Piše: Mario Kalik
U tekstu se analiziraju ideološki stavovi protivnika i pristalica Islamske Republike Iran u kontekstu tekućeg ratnog sukoba, sa naglaskom na pitanje demokratije i suverenosti. Kritikuju se levo-liberalni protivnici i mrzitelji IR Iran, čije je pozivanje na demokratiju (vs. autokratije) slepo za suverenost. Zastupa se pozicija podrške i odbrane IR Iran, odnosno kritike i suprotstavljanja SAD-u i Izraelu, unutar levičarske grupacije pristalica IR Iran u aktuelnom ratu.
Za nas je suverenost kao vrednost i princip pre i iznad liberalne demokratije i njenog protivstavljanja autokratiji. S druge strane, istovremeno se izlaže kritika marksističkih i komunističkih pristalica IR Iran koji demokratiju, i tematiku suprotnosti demokratije i autokratije, sasvim odbacuju kao idejno irelevantnu ili devijantnu; tu je i kritika njihovog ekstremnog antizapadnjaštva i antimodernizma koje ih sasvim približava desnici.
Za nas je demokratija važna ideja i vrednost, koja treba da bude sačuvana i u marksizmu/socijalizmu, bez obzira što u konkretnim slučajevima kao što je rat protiv IR Iran ona može i mora biti podređena suverenosti. Tekst donosi tipologiju i klasifikaciju državnih poredaka prema kojoj suverena autokratija jeste iznad nesuverene demokratije, ali je demokratija ipak viša i vrednija od autokratije i unutar suverenih i unutar nesuverenih poredaka.
Protivnici i pristalice Islamske Republike Iran u aktuelnom ratnom sukobu
U slučaju rata oko Islamske Republike Iran, tačnije rata SAD, Izraela i njihovih bliskoističnih vazala i satelita protiv IR Iran, srpska javna scena se podelila, te imamo one koji su manje-više protiv IR Iran i za SAD i Izrael, odnosno za IR Iran i protiv SAD-a i Izraela (dodajemo IR da bismo izašli u susret onima koji tvrde da su i oni (tobože) za Iran, ali ne pod postojećim režimom nastalim u Islamskoj revoluciji 1979. godine, već promenjenim, „demokratskim“).
Eskandar Sadeghi Borujerdi: Iran – Suvo i mokro gore zajedno
Treća, tzv. neutralna opcija koju neki slede („Ni IR Iran, ni SAD i Izrael“) postoji samo u njihovoj uobrazilji, dok je realno iluzorna jer ona, kako obično biva u situacijama izrazite polarizacije i (ratne) konfrontacije poput ove, nema objektivnog političkog reprezenta u aktuelnoj stvarnosti, pogotovo dovoljno moćnog da bi uticao na dešavanja, a i po samoj logici stvari objektivno stoji uz jednu od ove dve opcije, naime, na strani SAD i Izraela. Objašnjenje je jednostavno.
SAD i Izrael imaju početnu jaču poziciju protiv IR Iran. Oni koji su „neutralni“ svojim stavom ništa ne odmažu SAD-u i Izraelu, oni su već jači od IR Iran i bez njih. Ako bi se i deklarativno svrstali uz SAD i Izrael, ovi bi postali samo dodatno jači, ali ne i primarno jači. Međutim, ako bi se „neutralci“ svrstali uz IR Iran, onda bi odnos snaga mogao da se promeni, i da oni odmognu SAD-u i Izraelu a pomognu IR Iran. Dakle, njihova pozicija objektivno ide u korist i služi interesima SAD-a i Izraela jer ne ugrožava i ne narušava početnu prednost ovih sila.
