Piše: Redakcija
Andrija Mandić, predsjednik crnogorske Skupštine i lider NSD, u posljednje je vrijeme izložen sve žešćim napadima beogradske žute štampe, ali i one režimske. U toj ambiciozno ali nevješto orkestriranoj kampanji ne postoji ni trunka racionalne kritike. Umjesto nje, tu su histerične optužbe potaknute Mandićevim odbijanjem da odustane od uloge crnogorskog državnika i srpskog političkog lidera u toj zemlji i da pristane na ulogu produžene ruke beogradskog režima.
Među optužbama na Mandićev račun posebno je zanimljiva ona koju objavljuje beogradska Politika i koja govori o krizi političkog predstavljanja Srba, za koju je, navodno, Mandić odgovoran. Pogledajmo da li je to zaista tako. Takva optužba počiva na nepokolebljivom uvjerenju da je obrazac koji je Srbima van Srbije decenijama nuđen kao maltene obavezan, ujedno i jedini moguć.
Problem je, međutim, što je taj obrazac, koji se zasniva na maksimalizmu i na pretpolitičkom, vaninstitucionalnom djelovanju, kako bi Beograd bio jedini stvarni zastupnik srpskih interesa, skupo koštao Srbe u Hrvatskoj i na KiM, ali i drugdje. Mandić politiku vraća tamo gdje ona treba da se praktikuje, dakle, u institucije.
Rezultat njegovog djelovanja nipošto nije skroman, kakvim se predstavlja u Politici. Činjenica je da u Crnoj Gori još uvijek postoje brojna neriješena pitanja koja se tiču srpskog nacionalnog interesa, ali činjenica je i da, od ulaska NSD u vlast, pritisak na srpski politički subjektivitet više ne dolazi iz državne administracije, kao u Đukanovićevo vrijeme, već je taj pritisak sveden na opskurne i propagandističke medije bliske DPS-u. Odnosno medije, zašto i to ne reći, koji su, uprkos zastupanju različitih narativa, po pitanju metode duhovna sabraća beogradske žute štampe.
Problemi koji su se taložili decenijama ne mogu biti rješavani ucjenama, lupanjem šakom o sto i lomljenjem preko koljena. Andrija Mandić to jako dobro razumije i zato je svojim djelovanjem otvorio manevarski prostor da se ti problemi rješavaju tamo gdje ih je jedino moguće rješavati – u institucijama, strpljivo i sistematično, kako bi rezultati bili održivi i dugoročni.
A oni koji smatraju da je Mandić dokaz krize političkog predstavljanja Srba u Crnoj Gori, u stvari samo nude dokaz krize vlastite političke svijesti, beznadežno zarobljene u predmodernosti i u službinskim kabinetima i hodnicima.
