Piše: Dragoslav Rašeta
Februarska poseta ukrajinskog predsednika Volodimira Zelenskog Beloj kući, koja je za cilj imala pronalaženje kompromisnog stava i kreiranje zajedničkog savezničkog fronta pred nastavak mirovnih pregovora sa Moskvom, još jednom nas je podsetila na stvarnost i tektonske promene kroz koje prolazi spoljna politika SAD. Sastanak se pretvorio u žestoku razmenu kada je potpredsednik Džej-Di Vens napao ukrajinskog lidera nakon što je ovaj tražio bezbednosne garancije za svoju državu, dok je Tramp optužio Zelenskog da se „kocka sa Trećim svetskim ratom“ i naglo prekinuo razgovore bez potpisivanja očekivanog sporazuma o retkim mineralima između Amerike i Ukrajine.
Kasniji intervju državnog sekretara Marka Rubija za republikanske medije nam je ukazao da se iza incidenta potencijalno krije takozvana „obrnuti Kisindžer“ strategija, prema kojoj se SAD distanciraju od Ukrajine i pronalaženja pravednog mira zarad novog resetovanja odnosa sa Rusijom, sve sa ciljem da se ukroti rastuća moć Kine.
Pravi cilj Kina
Posledice spornog sastanka u Ovalnoj sobi ne samo da su ostavile Ukrajinu u nesigurnom položaju, već su i signalizirale moguću rekalibraciju saveza SAD. Pritiskom na Ukrajinu da napravi ustupke i izražavajući spremnost da pregovara sa Rusijom, Trampova administracija možda pokušava da zabije klin između Moskve i Pekinga. Ovaj pristup odražava strategiju iz 1970-ih u kojoj su SAD nastojale da izoluju Sovjetski Savez ostvarivanjem de fakto savezništva sa Kinom, ali sada su uloge obrnute, te Amerika danas pokušava da Pekingu „otme“ Rusiju.
Međutim, ova taktika ne samo da rizikuje otuđenje tradicionalnih američkih saveznika, kako evropskih tako i azijskih, i potkopavanje principa nacionalnog suvereniteta i podrške demokratiji koji su dugo bili stožer spoljne politike SAD, već ne uspeva da pojmi i suštinske promene u međunarodnim odnosima koje bi omogućile da ovaj zaokret bude uspešan.
Početkom 70-ih u samom jeku Hladnog rata, američki predsednik Ričard Nikson i njegov savetnik za nacionalnu bezbednost Henri Kisindžer su otpočeli tajne pregovore sa liderom Komunističke partije Kine, Mao Cedungom. Kineski diktator je tražio slamku spasa u SAD; „Kulturna revolucija“ i „Veliki korak napred“ su rezultirale potpunim kolapsom već slabe kineske ekonomije i smrću više desetina miliona Kineza, dok je sa severa vrebala opasnost od Sovjeta. Krajem 60-ih su bivše komunističke saveznice bile na ivici rata: Kina je optužila SSSR za ultimativni greh „socijalnog imperijalizma“, 1969. granatiranja su bila učestala, Sovjeti su imali 45 kopnenih divizija stacioniranih duž granice sa Kinom, a same SAD su verovale da bi eskalacija oko Dženbao ostrva mogla dovesti do nuklearnog udara na Peking.
Nikson je bio vođen drugim motivima; u zamenu za umanjenje američke podrške Tajvanu od Kine je tražio da obuzda podršku komunističkim terorističkim grupama širom jugoistočne Azije kao i pomoć u okončanju rata u Vijetnamu. Uspostavljanje anti-sovjetskog bloka nije bilo prioritet, ali do njega jeste došlo i tokom narednih nekoliko decenija Kina se na svom putu reintegracije u globalnu ekonomiju isključivo oslanjala na SAD dok su Sovjeti ostali bez najvažnijeg partnera i ultimativno ih je Ameriku porazila.
„Prijateljstvo bez granica“
Danas je situacija u potpunosti drugačija, jedna od najočitijih prepreka „obrnutom Kisindžerovom“ pristupu je snažno partnerstvo između Kine i Rusije. Za razliku od kinesko-sovjetskog rascepa iz 1970-ih koji je Nikson iskoristio, kinesko-ruske odnose u poslednjih nekoliko godina karakteriše strateško usklađivanje. Si i Putin su neposredno pred invaziju na Ukrajinu saradnju njihovih naroda proglasili za „prijateljstvo bez granica“, o čemu svedoče njihove zajedničke izjave i međusobna podrška u ključnim geopolitičkim pitanjima. Rusija je dosledno podržavala stav Kine o Tajvanu, dok je Kina pružala materijalnu i diplomatsku podršku Rusiji za invaziju na Ukrajinu. Ovaj nivo saradnje demonstrira zajedničku viziju za odupiranje „zapadnoj dominaciji“ i značajno otežava svaku mogućnost kreiranja razdora između Rusije i Kine.