Unutar ove dve grupacije protiv ili za IR Iran postoje podele po ideološkim osnovama. Tako u prvoj imamo levičare, liberale i desničare, a u drugoj levičare i desničare (liberalnih pristalica IR Iran praktično nema). Prva grupacija navodi različite argumente, ali svi oni za krajnji zaključak imaju primarno suprotstavljanje IR Iran, odnosno de fakto podršku SAD-u i Izraelu, čak i kada ovo drugo izričito ne spominju (ako „neutralci“ objektivno podržavaju SAD i Izrael, utoliko pre i više to čine oni koji otvoreno napadaju IR Iran). Levičarima, pod uticajem sekularizma i feminizma, smeta teokratija ili diskriminacija žena u IR Iran, liberalima pored ovih nedostataka naročito smeta i nepostojanje demokratije (uzećemo da sve ovo zaista jeste tako, odnosno najjaču poziciju levičara i liberala), a desničarima koji su orijentisani (pro)srpski i pravoslavno smeta pre svega islamski karakter IR Iran, i posebno islamski fundamentalizam, čije je prisustvo došlo do izražaja tokom rata u BiH 90-ih godina, kada je pomoć muslimanskoj strani protiv Srba pružala i IR Iran. Tu je i glasanje IR Iran za rezoluciju o „genocidu“ u Srebrenici u UN.
Stoga ne čudi, iako se s tim stavom ne slažemo, da su naročito Srbi iz Republike Srpske orijentisani protiv IR Iran, i da je Milorad Dodik otvoreno podržao SAD i Izrael, i čak najavio prekid diplomatskih i ekonomskih odnosa sa IR Iran. U drugoj grupaciji, podržavalaca IR Iran, levičari se prevashodno pozivaju na antiimperijalizam, antiamerikanizam, antizapadnjaštvo pa i antimodernizam, trećesvetaštvo, podršku Palestini i anticionizam; desničari takođe na antiamerikanizam i anticionizam, dodajući antijudaizam pa i antisemitizam, ali i na savez protiv zajedničkih neprijatelja pravoslavlja i islama kakvi su SAD i Izrael.
Kritika protivnika i mrzitelja IR Iran – demokratija slepa za suverenost
Ono što odmah upada u oči je da levoliberalni neprijatelji IR Iran potpuno previđaju pitanje (ne)suverenosti, (anti)imperijalizma i (anti)kolonijalizma. Ove dimenzije su slepa mrlja kod levih i liberalnih mrzitelja IR Iran.
Ali, da li su: 1) sekularizam, rodna ravnopravnost, liberalna demokratija zaista najviše i dovoljne vrednosti, 2) štaviše, da li su i u kojoj meri sekularizam i liberalna demokratija, shvaćeni sasvim prema zapadnom modelu, uopšte mogući u državama i društvima sa bitno drugačijom istorijskom i kulturnom tradicijom, mentalitetom, sistemom vrednosti, ili bar u nekom kraćem istorijskom periodu i na relativno lak način ostvarivi, a 3) ponajviše, da li je čak i liberalna demokratija (da ne govorimo o socijalističkoj) moguća u jednoj nesuverenoj, imperijalistički kontrolisanoj i kolonizovanoj (kvazi)državi kakav bi, po svoj prilici, postao Iran u slučaju pobede SAD-a i Izraela? Uostalom, takav Iran je već bio u vreme šaha Reze Pahlavija.
Iran koji se prilično udaljio od svoje viševekovne islamske tradicije, gde su iranske žene inferiorno i neukusno kopirale imidž njihovih zapadnih „originala“ (prikazivanje slika žena iz šahovog perioda, pre Islamske revolucije, jedno je od glavnih oruđa propagande protiv IR Iran), a o liberalnoj demokratiji deplasirano je i govoriti – Pahlavi je vladao Iranom 38 godina (duže od Hamneija), od toga 26 godina kao potpuni autokrata, nakon rušenja predsednika vlade Mohameda Mosadeka u vojnom puču potpomognutom od strane SAD i Velike Britanije. Pozapadnjačeno i sve siromašnije društvo, čiji su bazični nacionalni resursi u rukama i pod kontrolom zapadnih država i sila, a na čijem vrhu je autoritarni šah, to je ukratko bio Pahlavijev Iran. Preterano bogaćenje i odvlačenje bogatstva iz zemlje, nedemokratski režim vlasti s osloncem na vojsku i nasilno gušenje opozicije, doveli su na kraju do Islamske revolucije 1979. godine i zbacivanja šaha. A danas se šahov sin napadno nudi za novog lidera Irana, sve živeć’ u SAD, i podržavajući i zagovarajući američko-izraelsku agresiju.
