Piše: Jasna Ivanović
Pred homerovski lijepim, kravookim pogledom kučke stoke našla se ovog ljeta manifestacija ,,Ljeto u brdima“, koju sprovodi Glavni grad Podgorica. Fotograf Sekretarijata za kulturu zabilježio je kamerom bizaran trenutak, kada su dvije gospođe krave, inače u vječitom sanpasu, došetale do koncertne bine postajući dio publike. Na toj slici, koja nema sukob već samo kontrast, homogena postojanost katunskog mira, to jezgro surovosti i pitomosti ujedno, titra tonom koji zbunjuje i životinje, i ljude. Ko može predvidjeti kako će taj kontrast raščivijavati sam sebe u budućem vremenu…
Bila bi zaista neistinita grubost tvrditi da kučki seljak ne poznaje poetiku. To je čovjek koji se, mjesto da proda livade i nastani se bliže Glavnom gradu,
za svoj poetski ćeif odmetnuo kapitalizmu u kučku goru. Nije, dakle, u nerazumijevanju poetike manifestacije potencijal spora. Njemu, kao ni svekolikoj prirodi brdskoj, nije jasna matematika po kojoj bi manifestacija trebalo da im donese konkretnu dobit. Da li Glavni grad njemu i svekolikoj prirodi brdskoj hoće reći da je turizam vodeća ili čak jedina perspektiva razvoja ovog kraja, ili je rečena manifestacija prije način da se ljudi iz grada zabave u planinski ekscentričnom prostoru nego što cijeli taj šareni karavan doprinosi progresu katuna? Nema stočar ništa protiv progresa, osim ako se progres ne kosi s njegovom snatrećom reminiscencijom na moćne seoske zadruge i porodična stada, jednom riječju – na ono što će još dugo činiti samo jastvo ljetnih planinskih naselja, makar od stada ostalo samo snatrenje i pusta želja negdanjeg čobana.
(***)
Na drugoj strani, preko oboda kučke teritorije, komšije Tužani potrudili su se da ljeto bude još suvlje i vrelije. Mašući principom samoopredjeljenja, kao potkraj prošlog vijeka Rugovine pristaše, komšiluk je za svoju opštinu zatražio dijelove Kučke (nikada tuške) krajine.
Uzalud je neprikosnovenoj istoriji da polaže pravo na teritoriju, kad u odnosu na svaki iznenadni, hiroviti princip samoopredjeljenja gubi zadnju riječ. Tj, ma koliko težina njene riječi bude uvažena, ne podrazumijeva se automatizam njene prevage.
(***)
Pojam samoopredjeljenja dotiče se jednog od najdubljih filozofskih razmatranja – pojma jastva, ili trajne suštine. Samoopredijeliti se za nešto znači u određenoj mjeri kontrirati postojećem poretku zajednice.
Od vremena Platona i ,,racionalnog“ dijela duše koji pripada višem području istine dok je u tijelu prolaznost, preko Dekartove sumnje u sve i svja(stvo) ,,Mislim, dakle, postojim“, pa sve do Sartrovog egzistencijalizma koji odbija postojanje ,,fiksnog“ ja ističući da se jastvo postepeno izgrađuje odlukama, princip samoopredjeljenja je dobijao sve veću i veću moć u društvu. Danas je legitimno deklarisati se u javnosti kao mačka i mnogi društveni sistemi diljem svijeta uvažiće vaš identitet, odnosno samoidentifikaciju s rodom mačaka.
Ko može predvidjeti kako će taj kontrast između principa stvaranja zajednice i principa samoopredjeljenja raščivijavati sam sebe u budućem vremenu…
Svijet nema odgovor na rastući trend samo-jastva u okviru zajednice. Na primjer, umjesto ravnoteže između tradicije i modernosti, figurira jedno ,,+“ u skraćenom nazivu samoopredjeljujućih masa LGBTQ+ jer se ne zna kada će se još jedan član zajednice odmetnuti od zajednice garantujući svoju izuzetnost.
(***)
Pitanje zbunjenosti svekolike kučke prirode rok koncertom, kao i pitanje teritorijalnih aspiracija kučkih komšija nisu manje složena pitanja od duboke filozofije. Njima se ulazi u samu srž postojanja ovog prostora, u jezgro brdskog jastva.
Nije na odmet opomenuti svakoga ko u to oko dotakne, makar i s najboljom namjerom, da se dotakao živog organizma koji pulsira, rađa, mre i opet niče.
Koliko god da su planovi za promjenu jezgra politički i organizaciono dobro skovani, nikad se ne zna hoće li se na onoj slici s početka neki vo razobadati usred publike i u tren se samoopredijeliti za rušenje prikladnog dekora vrlog novog svijeta i povratak pašnjaka na fabrička podešavanja, u doba kad Žan Pol Sartr nije bio ni rođen.
