Piše: Boaventura de Sousa Santos
Prevod: Žurnal
Napisao sam nekoliko tekstova o tranzicionom društvu u kojem se nalazimo. Kad god to učinim, na um mi pada čuvena misao Gramšija: ni staro još nije potpuno umrlo, niti se novo potpuno utvrdilo; tranzicija je doba morbidnih pojava (što su neki preveli kao „čudovišta“). Ono što se danas događa u svijetu tjera me da posumnjam u to da je pojam tranzicije i dalje koristan za opis našeg vremena. Sve sam ubjeđeniji da, ako već moramo da se pozivamo na poznate i sažete izraze našeg stanja, najbolji izbor predstavlja Gojina akvatinta iz 1799. godine, San razuma rađa čudovišta. Umjesto metafore kretanja — metafora stanja.
Od početka rata u Ukrajini, saglasan sam s analizom Džefrija Saksa (DŽS), a razmjenjivali smo i poruke o našim podudarnostima. U tekstu objavljenom 11. aprila na portalu Other News, pod naslovom „Rađanje novog međunarodnog poretka“, DŽS koristi pojam tranzicije da opiše naše doba: od unipolarnog svijeta, kojim Zapad dominira još od 15. vijeka (posljednjih sto godina Sjedinjene Američke Države), ka multipolarnom svijetu čije je središte u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Njegova ključna ideja kako bi se osigurala ova tranzicija leži u usponu Indije (koju povoljno upoređuje s Kinom) i u geopolitičkoj pretvori tog uspona u reformu Savjeta bezbjednosti UN, kojom bi Indija dobila stalno mjesto.
Ne protivim se prijedlogu DŽS-a, iako je problematično hvaliti Indiju u najtežem trenutku njenog demokratskog života, zahvaljujući političkom hinduizmu koji više od 20% stanovništva (muslimane) pretvara u građane drugog reda. Međutim, ne slažem se s važnošću koju DŽS pridaje svom prijedlogu. Njegov prijedlog počiva na dvije pretpostavke koje su, nažalost, lažne: da UN i dalje postoje sa nekakvom efektivnošću; i da postoji unipolarni svjetski poredak. Možda očajnički, DŽS nastavlja da vjeruje u međunarodnu ulogu UN-a. Može li se vjerovati UN-u nakon genocida u Gazi koji je prenošen uživo, svakog dana, i pred očima cijelog svijeta više od godinu dana? Može li se vjerovati UN-u nakon svih laži koje su tolerisane u Balkanu, Iraku, Siriji, Libiji, Jemenu, Avganistanu, Ukrajini?
Zapazimo dvije tragične činjenice: sve te laži su u trenutku svog objavljivanja bile vjerodostojno razobličene, a oni koji su ih razobličavali snosili su teške posljedice — ćutanje, protjerivanje, medijski i sudski progon; sve te laži su kasnije potvrđene kao takve, često od strane istih institucija koje su ih i širile ili njihovih glasnogovornika — bilo da je riječ o Njujork tajmsu, Vašington postu ili ogromnoj ehokameri koju posjeduju i koja prenosi na hegemonističke medije širom svijeta. Niko se nikada nije izvinio onima koji su bili u pravu onda kad je to bilo zabranjeno, niti su narodi uništeni agresijama zasnovanim na lažima ikad dobili bilo kakvu nadoknadu. Sjeća li se iko da je Libija imala jedan od najboljih sistema javnog zdravstva na svijetu?
Druga pretpostavka je da postoji unipolarni svjetski poredak. Ne mogu se ovdje upuštati u raspravu o tome da li je svjetski poredak bio unipolaran čak i u vrijeme Sovjetskog bloka. U svakom slučaju, postojao je neko vrijeme. Na primjer, postojao je 2005. godine kada je Narendri Modiju bio zabranjen ulazak u SAD zbog kršenja ljudskih prava (masakr islamista u Gudžaratu 2002. godine). Ali postoji li on danas, kada ratnom zločincu Kongres SAD-a odaje počast aplauzom stojećki? Nije li prije riječ o svjetskom neredu koji se može smatrati unipolarnim jedino zato što je zemlja s najviše moći ujedno i ona koja izaziva najviše nereda?
Može li se vjerovati onome što se danas govori o Kini, ako je ono što se govorilo prije samo pet godina bilo istinito (čak i ako je ono što sada izbija na površinu već dugo pripremano iza scene)? Može li se vjerovati u čvrstinu unipolarnog poretka zasnovanog na dihotomiji demokratija/autokratija, ako su „najbolji prijatelji“ predsjednika najmoćnije demokratske države — sami autokrate?
Već nekoliko godina (posebno od 11. septembra), američka politička klasa rukovodi se idejom imperijalne dominacije, a ne idejom svjetskog poretka. Dovoljno je pročitati Projekat za novi američki vijek ili Vulfovicovu doktrinu, gdje postaje jasno da SAD mora djelovati samostalno na međunarodnoj sceni kad god „se ne može organizovati kolektivno djelovanje“. To nije princip poretka. To je princip nereda.
Sociologija odsustava: san razuma
Uprkos svojoj vidovitosti, analiza i prijedlozi DŽS-a proizvode dva odsustva, dvije stvarnosti koje, iako postoje, bivaju predstavljene kao neuspjele, nepostojeće — i kao takve više ne mogu doprinijeti nijednoj dijagnozi niti rješenju. Ta nepostojanja nisu plod analitičareve volje. Ona proističu iz epistemoloških pretpostavki same analize. One potiču iz sna razuma.