Čak i da Iran bude demokratskiji pod vlašću Pahlavija juniora ili neke druge nove vlasti u odnosu na period starijeg Pahlavija, biće to vrlo ograničena demokratija jedne ponovo nesuverene, amerikanizovane i američki kontrolisane kolonije gde će se ključne odluke donositi van Irana, pre svega u Vašingtonu, a iranski građan(ist)i glasači biti samo njihov protočni bojler i fasada. Društvo u kome će se, u najboljem slučaju, jedan deo iranskih građana, prvenstveno pripadnika srednje klase – onih koji su protestovali a danas potajno čekaju zbacivanje islamskog režima pod udarima SAD-a i Izraela – osećati slobodnije kao (ne)vernici, žene, građani, dok će drugi, verovatno veći deo, doživeti novi režim kao vazalski, porobljavajući, iskorenjujući, osiromašujući; da li su takvo društvo i vlast zaista bolji od postojećih, i štaviše, najbolji?
Iz te perspektive, današnji iranski opozicionari zaista izgledaju kao korisni idioti, a neki od njih su, još gore, svesne sluge i agenti cionizma i imperijalizma (ne navodimo dodatno američkog ili zapadnog, jer trenutno u svetu samo taj imperijalizam i postoji). Ko može da garantuje da to neće dovesti do novog besa, bunta i revolucije protiv nove vlasti, pogotovo sa iskustvom na kakav su bestijalan način likvidirani verske, političke, vojne i naučne vođe i rukovodioci IR Iran, koje vapi za osvetom? Čemu onda promena režima u IR Iran, naročito na monstruozan način čijim pokušajima danas svedočimo? Po čemu bi manje-više ponavljanje starog lošeg režima koji je propao u Islamskoj revoluciji trebalo da bude napredak?
Što se tiče desnih tj. dominantno (srpskih) nacionalnih i (pravoslavno) verskih mrzitelja IR Iran, oni previđaju da iranski islamski faktor u ratu protiv Srba u BiH nije bio primaran, već sekundaran u odnosu na SAD i Zapad u celini. Veću opasnost i štetu, političku, ekonomsku, medijsku, pa i vojnu, Srbima u BiH naneli su SAD i Zapad od iranskih islamista. Ako se tome doda da su SAD i Izrael priznali tzv. Kosovo, a IR Iran nije, čudno je da Srbi, kad se uzme u obzir celina stvari, treba pre da napadaju IR Iran nego SAD. Ne bi valjalo da i mi budemo korisni idioti imperijalizma i cionizma. Ono što jeste nesumnjiva senka na IR Iran je njegovo glasanje za rezoluciju o „genocidu“ u Srebrenici u UN. To je nešto što Srbi zaista s pravom teško mogu da prihvate, i što treba popraviti u odnosima Srba/Srbije i IR Iran.
Dakle, kada se uzme u obzir sve navedeno, mi jasno i odlučno stojimo na poziciji podrške i odbrane IR Iran, odnosno kritike i suprotstavljanja SAD-u i Izraelu, unutar spomenute levičarske grupacije. Što se nas tiče, čini se da je suverenost kao vrednost i princip pre i iznad liberalne demokratije i njenog protivstavljanja autokratiji. Samo spram socijalizma i socijalističke demokratije ne može biti pre i iznad, jer ovi podrazumevaju suverenost kao svoj nužan i sastavan deo. Socijalizam je nemoguć u koloniji, dok je ograničena liberalna demokratija ipak moguća.
