Piše: Momčilo Đorđević
Svako ko je okusio svoje suze sigurno zna da u njima ima soli i da štite oči od prašine i svega drugog. One imaju strukturu pljuvačke, a pored soli u njihovom hemijskom sastavu je preko 1.500 različitih proteina, zatim natrijum, kalijum i u nižim koncentracijama magnezijum i kalcijum. Ispirajući površinu očiju, suze ih istovremeno štite od spoljašnjih isparenja, poput nadražujućih sumpornih gasova oslobođenih iz sitno seckanih glavica crnog luka.
Kada novorođenčad plačem dozivaju majku, u njihovim očima nema suza jer im suzne žlezde u prvih nekoliko nedelja nisu potpuno razvijene. Srećom, prodoran plač bez suza akustički je signal koji govori da je beba gladna i žedna.
Okean suza iz majušne žlezde
Prema izveštaju Američke akademije za oftalmologiju (AAO), svake godine počev od četvrte nedelje života, u našim se očima proizvede 15 do 30 galona suza (američki galon je 3,78 litara, a engleski 4,54 litra). Suzne žlezde (glandulae lacrimalis) nalaze se iznad očnih jabučica u gornjem spoljnom uglu očne duplje. Otkrio ih je i opisao 1662. godine danski anatom Nils Stensen (1638–1686). Obe suzne žlezde su podeljene na gornji i donji deo i luče suze u spoljnom delu gornjeg svoda konjunktive, tj. vežnjače. Suze (lacrimae) pri svakom treptaju silaze naniže ispirajući oko, a onda se skupljaju u suznom jezercetu smeštenom u unutrašnjem uglu oka (tik uz koren nosa) i odatle suznim kanalićima dovode suze u nos. Dok se spava, temperatura tela pada za 1 do 2 stepena, što usporava metabolizam s posledičnim smanjenjem sekrecije suza. Međutim, tokom dana se luči više vrsta suza: bazalne suze održavaju oči vlažnim, što je važno za oštrinu i jasnoću vida; emocionalne koje su prouzrokovane obično iznenadnim srećnim ili nesrećnim događajem koji u trenutku parališe i zbunjuje; refleksne omogućavaju nesvesnu odbranu očiju od prašine, gasova. Razlike učestalosti plakanja žena i muškaraca su očigledne; žene bez sumnje plaču četiri puta češće nego muškarci, najviše zbog razlika u hormonima i zbog delova sveta u kojima žive i tamošnjih društvenih normi.
Suze otkrivaju i naša osećanja: javljaju se kad smo tužni i kad smo srećni, ali i kad klonemo savladani jakim emocijama. Društveno odbacivanje ili tuga zbog gubitka nečega što nam je mnogo značilo snažniji su pokretači suza od fizičke povrede. Američka neuronaučnica i socijalni psiholog Naomi Ejzenberger s Univerziteta Kalifornija u Los Anđelesu pokazala je skeniranjem mozga magnetnom rezonancom da se i fizički i duševni bol registruju u senzitivnom delu moždanog korteksa. Drugim rečima, naše telo ne pravi veliku razliku između fizičke i emocionalne povrede; nijedan bol nije stvarniji i ozbiljniji od nekog drugog bola. Plač je lekovit i smiruje telo.
Svrha emocionalnih suza još uvek se istražuje, ali se veruje da na nju utiču biološki, socijalni i psihološki faktori. Jasno je da plač deluje kao društveni signal kojim se traži pomoć od drugih, uglavnom zbog nevolja kojima su razlog ekstremne i po pravilu negativne emocije. Nečiji plač često podstiče prisutne ljude da paćeniku ponude podršku, zbog čega se obe strane osećaju bolje. Postoje dokazi da emocionalne suze sadrže dodatne proteine i hormone kojih nema u suzama nastalim posle bolne fizičke povrede ili kad se neko pretvara da plače, što nazivamo prolivanjem krokodilskih suza (termin dolazi iz mita o krokodilima koji plaču kada jedu ljude; mit je skovan u knjizi Putovanje ser Džona Mendevila pisanoj između 1357. i 1371. godine, a objavljenoj znatno kasnije u formi memoara nastalih na putovanju pisca kroz islamski svet, Indiju i Kinu).
