Piše: M. M. Milojević/novembar 2025.
U subotu, 1. novembra, na prvu godišnjicu od obrušavanja nadstrešnice zgrade železnice stanice u Novom Sadu je održano komemorativno okupljanje. Procene broja učesnika variraju: od besramnog policijskog podbacivanja od trideset devet hiljada, do uverljivijih procena da je tokom središnjeg dela skupa bilo okupljeno oko sto deset hiljada ljudi. Verovatno je bilo i više, no, to i nije od naročitog značaja. Povod je bio jasan: vinovnici novosadske pogibije, grupa osoba zbog koje je uopšte bilo moguće da se desi ono što se desilo – da smrtno strada šesnaest i da teško bude povređena još jedna osoba – nisu kažnjeni. Usmerenje protesnog pokreta je jasno usredsređeno: da zločin ne može proći bez kazne.
Studentski protesni pokret, otpočeo polovinom novembra prošle godine takođe je bio usmeren ka ovom cilju: transparentnost procedura i razjašnjenje slučaja. Anketna komisija, grupa različitih stručnjaka, je utvrdila da je posredi zločin u koji su uključeni najviši državni organi, organizovana kriminalna grupa usmeravana sa samog vrha.
Vlasti su na ovaj pokret reagovale onako kako su reagovale: pretvarajući zemlju u autokratski brlog, blatište u kojem se izvanredno snalaze razne fele ratnih, međuratnih i poratnih zločinaca, profitera i lokalnih primalaca budžetskih transfera. Od zlog oca i od gore majke.
Juče, u nedelju, građanin Republike Srbije, Dijana Hrka, čiji je dvadeset sedmogodišnji sin stradao pod obrušenom nadstrešnicom stanične zgrade odlučila je da juče pristupi zgradi Narodne skupštine i otpočne štrajk glađu – tražeći zadovoljenje pravde.
No, kao što je poznato, pred skupštinskom zgradom se negde od prvih nedelja marta ove godine nalazi jedna parapolicijska, paravojna, šta li je već, skupina. Ljudi sumnjive prošlosti i nesumnjive sadašnjosti. Koja bi, da se dedukovati, trebalo da posluži kao telesni zdrug, zaštita onoga što je preostalo od režimske vlasti.
Ubrzo su, preko društvenih mreža, razaslati pozivi građanima da se pridruže; studenti su, nasuprot tome, preko nekoliko kanala na društvenim mrežama, ukazali na potencijalne opasnosti i pozvali građane da se raziđu i razmeste po bezbednijim lokacijama. Okupljeni, kojih je u prvi mah bilo na stotine da bi se broj postepeno uvećavao, verovatno do nekoliko hiljada ljudi, nisu ih poslušali. Brže bolje, režim je okupljao svoje pristaše sa druge strane: između šatora koji se bele između prestoničkog Pionirskog parka, stepeništa zgrade Narodne skupštine i zlosrećnih konja Tome Rosandića koji sve to moraju da gledaju.
Plitak policijski kordon rasporedio se od osmatračnice sa Kajmakčalana, ugla ulica Kneza Miloša početka Bulevara kralja Aleksandra i omanjeg parka prema Kosovskoj ulici. Uzajamno vređanje i dobacivanje presecano je, iz režimskog uporišta, bacanjem flaša vode, poneke kamenice, baklje i drugih pirotehničkih sredstava. U jednom trenutku, grupica izgrednika iz Pionirskog parka, primakla se, opremljena motkama, samoj ogradi, te bacila baklju, plastičnu stolicu i poneku plastičnu flašu. Policijske snage, uglavnom nisu reagovale na izgredničko ponašanje iza sopstvenih leđa, osim što bi se štrecnuli kad nešto pukne. Posle ovog izgreda, kordon se rasporedio blizu zgrade turske ambasade kod raskršća Krunske i Kneza Miloša i poviše kuće supružnika Čedomilja Mijatovića i Elizabet Lot.
Na povećem raskršću Takovske, Bulevara kralja Aleksandra i Kneza Miloša okupilo se dosta, uglavnom mlađeg sveta, studenata, srednjoškolaca i poneko stariji, mahom redovni posetioci antirežimskih protesta koji se prepoznaju na ulici a nisu baš sigurni gde su se ranije sreli.
U režimskom uporištu brže bolje su pojačali svoj sastav. Upućeni navode da su na brzinu mobilisali leteće odrede iz okolnih naselja, sve do tamo, prema hrvatskoj granici. Svašta se uzvikivalo, uz tradicionalni srpski pozdrav ‘Ustaše, ustaše’ do ‘Jel ste došli iz Crne Gore?’. Autoru u prvi mah nije bilo jasno na šta se ova opaska odnosi da bi nedugo zatim dokučio da je posredi aluzija na osobe turskog državljanstva koje su najurene iz Crne Gore pa su se okupile na beogradskom raskršću. Nadamo se da gospodin Erdogan ne prati pomno srpska dešavanja, inače će ponovo da se naljuti.
Usledio je potom pir, nešto što je teško gledati a još teže opisati. Treštale su pesme sa Jutjub plejliste ‘Srbi i srpstvo’, od ‘Marša na Drinu’, ‘Tamo daleko’, ‘Kreće se lađa francuska’, ’Od Topole’, ‘Marširala kralja Petra garda’ do poratnog ciklusa pesama najpoznatijeg profitera na izbegličkoj muci. Vidno je bilo negodovanje pojedinih okupljenih odabranim melosom, još jedan izraz režimskog licemarja čija se nacionalna, a i svaka druga politika, svodi na bokanovske nekrofilske igrokaze.
Bio je to pir saučesnika. Koji znaju da su saučesnici i u čije se džepove sliva novac, pomalo i od onih nekoliko stotina proneverenih miliona evra koliko je, kaže nalaz Anketne komisije, procurelo sa strane tokom rekonstrukcije železnice i pratećih objekata.
Stvari stoje tako. Posle prethodna dva protesna dana nisu ni manje ni više jasne. Sve je podjednako i potpuno jasno: oni koji raspolažu polugama državne vlasti ne bi hteli da odgovaraju za šta bi trebalo da odgovaraju.
Dobar deo građana insistira da bi morali da odgovaraju – da pljačke i zloupotrebe javnih sredstava možda mogu da prođu, ali da masovne pogibije ne bi trebalo.
Uostalom, od kažnjavanja vinovnika za pogibije i počinje organizovanje poretka. Pa dokle dobacimo.