Kritika (levih) pristalica IR Iran – suverenost slepa za demokratiju
Međutim, moramo istaći jednu idejnu razliku u odnosu na ostatak ove leve grupacije, a tiče se načelnog pitanja (liberalne) demokratije i autokratije (ovde spadaju i autoritarizam, diktatura, totalitarizam itd., koji imaju svoje specifične razlike, ali radi pojednostavljivanja govorimo o autokratiji). Ima ne mali broj levičara, ili bolje reći marksista i komunista, na našoj sceni koji potpuno relativizuju razliku/suprotnost između demokratije i autokratije, i negiraju je i odbacuju kao sasvim idejno irelevantnu ili, štaviše, devijantnu, bilo iz razloga što ona potiče iz građanske/buržoaske/liberalno-demokratske ideologije, te je sa marksističkog stanovišta tobože irelevantna, bilo zato što može služiti i služi interesima imperijalizma i njegovoj propagandi (što je nesumnjiva činjenica).
Mi međutim tu razliku/suprotnost priznajemo i usvajamo, i smatramo da treba da bude i jeste bila deo marksističkog stanovišta, bar nekih njegovih struja (od Marksa, posebno ranog, preko Frankfurtske škole do našeg Praksisa), bez obzira na građansko/buržoasko poreklo te ideje. Uostalom, Marksova, frankfurtovska i praksisovska kritika građanskog/buržoaskog sveta, društva, ideologije je dijalektička, a ne jednostrano negativna.
Ona je uviđala i usvajala ono što je u tom svetu pozitivno, a odbacivala negativno, govoreći o granicama demokratske ideje unutar kapitalističkog društva, a ne zagovarajući njeno potpuno negiranje i odbacivanje (Marksova misao „Sloboda pojedinca je uslov slobode svih“ i ideja samoupravljanja koja prenosi demokratski princip građanske autonomije i političke uprave na ekonomski i ukupan društveni plan, samo su neki od primera i ilustracija ove povezanosti liberalizma i socijalizma). Naravno, može se i mora govoriti i o socijalističkoj demokratiji kao drugačijoj od buržoaske, ali i ona mora podrazumevati otklon od autokratije pojedinaca ili grupa (koja se javlja, između ostalog, kao birokratija, tačnije birokratizam), čak i ako su one deo radničkog pokreta ili kompartija. U strogom smislu, prema izvornom marksizmu(-lenjinizmu), može se govoriti samo o diktaturi proletarijata (klase), ili diktaturi (komunističke) partije, posebno u revolucionarnom periodu, dok je krajnji cilj ukidanje klasa, države i partije u radničkom samoupravljanju i besklasnom društvu.
Ukratko, ne bi valjalo da marksisti i komunisti budu neosetljivi, ili još gore, apologetski orijentisani prema autokratskim režimima, vođeni pogrešnom, jednostranom mržnjom prema liberalnoj demokratiji kao takvoj. Demokratija je važna ideja i vrednost, koja treba da bude sačuvana i u marksizmu/socijalizmu, bez obzira što u konkretnim slučajevima, kao što je rat protiv IR Iran, ona može i mora biti podređena suverenosti.
Istovremeno, kako smo videli, mi tvrdimo da je protivrečnost demokratija vs. autokratija u slučaju Irana, ali i svim ostalim slučajevima gde se kao alternativa autokratiji nameće imperijalistička desuverenizacija date države i društva, ipak sekundarna u odnosu na primarnu protivrečnost imperijalizam vs. antiimperijalizam/suverenizam.
Dakle, mi ne kažemo, poput spomenutih marksista i komunista, da podela i sukob demokratija vs. autokratija uopšte nije bitna, ili da je rđava, antimarksistička, antikomunistička, i tome slično. Mi ne izbegavamo da kažemo da iranski režim jeste bio demokratski u periodu revolucije, ali da se kasnije, kako obično biva, bar delom izvitoperio u autokratski (u naznačenom širem smislu), i da je to problem. Ali mi takođe kažemo da je u ovom konkretnom kontekstu to sekundarno i podređeno pitanju (anti)imperijalizma i suverenizma. Nedemokratski režim Irana ne treba i ne sme da bude promenjen pod udarima država poput SAD i Izraela, imperijalizma i uvođenjem njegove „demokratije“. „Demokratske“ snage u Iranu zaista su sluge i agenti imperijalizma, a autokratija IR Iran je ipak u službi antiimperijalizma/suverenizma.