Problem Zapada nije toliko u stanju u koje je doveo svijet, koliko u epistemicidu koji je počinio tokom svoje istorije — drugim riječima, u znanjima i iskustvima svijeta koja je aktivno uništavao radi nametanja svoje dominacije i neutralisanja bilo kakvog otpora. To uništavanje nije bilo usmjereno samo na tijela i načine života. Ono je obuhvatalo i uništavanje znanja, mudrosti i etike, načina zajedničkog života naroda i nacija, kultura odnosa prema prirodi, prema živima i mrtvima, prema vremenu i prostoru.
Ova višeslojna destrukcija proizvela je poseban oblik slijepila: gledati a ne vidjeti, objašnjavati a ne razumijevati, posmatrati a ne znati da se ne može posmatrati a da i sam ne budeš posmatran. Razlikujem, između ostalih, dva odsustva: različito/beskorisno izvan logike prijatelj/neprijatelj; živjeti i pustiti da se živi izvan poretka i nereda.
Različito i beskorisno
Kolonijalizam i kapitalizam predstavljaju dvojnu formu moderne dominacije. Obje se temelje na hijerarhijskim logikama: superioran/inferioran, vlasnik/nevlasnik. U oba slučaja, prva kategorija definiše drugu. Inferioran je inferioran samo u svjetlu interesa superiornog; on može biti superioran po mnogim drugim kriterijumima, ali to je superiornom irelevantno. Vlasnik definiše šta ima vrijednost (materijalnu ili nematerijalnu) i ko je njen nosilac; nevlasnik može posjedovati mnogo toga što za vlasnika nema vrijednost, pa je stoga irelevantno ili čak nepostojeće.
Ove dvije logike su isprepletene, iako pokazuju različita lica dominacije. Biti superioran a ne posjedovati vrijednu imovinu — protivrječnost je u terminima, oksimoron. Te dvije logike stvorile su dva dihotomna tipa dominantnih društvenih odnosa: korisno i štetno; prijatelj i neprijatelj. Prvi tip je dobro teoretisao Džeremi Bentam, drugi Karl Šmit.
Zapadna kolonijalno-kapitalistička misao sistematski je odvikavala ljude od prepoznavanja važnosti različitog i beskorisnog, jer se oni ne uklapaju ni u jednu od dvije hijerarhijske logike. Zbog toga su ili ignorisani, ili gurnuti u višak, u neopasnu sferu: umjetnost. Dodjeljena im je aura nepotrebnog.
Živjeti i pustiti da se živi
Dvije hijerarhijske logike kolonijalizma i kapitalizma, o kojima je ranije bilo riječi, uslovljavaju život i smrt još od 15. vijeka. Pošto je vrijedan bio samo život superiornih i vlasnika, a ogromna većina svjetske populacije nije spadala ni u jednu od tih kategorija, modernu eru obilježila je dominacija iskustva smrti — pa čak i spektakla smrti. Smrt nije bila rezervisana samo za inferiorna, nevlasnička ljudska bića, već i za sva živa bića, za prirodu u cjelini. Smrt rijeka, planina i džungli, mjesta na kojima je superiorni mogao da akumulira svoje vlasništvo nad dragocjenim prirodnim resursima, bila je teološki, etički, naučno, a prije svega ekonomski opravdana.
Tako smo i stigli do vremena ekološkog kolapsa u kojem se danas nalazimo. Etničko čišćenje Gaze predstavlja samo najnoviju gnusnu epizodu u dugoj istoriji etno-socio-prirodnog čišćenja ljudskih, podljudskih i neljudskih bića.
Svjetski poredak — bio on unipolaran ili multipolaran — ako se temelji na istim epistemološkim i etičkim pretpostavkama koje dominiraju od 15. vijeka, neće doprinijeti tome da princip živjeti i pustiti da se živi ikada zaista pobjedi.
Zaključak
Prelazak iz unipolarnog u multipolarni svijet sam po sebi nije ni dobar ni loš. Prava alternativa leži u širenju prostora različitosti i odsustva koristoljublja kao civilizacijskih vrijednosti: različitosti kao raznolikosti, odsustva koristoljublja kao drugačije vrste korisnosti. Prava alternativa leži u cijenjenju vrijednosti života — vrijednosti koja se može poštovati samo ako živimo i dopustimo drugima da žive.
Nakon pet vijekova kulturne, epistemičke i etičke indoktrinacije, ozbiljno sumnjam da zapadna misao može zamisliti, a kamoli predvoditi stvaranje multipolarnog svijeta. Zapad nikada neće znati kako da bude jedan među ravnima. Štaviše, vrijednosti onoga što je različito i onoga što odbija logike koristi, kao i ideal življenja bez dominacije nad drugim, mnogo su prisutnije u mišljenju koje potiče iz regiona svijeta u koje DŽS polaže svoju nadu — Azije, Afrike i Latinske Amerike — nego u dominantnim konceptima zapadne misli.
Ta činjenica sama po sebi nije nikakva garancija, jer nakon pet vijekova globalne dominacije, zapadna misao podmuklo obitava prije svega u elitama zemalja tih regiona — elitama koje će, najvjerovatnije, biti te koje će formulisati novi (stari) multipolarni svijet. Zato vjerujem da su upravo eksploatisane i potlačene klase tih regiona te koje najviše mogu doprinijeti borbi protiv viševjekovnog epistemicida. To će moći onoliko koliko se oslone na sopstveno dugotrajno iskustvo. To iskustvo je uvijek osciliralo između rata i revolucije.
Danas, kada kao mjesečari koračamo prema Trećem svjetskom ratu (ako već i nismo u njemu), možda bi trebalo ponovo promisliti pojmove revolucije i oslobođenja — u novim terminima. Samo tako će se razum probuditi iz sna na koji su ga osudili kapitalizam i kolonijalizam.
Sociolog. Penzionisani profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Koibri (Portugal). Počasni profesor Univerziteta Viskonsin-Medison (SAD).
Izvor: Other News