Plač ljudi razlikuje se koliko i njihov jezik
Svi povremeno pustimo suzu, o čemu nema neslaganja. Međutim, novija istraživanja pokazuju neke iznenađujuće trendove zasnovane na nauci o jecanju i podacima kako i kada jecamo. Suze su univerzalne. Međutim, ne plaču svi na isti način niti s istom učestalošću, zbog čega istraživači godinama pokušavaju da utvrde biološke i kulturološke razloge koji bi to objasnili. Zasad se najviše govori i piše o pet otkrića u nauci o plaču:
1. Novac i bogatstvo ne sprečavaju plakanje jer žene u zemljama s jakim ekonomijama i izjednačenim političkim pravima s muškarcima, što je najčešće na Zapadu, plaču mnogo više i češće od žena u siromašnijim zemljama u kojima su im prava svih vrsta ograničena, kaže Ad Fingerhuts, profesor kliničke psihologije na Univerzitetu Tilburg u južnoj Holandiji, a citira ga „Vol strit džurnal”.
2. Glasnost plakanja nije ista na svim svetskim jezicima. Postoji posebna melodija i ritam jecanja muškaraca i žena u različitim kulturama, što je slično jezičkim razlikama. Prema nalazima nemačke studije objavljenoj prošle godine u časopisu „Savremena biologija”, novorođenčad dolaze svuda na svetu plačući na isti način, ali odrastanjem postaju deo društva i plač im se po zvuku i ritmu oblikuje po jeziku nacionalnosti kojoj pripadaju.
3. Muškarci u zapadnim kulturama manje plaču od žena, ali kako stare, lakše plaču. Razlog tome mogli bi biti pojačani altruizam i moralna osetljivost.
4. U prošlosti naši očevi plakali su dva puta ređe nego što se danas plače. Nekad je bila sramota plakati javno. Kad bi pubertetlije htele da zaplaču, govorilo bi im se da pravim muškarcima ne priliči plakanje i da je to odlika devojčica. U Bibliji na tri mesta piše da je Isus plakao i sva tri plakanja bila u su nedelji koja je prethodila raspeću; u zimu 32. godine Isusov prijatelj Lazar razboleo se i ubrzo umro. Kad je Isus video kako Lazarove sestre Marija i Marta plaču, i on se gorko zaplakao (Jovan, 39: 36). Takođe, plakao je u Jerusalimu (Luka, 19: 41–42) i u Getsimanskom vrtu (Matej, 26: 38–46). Simbolizam ljiljanovog cveta u hrišćanstvu nastao je od suza Isusa Hrista koje je ispustio dok je bio na raspeću…
5. Nauka o reakcijama muškaraca na pojavu ženskih suza bavi se njihovim hemijskim komponentama. Muškarci navodno otkrivaju jedinstvenu hemijsku komponentu u suzama žena, što ih obeshrabruje i prekida im seksualno uzbuđenje i namere. „Hemijska signalizacija iz ženskih suza je oblik jezika”, kaže Noam Sobel, profesor neurobiologije na Vajcmanovom naučnom institutu u Izraelu (citiran u „Njujork tajmsu”). Hemijski signal ženskog plača nekad znači ne ili ne večeras, a nikad suprotno.
Iako postoji mnogo razloga zašto plačemo, suze su znak zdravlja i na neki način – barem u smislu smanjenja emocionalnog pritiska – jedinstven su fenomen u populaciji ljudi na svim kontinentima. Možda je to još jedan razlog zašto je evolucija terala ljude da plaču: suze pomažu da se otkrije istina jer smo zajedno sa suzama razvili istančanu sposobnost da ih tumačimo i razumemo kad ih vidimo u nečijim očima. Teško je kazniti nekoga ili se svađati s nekim ko plače. To nam govori da se povučemo. Robin Danbar, emeritus, profesor evolucione psihologije na Oksfordu i neprikosnoveni specijalista za mozak i društveno ponašanje primata, pisao je još 2003. u drugom izdanju svoje knjige „Evolucija kulture” da nečije suze u nama podstiču empatiju koja budi saosećanje i razumevanje teških misli paćenika i ističe da se svako mnogo bolje oseća posle čarolije plača koji smanjuje emocionalni pritisak u dubini duše i razblaži ga u bujici suza. Danbar zaključuje da „poreklo plakanja može ležati u tome što ono direktno rasterećuje emocionalni pritisak, a ne indirektno, izazivanjem saosećanje kod drugih”.
Iz ovoga izvlačimo pravilo: oni koji se uzdržavaju od plača misleći da će ih to ojačati – greše. Samo štete sebi pucajući u sopstveno stopalo.
Izvor: Politika Magazin