Podržali bismo demokratske snage u borbi protiv jasno kvislinškog, autokolonijalnog, kompradorskog režima, što je kroz istoriju po pravilu bilo levičarsko ili svakako (liberalno)demokratski progresivno (npr. borba protiv Nedića, Franka, Pinočea i drugih (kripto)fašističkih diktatora koji su služili imperijalizmu). Kao i u borbi protiv suverenog i suverenističkog, ali ipak autokratskog režima, pod uslovom da su i te demokratske (liberalne ili socijalističke) opozicione snage takođe suverene i suverenističke.
Vuk Bačanović: Armagedon za početnike – geopolitika u režiji Trampovih marioneta
Prozapadni liberali previđaju da (liberalna) demokratija ne može lako i brzo da se uvede u države i društva sa dugom neliberalnom tradicijom. Oni misle da se tome može i treba prići na brzaka, preko noći, pa makar uz pomoći bombi SAD-a i Izraela. Ali mi, s druge strane, ne mislimo da je uvođenje demokratije, makar liberalne, potpuno nemoguće ili nepoželjno za date države i društva, već samo da je to jedan dug, komplikovan i naporan istorijski projekat i proces. To znači i da rđavi autokratski režim u Iranu treba da zameni jedino ona opcija koja je istovremeno i demokratska i antiimperijalistička/suverenistička tj. da je samo takva promena valjana. U toj promeni mogu pomagati i neke strane države i sile, ali samo ako su demokratske ili bar (daleko) manje imperijalističke od SAD. Iranski narod treba da živi u suverenoj, ali i demokratskoj državi. Neka se iranski narod nekako bori za tu treću opciju.
Ako ne može, pa ništa, nek ostane pod još uvek vladajućim režimom, što se nas tiče, to je za njega manje zlo od „demokratije“ koju bi donele trenutno opozicione snage uz pomoć SAD i Izraela. Ukratko, dok za one marksiste i komuniste autokratija de fakto nije problematična, i treba u celini odbaciti pojmovni aparat i podelu na demokratiju i autokratiju, što često završava u fetišizaciji, uzdizanju i slavljenju svake autokratije koja je na udaru imperijalizma (tada se ona automatski pretvara u nešto dobro, čak i apsolutno dobro), mi kažemo da autokratija jeste loša, ali manje loša od imperijalizma i po njemu skrojene „demokratije“.
Drugi problem koji primećujemo kod ovih marksista i komunista je njihovo ekstremno i nediferencirano antizapadnjaštvo i/ili antimodernizam, čime dolaze u veliku blizinu antizapadne i antimoderne desnice, pa čak i prelaze tu granicu u pojedinim slučajevima. Neki među njima zagovaraju nekakav iransko-islamski, orijentalistički autokolonijalizam. Oni ne mrze i ne odbacuju samo zapadnu imperijalističku geopolitiku, što je sasvim na mestu, već često čitavu zapadnu civilizaciju i kulturu.
Međutim, u svojim najvišim dometima (filozofija, nauka, književnost, umetnost, određene političke i pravne vrednosti i institucije, čak i neka religiozna učenja), zapadna civilizacija i kultura, uključujući Modernu, sadrži ideje i vrednosti koje se direktno suprotstavljaju zapadnoj geo/real-politici (imperijalizu, (neo)kolonijalizmu, rasizmu, (neo)fašizmu, (neo)nacizmu, itd.), i kao takve mogu poslužiti oštroj i beskompromisnoj kritici i osudi ove geo/real-politike.
