Sva je prilika da je Nikoli Đuraškoviću prevelika fotelja gradonačelnika prestonice i da sjedeći na njoj nema osjećaj za realnost. O tome svjedoči njegov najnoviji javni nastup u kom Mitropoliju Cetinjsku karakteriše kao Crkvu „druge države“ koja je u službi nacionalističkih interesa „negirajući sva moguća prava pravoslavnih Crnogoraca“!
Sve ovo reče novoizabrani gradonačenik Cetinja i – prema našim saznanjima – ostade živ, kao u onoj dobro poznatoj narodnoj uzrečici. „Sva moguća“ ….kaže on…“prava“….ni manje ni više nego „pravoslavnih Crnogoraca“….pretpostavljamo, takođe, svih mogućih. Evo nekih, od „svih mogućih“, prava:
– pravo na ulazak u pravoslavnu bogomolju, kad god je ona otvorena za sve građane
– pravo na ličnu ili porodičnu molitvu u toj bogomolji po pravilima i kanonima Crkve
– pravo na učešće u crkvenim bogosluženjima a da te pri tom niko ne pita koje si nacije.
– pravo da ti sveštenik dođe kući i obavi bilo koju od 7 Svetih tajni Pravoslavne Crkve ( krštenje, vjenčanje, molitva za zdravlje, ispovjest… ) i daleko bilo, sahranu ili parastos
– pravo da ti se pomogne u nevolji raznim oblicima materijalne pomoći.
Koje je, dakle, od ovih prava, ikada, u Mitropoliji bilo uskraćeno bilo kom pravoslavnom Crnogorcu? Drugo – koje to „pravoslavne Crnogorce“ zastupa ovaj umišljeni crnogorski rodoljub? Da li pod ovim pojmom možete da zamislite nekog ko psuje sveštenika? Nekoga ko fizički nasrće na maloljetne đake Bogoslovije?
Da li su „pravoslavni Crnogorci“ oni koji ismijavaju Sveto pričešće a pričasnu kašičicu nazivaju „glibavom“? I da li prava takvih „pravoslavaca“ zbilja spadaju u domen „svih mogućih“ ili bi im više prličio epitet „nemogućih“? U crnogorskoj javnosti i „u cetinjsku pjacu“ ovakva šegačenja sa pravoslavnim svetinjama možda mogu proći, ali u pravoslavnim hramovima ne mogu nigdje na svijetu pa neće ni u Crnoj Gori. A Cetinje je u njoj…
A što se tiče Đuraškovičeve najave da će preduzeti i da je već preuzeo „sve pravne radnje“ da Cetinjski manastir negdje upiše i prepiše… e vidite, tu sa nestrpljenjem čekamo da vidimo da li su te radnje „moguće“ ili „nemoguće“ pošto je ljudska civilizacija, artikulisana kroz Ustav i zakone države Crne Gore, za sad utvrdila da je Manastir na Cetinju bio upisan na prestonicu pukom greškom i nemarom. Ovo nije poetski trenutak, nego jedina, za sada, važeća sudska odluka na ovu temu.
I konačno, odgovornost javno izgovorenih riječi nekoga ko se prihvatio uloge gradonačelnika Cetinja proteže i na zvanično ime Crkve koju kleveće. Zvati SPC „crkvom Srbije“ ravno je onoj podvali kada lokalitet Kruševo ždrijelo ( tamo gdje su Đurašković i partijski saborci palili gume ) preimenujete u Belveder. Jer vam Ždrijelo nije atraktivno, jer biste da manipulišete istorijom, jer ste svjesni da je sve što radite oko toga – laž…. E sad, da bi se u svojstvu cetinjskog šerifa dodvorio partijskom rukovodstvu koje ga je optužilo da je izdao – ni manje ni više nego – „belvederske ideale“ on ponavlja lažno ime „crkva Srbije“ kako bi, valjda, ponizio i diskreditivao SPC.
Papagajski ponavljači ove podmetačine, koliko čujemo, pozivaju se na to se takav naziv za SPC nalazi u nekim internim aktima Vaseljenake patrijaršije. Baš zanimljivo… Znači barataju kvalifikacijama i formulacijama Crkve iz Carigrada. Očekujem onda da kada sljedeći put prime onog lika sa Grude da ga lijepo imenuju kao predstavnika „anatemisanog i od Crkve odlučenog raspopa Dedejića“ kako stoji u zvaničnom aktu Carigradske patrijaršije.
Saopštenje za javnost Crkvene opštine Cetinjske Pravoslavne Mitropolije Crnogorsko Primorske
Predsjednik dipl.ing. Rajko Radusinović
