,,Montenegro, tvoj niko nije umro kao čovjek,
Niti imao spokoja duševna,
Montenegro, i bog nek je proklet,
Još mi igra nož u vrhu zjena.
Montenegro, tvoj niko nije živio kao čovjek.“
(,,Orevuar, Montenegro“, Ratko Vujošević)
Piše: Jasna Ivanović
Đed je još prije rata proveo gotovo godinu dana u samici, negdje u Makedoniji, predratni komunista. U Podgoricu se vratio pješke, pijući sopstvenu mokraću, vjerovalo se da je to lijek za živce. Familija ga je već bila ožalila bez sanduka, a prvo znano lice koje je na povratku ugledao bio je baš njegov potkazivač. Reklo mu je – ha! ti si živ…a ja ti nisam ništa kriv. Đed se nije svetio, a potkazivač se navjekovao.
Đedov brat je u to doba bio kapetan Kraljeve vojske. Rat je proveo u okupiranom Beogradu, gdje se napio onda kad su Rusi s bačvama vodke ušli u grad i nije se otrijeznio do kraja svog dugog života.
Drugog đedovog brata našlo je puščano zrno u srce kad je ispred naše crkve, o Svetoj nedelji, rekao ono što drugi nije smio, ukorivši rođaka zbog sofre s makaronama. Imao je tada Hristovih trideset i tri.
Nisu se svetili, no ipak, u kući se držala zavjetna disciplina. Tito se nije bez zveka pominjao, a unucima su umjesto osvete sistematski prepričavani konkretni detalji kako je bratstvo i jedinstvo od ljudi pravilo ljude jednakije, od Srba najnejednakije, i istovremeno u ruke tutkana teška literatura o Vizantiji, još teža o Borodinskoj bitki, pa najteža o logorima, pisana i nepisana.
Kratka porodična istorija poslužiće da u današnjici sagledamo razloge zbog kojih je jedna obična podgorička familija do novog doba dospjela kao narodni neprijatelj, unuci nepodobni za trinaestojulsko slavlje. Nismo, za tu stvar, dovoljno porodične krvi dali, ili tuđe uzeli, reći će današnji zaštitnici ,,antifašizma“ ili ,,zaštitnici“ antifašizma. No šta bi oni znali o tome kako se toga krupnoga dana pisala poezija u Crnoj Gori, jer Trinaesti je pitanje poezije, iznad svega. Šta bi, čim bi, kojim bi perineumskim naporom mišića i kojim čitalačkim nasleđem, kad se lijepo zna da kroz njih nisu prošli ni Vizantija, ni Borodinska bitka, ni logori…?
Redom nalazimo da su dvije od zaštitnika čitalačke sorte.
Glavnica je onih što misle da je Bog Srbin, pa su ga iz poezije, za svaki slučaj, revnosno izbacili: Njegoš je okej, i veličina, i ponos, i planina nad Cetinjem, nego samo ti njegovi spisi, to nije baš za čitanje. Toj crvenoj gospodi koja se i dan-danji baškari na nacionalizovanim placevima podno Gorice, lice proviruje iz mnogih javnih djelatnika, kroz prenamnožene javne šupljine. Kad se oglase, prvo iz onog šupljeg izviri zloba, pa egzaktni dokaz za zlobu, neka namještena matematika koja izgleda očigledna kao Đavo, pa zlobni, primitivni cerek na kraju. Ova skupina, recimo pravo, ne čita ništa, osim tendera i reklama. Imaju znakovita imena opterećena smislom, kao Fideliti konsalting, i nemaju pojma, među mnoštvom, da biblioteke trebaju po više naslova jedne iste knjige. Neobično, za tolike ljude.
Drugi među zaštitnicima su deklarisani Srbi, dobro Bogu dosadili zalud ga pominjući, ovako na primjer: Ako si ti, druže Ljumoviću Radosave, a jesi, našli smo(!), pisao protiv svetinje pjesmu, neće ti ime na tabli Biblioteke stajati pa da si Bog! Bogu je bliži, znamo Mi(!), jedan što vama ne liči, Marko od Popovića Miljanov mu je ime, on na ploči i da nas vidi Bog. Ni ovi ne čitaju ništa, osim kad im treba dokaz za zlobu, bogougodnu, razumije se. O Marku Miljanovu se, uzbudi rečeno, mnogo toga valja/mora i van knjiga naći.
I prvima, i drugima još igra nož u uglu zjena, kao u stihu s početka ove priče, i neprijatna im je ova trinaestojulska voštanica za blaženoga spomena Znanje i Čitanje.
,,To nije svijeća već je luča mrtvih,
Njivim u srcu grobove kao ljude,
A na duši su malje od kolaca,
Gladi, Mržnje, Osvete i Studen,
To nije svijeća već je luča mrtvih.“
Ko danas pozna poeziju, što reče Popa – taj igra. To je ulaznica za trinaestojulsko slavlje. Uđite, s voštanicom il’ smolovom bakljom, ako su kroz vas prošli Vizantija, Borodinska bitka i logori. Ne ginite bez pomena i poetskog smisla, prepričavajte konkretne detalje po savjesti i ne svetite se. I igrajte, denisoviči! Kolo oko Biblioteke, ma kako je prvi ili drugi zvali, vaše je trinaestojulsko slavlje.