Nije nužno da idejno idemo van zapadnog sveta ili da skončamo u antomodernizmu da bismo kritikovali zapadnu politiku prema drugima. Štaviše, mnoge vođe i intelektualci Trećeg sveta i borci protiv zapadnog imperijalizma i (neo)kolonijalizma, često su boravili i obrazovali se na Zapadu, i tamo sticali (moderne) ideje i vrednosti koje su im služile kao oruđe kritike i borbe protiv imperijalističkog Zapada. Stoga nam se čini da je ekstremno odbacivanje celokupne zapadne civilizacije i kulture, i naročito njene Moderne, neutemeljeno.
Izvesnu domaću istorijsku paralelu u pogledu tematike demokratije i suverenosti vidimo u srpskim ustancima i ustanicima na početku 19. veka, koji predstavljaju suverenistički i demokratski pokret srpskog naroda u Otomanskom carstvu. Vidimo to i u partizanskom pokretu u Narodnooslobodilačkoj borbi (nije slučajno da je na grbu SR Srbije stajalo 1804-1941). Partizani su bili treća opcija u odnosu na nacifašistički imperijalizam i Kraljevinu/četnike.
Nacifašisti su oborili nedemokratski režim Kraljevine i okupirali zemlju, a onda su u kolaboraciju s okupatorom ušli nedićevci, ljotićevci, pa i četnici, jedino što su ovi poslednji istovremeno vodili i drugi kolosek saradnje sa zapadnim saveznicima, i gajili nadu i očekivanje njihove pobede i povratka starog nedemokratskog režima Kraljevine. Svima njima su se tokom NOB-a suprotstavili partizani kao suverenistički i demokratski pokret, u smislu socijalističke demokratije koja je svakako istinskija demokratija od buržoaske, pogotovo u njenoj revolucionarnoj fazi. Takođe se može naći sličnost sa periodom „događanja naroda“ i tzv. antibirokratske revolucije u Srbiji krajem 80-ih godina, koje je predvodio Slobodan Milošević sa svojim partijskim drugovima i vodećim institucijama i pojedincima iz svih sfera društvenog života. I to je bio jedan suvereno-demokratski pokret širokih narodnih masa (nije slučajno da je sličnost Miloševića sa Karađorđem opevana u pesmi „Ko to sinoć kroz Topolu prođe“ 1990. godine).
Tipologija i hijerarhija poredaka u pogledu demokratije i suverenosti
Kada se do sada rečeno teorijski uopšti i napravi jedna tipologija i klasifikacija državnih poredaka, dobijamo sledeću hijerarhiju, od najboljeg ka najlošijem obliku poretka. Kao primere navodićemo, između ostalog, periode u istorijama Srbije i Irana, da bismo bili bliži tematici teksta (naravno, ima još primera pored navedenih, ali ne možemo ih sve spomenuti). Neki primeri verovatno nisu sasvim adekvatni jer predstavljaju prelazne oblike, tako da ih po mestu u ovoj tipologiji treba uzeti ugrubo.
- Suverena demokratija (srpski ustanci, NOB i period socijalističke revolucije i izgradnje u prvim godinama posle rata, „događanje naroda“ i „antibirokratska revolucija“ u Srbiji krajem 80-ih godina, Oktobarska revolucija i prve godine socijalizma u Rusiji, Kubanska revolucija, Kineska i Kulturna revolucija, period Islamske revolucije, određeni latinoamerički socijalistički poreci, posebno u revolucionarnim fazama poput npr. Aljendeovog Čilea; uslovno rečeno, suverena demokratija postoji kod velikih zapadnih država i sila, u smislu formalne buržoaske demokratije, ali one su imperijalističke)
- Suverena autokratija (Staljin i potonji sovjetski period i lideri do Gorbačova, Mao pre i posle Kulturne revolucije, Tito tokom kasnijeg i većeg dela vladavine, Milošević 90-ih godina, Kastro u kasnijem periodu, Lukašenko, Putin, Si, Kim, Sadam, Gadafi, Mosadek, kasniji Homeini, Hamnei, Asad, kasniji Čavez, Maduro itd.)
