Piše: Milan Stanković
Jovan Sterija Popović (1806–1856) zauzima središnje mesto u srpskoj kulturi 19. veka kao pisac, mislilac, pedagog i institucionalni graditelj. Njegovo delo i javna delatnost obrazuju jedinstvenu celinu u kojoj se književno stvaralaštvo prožima sa prosvetiteljskim, državotvornim i kulturno-organizacionim naporom. Sterijin značaj obuhvata osnivanje srpske drame, vrhunska dostignuća u komediji, kao i trajan uticaj na oblikovanje obrazovnog i kulturnog sistema moderne Srbije.
Kao načelnik Ministarstva prosvete, Sterija je uredio školski sistem na racionalnim i sistemskim osnovama. Uveo je gimnastiku u nastavu, pokrenuo inicijative za osnivanje Narodne biblioteke, Narodnog muzeja i buduće Akademije nauka, kao i za donošenje prvog zakona o zaštiti kulturnih spomenika. Obrazovanje je shvatao kao ključni proces formiranja svesnih, razumnih i moralno odgovornih građana, sposobnih za samoposmatranje i kritičko razumevanje društva. Takav racionalni i pedagoški stav prenosi i u književnost, gde komedija dobija funkciju intelektualnog instrumenta i socijalnog ogledala
Počeci književnog rada
Književni rad Sterija započinje lirskim stihovima i dramatizacijama narodnih pesama u duhu romantičarskog i rodoljubivog osećanja epohe. Usledile su istorijske drame i tragedije poput „Smrti Stefana Dečanskog”, „Vladislava”, „Lahana” i „Skenderbega”, koje su odgovarale estetskim i moralnim očekivanjima publike onoga vremena. U njima dominiraju retoričnost i uzvišen ton, dok životna uverljivost ostaje u drugom planu. Sterijin puni stvaralački i intelektualni potencijal dolazi do izražaja upravo u komediji.
Komedije „Laža i paralaža”, „Tvrdica” („Kir Janja”), „Pokondirena tikva”, „Ženidba i udadba”, „Rodoljupci” i „Beograd nekad i sad” predstavljaju vrhunac srpske komedije karaktera i naravi. U njima Sterija sa izuzetnom preciznošću oblikuje likove, razotkrivajući ljudske slabosti, manipulativne strategije, licemerje i prividni patriotizam. Klasični uzori, pre svega Molijer, u ovim delima dobijaju novo značenje kroz prilagođavanje srpskom društvenom i kulturnom kontekstu. Satirična tehnika tako dobija književnu, sociološku i moralnu dimenziju, otkrivajući mehanizme društvenih odnosa i trajne crte ljudske prirode.
Komedija kao sociološka analiza
Sterijina komedija deluje kao analitički postupak usmeren ka sistematskom prikazu tipova i društvenih slojeva. Lik uvek stoji u odnosu prema okruženju, a radnja proizlazi iz socijalnih mehanizama. „Rodoljupci” kroz ironičnu dramsku strukturu osvetljavaju instrumentalizaciju patriotizma u korist ličnih interesa, dok „Pokondirena tikva” kroz naglašene karaktere prikazuje socijalne ambicije i opsednutost statusom u sredini koja spoljašnje oznake vrednuje iznad unutrašnjih kvaliteta. Spoj komične scene i psihološke preciznosti obezbeđuje ovim delima trajnu aktuelnost u vremenima izraženog društvenog raslojavanja i moralnih protivrečnosti.
U istom poetičkom i analitičkom ključu funkcionišu i ostale Sterijine komedije: „Laža i paralaža” razotkriva društvo zasnovano na obmani, prilagođavanju i oportunizmu, u kome istina gubi vrednost pred veštinom manipulacije i samoreklame. „Ženidba i udadba” osvetljava brak kao društveni ugovor, uređen interesom, računicom i statusnim ambicijama, pri čemu bračni aranžmani postaju produžetak socijalne strategije.
U „Tvrdici” Sterija oblikuje jedan od najupečatljivijih likova srpske drame, u kome se gramzivost i strah od gubitka pretvaraju u životni princip, a novac u apsolutnu meru vrednosti.
Komedija „Beograd nekad i sad” donosi dinamičnu sliku društvene transformacije, sudara starih i novih navika, kao i kulturnih i moralnih pomeranja koja prate proces modernizacije.
Milan Stanković: Dugovi studenata najboljih svetskih univerziteta – Cena vrhunskog obrazovanja
Sva ova dela zajedno grade široku i preciznu mapu srpskog građanskog društva u kojoj pojedinac deluje unutar jasno prepoznatljivih socijalnih i vrednosnih okvira. Posmatrane u celini, Sterijine komedije funkcionišu kao svojevrsna sociološka laboratorija u kojoj se ispituju oblici društvene moći, mehanizmi uspona i strategije samoodržanja pojedinca u začetku građanskog društva. Likovi deluju unutar sistema vrednosti koji proizvodi ambiciju, strah od marginalizacije i potrebu za priznanjem, a komička situacija proizlazi iz sudara ličnih interesa i društvenih očekivanja. Sterija dosledno pokazuje kako se moralni izbori oblikuju pod pritiskom ekonomskih, statusnih i simboličkih faktora.
U tom kontekstu, brak, rodoljublje, novac, obrazovanje i javni ugled postaju društveni resursi podložni racionalnom upravljanju i manipulaciji. Komedija prestaje da bude puka scena individualnih slabosti i postaje analitički model društvenih odnosa. Sterijin postupak počiva na jasnoj svesti o uslovljenosti pojedinca strukturom zajednice, pri čemu se lični karakter oblikuje kao funkcija kulturnih normi, ekonomskih interesa i simboličkog kapitala.
U dramskoj strukturi vidljivo je takođe i ono što bi se moglo nazvati „pedagoškim pristupom”: radnja se razvija prema logičnim posledicama karaktera, dijalog služi kao sredstvo intelektualnog uvida, a satirična karakterizacija podstiče aktivnu recepciju i samoposmatranje publike. Komedija na taj način funkcioniše kao obrazovna praksa, ali i kao trajan sociološki i psihološki zapis.
Takav pristup omogućava čitanje Sterijinog dela kao rane forme kritičke društvene analize, u kojoj književnost preuzima ulogu intelektualne kontrole stvarnosti. Smeh dobija ulogu spoznaje, a komedija status racionalnog sredstva za razumevanje društvenih procesa. Reklo bi se da upravo u toj sposobnosti da umetničkom formom uhvati strukturu društva leži trajna aktuelnost Sterijinih komedija i njihova otvorenost za savremena tumačenja.
Izvor: Magazin Politika