Očigledan deficit poverenja između Rusije i SAD dodatno komplikuje ovu strategiju. Decenije sankcija, širenje NATO-a i suprotstavljeni interesi u Evropi ostavili su Moskvu duboko skeptičnom prema namerama Vašingtona. Čak i ako bi SAD pružile maslinovu grančicu, malo je verovatno da bi Rusija ugrozila svoj stabilan i obostrano koristan odnos sa Kinom zbog neizvesnog saveza sa istorijski neprijateljskom silom.
Ekonomski, Kina je postala nezamenljiv partner za Rusiju. U 2023. robna razmena između Kine i Rusije dostigla je 240 milijardi dolara, u poređenju sa 52 milijarde dolara robne razmene sa SAD. Rusija se u velikoj meri oslanja na Kinu kao kupca svog izvoza nafte i gasa, posebno nakon što je izgubila pristup zapadnim tržištima zbog rata u Ukrajini. Ova ekonomska međuzavisnost dodeljuje Kini status „starijeg partnera“ u odnosima sa Moskvom i daje joj značajan uticaj na samu politiku Kremlja.
Čak i ako bi SAD uspele da poboljšaju odnose sa Rusijom, nerealno je očekivati da će Moskva biti aktivna protivteža Pekingu. Dugoročni strateški ciljevi Rusije su bliži kineskim nego interesima SAD. Obe države su skeptične i zaziru od globalnih institucija koje predvodi SAD i zalažu se umanjivanje značaja koje dolar ima kao globalna rezervna valuta.
Ograničeni kapacitet Rusije da izazove Kinu je još jedan kritičan faktor. Posle godina ekonomskih sankcija i vojnih izdataka u Ukrajini, Rusiji nedostaju resursi da se takmiči sa rastućim uticajem Kine kako u Evropi tako i u Aziji. Čak i uz podršku SAD, Rusija ne bi uspela da se u ovim geopolitičkim zonama značajno suprotstavi Kini.
Niksonov uspeh u „udvaranju“ Kini tokom Hladnog rata bio je zasnovan na već postojećim neprijateljstvima između Pekinga i Moskve – takva dinamika odnosa danas ne postoji. Pokušaj repliciranja ove strategije bez sličnih uslova zanemaruje istorijski kontekst i rizikuje da otuđi saveznike bez postizanja zadatih ciljeva. Niksonov SAD-SSSR-Kina diplomatski trougao je takođe bio deo šireg okvira detanta koji je nastojao da stabilizuje globalne tenzije; nasuprot tome, čini se da je Trampov pristup više transakcijski i manje ukorenjen u dugoročnom strateškom planiranju.
Sprovođenje strategije „obrnutog Kisindžera“ moglo bi da potkopa kredibilitet SAD na više frontova. Usklađivanjem sa autoritarnim režimom kao što je Rusija, uz stavljanje po strani tradicionalnih saveznika u Evropi i Aziji, SAD rizikuju da naruše poverenje među svojim demokratskim partnerima. Ovo bi moglo da oslabi koheziju NATO-a, ohrabri protivnike poput Kine na dalje podrivanje već nestabilnog svetskog poretka ili čak na invaziju na Tajvan. Štaviše, takva promena politike mogla bi da pogorša unutrašnje podele unutar SAD.
Strategija „obrnutog Kisindžera“ je danas više fantazija nego izvodljiva politika. Potcenjuje snagu kinesko-ruskih veza, precenjuje spremnost i sposobnost Rusije da se udruži sa SAD protiv Kine i pogrešno procenjuje složenost današnjeg multipolarnog svetskog poretka. Umesto da pokušavaju da ožive zastarele hladnoratovske strategije, američki kreatori politika treba da se usredsrede na jačanje saveza sa demokratskim nacijama, ulaganje u ekonomsku konkurentnost i rešavanje globalnih izazova kroz multilateralnu saradnju.
Izvor: Novi Magazin