- Nesuverena (buržoaska) demokratija (Srbija 1903-1914, 1918-1929, 1934-1941, i posle 5. oktobra 2000. godine, manje EU države i pojedini američki sateliti, liberalno-demokratski Iran eventualno u budućnosti itd.)
- Nesuverena autokratija (Srbija u 19. veku pod Obrenovićima, monarhodiktatura kralja Aleksandra 1929-1934, Nedić i ostali kvislinški režimi u Drugom svetskom ratu, latinoameričke desne diktature, Franko, Iran za vreme Pahlavija oca i eventualno autokratskog sina u budućnosti, zalivski sultanati i emirati, Jeljcin itd.)
Ovo je hijerarhijska lestvica od najboljih ka najgorim režimima prema kojoj treba određivati kome dati prednost. Sledeći nju, vidimo da je suverena autokratija bolja od nesuverene demokratije, ali od suverene autokratije je bolja suverena demokratija. Demokratija je bolja od autokratije i u suverenoj i u nesuverenoj državi.
Naravno, ova hijerarhija ne važi baš u svakom slučaju. Situacija se malo komplikuje kada se ubace npr. fašistička Italija (Musolini), nacistička Nemačka (Hitler) ili nekadašnje istočno-komunističke države i lideri. Musolini i Hitler spadaju u suverene autokratije, ali bi ipak na lestvici bile ispod nesuverenih buržoaskih demokratija oslonjenih na SAD, Francusku i Veliku Britaniju, zbog monstruznosti tih režima spolja i iznutra. Bile bi, tačnije, na dnu lestvice.
Kao što bi nesuverene autokratije istočno-komunističkih država i lidera bile negde između 2 i 3, tj. više od nesuverene buržoaske demokratije zbog njihovog socijalističkog sadržaja. Drugim rečima, kad se kao parametri dodaju liberalizam, i pogotovo socijalizam vs. fašizam ili ekstremno desni režimi uopšte u raznim oblicima, ili socijalizam vs. liberalizam, procena se usložnjava, ali se u krajnjem ipak može napraviti.
Zaključak
Naš zaključak je da su oni koji ne vide nužnost suverenosti i suverenizma (kvislinzi, petokolonaši, autokolonijalisti i slični), kao i oni koji ne vide njihovu nedovoljnost (većina aktuelnih suverenista), slepi za veći ili manji deo stvarnosti i istine, i svakako neadekvatni za kompletnu i ispravnu idejnu i političku poziciju.
Prozapadni liberaši bi lagano žrtvovali suverenost zarad demokratije, ostajući zacementirani u nesuverenoj demokratiji (pretposlednji oblik poretka), kao što bi mnogi suverenisti olako žrtvovali demokratiju zarad suverenosti, konačno se zadovoljavajući samo suverenom autokratijom (bolji oblik od prethodnog, ali ipak ne i najbolji). Zato brine fasciniranost prozapadnih liberaša zapadnom buržoaskom demokratijom i njihova slepoća za suverenizam, antiimperijalizam i antikolonijalizam, kao i fasciniranost levih i desnih suverenista autokratijom i slepoća za demokratiju i demokratski socijalizam.
Potrudili smo se da, nasuprot sirovim, rigidnim i borniranim, crno-belim podelama i suprotnostima, na primeru demokratije i suverenosti, kreiramo jednu kompleksniju i kvalitetniju sintezu u kojoj će biti mesta i za demokratiju i za suverenost kao najbolji oblik poretka, i da posredstvom hijerarhije poredaka, osmislimo procenjivanje u konkretnim istorijskim situacijama, tj. kako se u njima ispravno idejno i politički orijentisati.
U aktuelnom slučaju američko-izraelske agresije protiv IR Iran, stali smo na poziciju njegove podrške i odbrane, ali i ostali otvoreni za njegovu potencijalnu, a svakako poželjnu demokratizaciju u budućnosti, ali samo pod uslovom da je predvode istinski suverenističke snage.
Izvor: Opseg
