Piše: Redakcija
UN procjenjuju da će zemlje Balkana do 2050. godine izgubiti oko tri miliona stanovnika. Srbija će izgubiti oko 1,2 miliona, Crna Gora oko 98 hiljada, dok procentualno najgore stoje BiH i Albanija, koja će izgubiti, kako se predviđa, oko 20 % posto stanovništva.
Neka ranija istraživanja pokazala su da je Crna Gora u prethodne 3 decenije izgubila oko 150 hiljada stanovnika.
Stanje je alarmantno. Međutim, o problemima nataliteta i raseljavanja u ovim državama se uglavnom govori po dva, tri dana, dakle samo onda kada na to neko relevantno istraživanje ukaže.
Bilo bi neumjesno da se izvode poređenja koliko su ove države gubile stanovnika u nekoliko katastrofalnih ratova u HH vijeku. No, brojke bi mogle pokazati da svi skupa i sada proživljavamo jedan rat kojeg nijesmo ni svjesni, u kojem nema ko da nas brani. Političari iz zone demagogije, populizma, korupcije ne izlaze, te bi se u našim malim zajednicama, kada se ove „naše“ države svedu, tj. kada mi i naši potomci postanemo podstanari u sopstvenoj kući, moglo znati ko su bili naši neprijatelji u nevidljivom ratu.
Da, ovdje je ključna riječ „podstanari“ jer postoji nešto što istraživanja ne pokazuju, a to je ko su novi zakupci i vlasnici „naših“ država, parcela, stanova, firmi. Uz odliv evidentan je i priliv stanovnika, po najraznovrsnijim osnovama. Moglo bi se u najskorijoj budućnosti pokazati, u punom smislu, značenje jedne narodne izreke: „Čija stoka – toga je i gora“.
Da stvari budu gore, za razliku od nekih mudrijih nacija, naša balkanska bratija u svjetskom metropolama najbrže gubi osjećaj nacionalne pripadnosti, gubeći veze sa zemljom porijekla. Dok mudri imaju svoje mudre četvrti u većim gradovima Evrope i Amerike, mi se odnosa i saradnje s dijasporom sjetimo svake četrdesete godine.
