjava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića da treba pričekati drugostepenu presudu Dodiku.
Trampovi trgovinski ratovi i posledice: Vašington protiv Evropske unije, Kine, Meksika i Kanade
Jedini način da takva politika EU ponovo ne bude na snazi u BiH u idućem periodu jeste da Trampova administracija nastavi istu politiku, kao i Bajdenova, u BiH, a da je EU, u manjoj ili većoj mjeri prati, kao što je pratila i Bajdenovu.
To znači da Trampovi ljudi ne samo načelno podržavaju Dejton (kao što već jesu, u izjavi portparola Stejt Departmenta), već i da koriste svoju silu (sankcije npr.) kako bi prinudili Dodika da poštuje presudu Suda BiH.
Koliko je to realno, neka čitalac sam prosudi. Ne možemo predvidjeti događaje, ali možemo trendove.
Bajdenova administracija je vodila svoju politiku u BiH, u periodu generalne obnove kohezije Zapada (nakon početka rata u Ukrajini), ali sada smo u novim uslovima, u kojima rastuće tenzije između SAD i EU ukazuju na razbijanje političkog jedinstva euroatlantske zajednice.
BiH je opstajala i tokom ranijih kriza Zapada (npr. one nakon pada Berlinskog zida i nestanka sovjetske prijetnje; kao i one u vremenu izgradnje Sjevernog toka 2), a zahvaljujući žilavom otporu većine svog stanovništva projektima njene podjele.
“Mirna podjela” bi bila moguća samo uz saglasnost Sarajeva, bez te saglasnosti — secesija nije secesija, jer ne može biti nametnuta kao fait accompli. Tu već govorimo o pokušaju secesije sa neizvjesnim ishodom, odnosno uvodu u pravni haos i u novi konflikt.
Kako primjećuje CIA u svom izvještaju u BiH: motivacija VRS bila je u tome da prinudi Vladu RBiH da potpiše saglasnost na secesiju RS-a. To se uprkos i ekstremnom vojnom pritisku nije desilo. Nakon kraha operacije Sadejstvo ‘95, rukovodstvo Republike Srpske je, pod prinudom iz Beograda, nevoljko potpisalo Dejton.
Srbija može ponovo potcijeniti probosanske snage (koje uglavnom čine Bošnjaci, ali ne samo Bošnjaci i ne svi Bošnjaci), to ne treba isključiti. Kako primjećuje Tod u Porazu Zapada, Rusija je potcijenila Ukrajinu, kada je započela rat sa samo 120.000 trupa, vjerujući da će zauzeti Kijev i instalirati svoju vlast. Trenutno, sa 600.000 trupa, Rusija kontroliše 20% teritorije Ukrajine, tj. drži liniju fronta koja je duga nešto više od 1000 kilometara, skoro kao međuentitetska linija u BiH.
Rat je radikalno nepredvidljiv i čak i supersile, kao što su SAD i Rusija, prave miskalkulacije, te se u konačnici nađu u situacijama, koje nisu zamišljali na početku konflikta. Ostvarena budućnost iz prespektive njoj prethodeće sadašnjosti po pravilu izgleda bizarno.
Ko je 1990. mogao zamisliti da će BiH organizovati armiju koja može držati liniju fronta naspram JNA; ili da će dvije godine kasnije SAD i Iran zajedno raditi na naoružavanju Armije BiH; ili da će evropske vlade, koje su 1993. podržavale podjelu BiH, dvije godine kasnije podržati vazdušne napade na srpske položaje, itd.
Svako ko misli da zna kako bi se završio eventualni rat u BiH, u najmanju ruku je neozbiljan.
S tim u vezi, dejtonska Bosna i Hercegovina, uprkos svim svojim slabostima, nije tako krhka struktura. Strah od vojne miskalkulacije, nepredvidivost međunarodnih okolnosti i svijest o probosanskom otporu sa kojim bi se suočili, demotiviše vlasti u Beogradu i Banjaluci da krenu u secesiju/aneksiju, iako je i dosad bilo volje.
Sličan strah odvratio je strance, a i značajan dio probosanskih struktura, od toga da insistiraju, po svaku cijenu, na de-dejtonizaciji ustavnog uređenja BiH, jer takvo što ne može provesti Sud u Strazburu već samo neka ovrhoditeljska sila na terenu. SAD, pa ni EU, nisu pokazali volju da troše svoje resurse u tu svrhu, a Bošnjaci sami nemaju snage za takvu vrstu transformacije Dejtona.
BiH, dakle, zahvaljujući balansu moći, odnosno nemoći — može opstati i u najgorim mogućim međunarodnim okolnostima; nije neizbježan čak ni sukob. Ali, kao što pokazuje način na koji je zaključen Dejton, kao i svi značajniji iskoraci u post-dejtonskom periodu, bez podrške koliko-toliko ujedinjenog Zapada, tema probosanske politike neće toliko biti napredak, koliko mukotrpna odbrana stečenih pozicija.
Izvor: Medium
