Piše: Irena Arsić
Nije neobično, a lično vrlo volim da pročitam, da se povremeno iz tame vekova na svetlo dana promoli poneki zaboravljeni srpski pisac. I onda se divimo, uživamo u novootkrivenim, a starim delima, ushićeni smo svojom intelektualnom širinom da sada, evo, možemo ponovo da čitamo i neke pisce koji tokom vremena, iz različitih razloga, uglavnom političkih, nisu bili u fokusu interesovanja.
Ređa je pojava, ne samo u našim stranama (stari izraz, ali bolji nego – u regionu), a i šire, da se zaturi čitav jedan vek, pa možda i duže – što je slučaj u srpskoj kulturi.
U pitanju je literarno stvaralaštvo Srba u Dubrovniku u periodu od 1841, kada je objavljena pesma Meda Pucića sa jasnim kulturno-nacionalnim određenjem, do 1941, odnosno do svetskog preloma, kada su mnogi od pisaca ovog doba već otišli sa životne, a neki pak sa kulturne scene.
Zašto je tako? Zašto na desetine Dubrovčana, Srba po svom ličnom nacionalnom osećanju (a javno objavljenom; o tome je podrobno pisao Dubrovčanin Nikola Tolja u knjizi Dubrovački Srbi katolici: istine i zablude), koji su pisali srpskim jezikom (štokavskim narečjem) i bavili se srpskim temama (a što su, sva tri, važeći bibliografski i bibliotečki kriterijumi za ustrojavanje književnih dela u nacionalnu literaturu), nisu svoj literarni opus mogli da uvrste u istoriju srpske književnosti ili bar kulture?
Elis Bektaš: Sa Lovćena kliče vila, Dubrovniče, sjećaš li se Mila?
Šta kaže hrvatska istoriografija?
Da li su (opet) krivi drugi, ovoga puta hrvatska književna istoriografija? Da li su se hrvatski književni poslenici onako kako povremeno strasno, ali uglavnom sistematski, Držića i Gundulića ubrajaju u svoje literarne osnove grabili oko Pucića, Bana, Gradija, Stojanovića, Zore, Vojnovića (Luja)? Ne! Sem ponekog spominjanja onih kojima ovo nije pravi posao (istoričara Stjepana Ćosića, ali u okviru kulture Srba katolika u Dubrovniku) nema ni pojedinačnih radova o Dubrovčanima ovoga perioda. Bilo je pokušaja, koji su se neslavno završili, kakva je studija o „kopernikanskom obrtu” u delu Nikše Gradija, ali pošto se to pokazalo kao naučni promašaj, od toga se odustalo.
Pošto je ovaj najprihvatljiviji razlog deklasiran, koji je sledeći? Da li je reč o samocenzuri srpskih književnih istoriografa?
Nećemo se lagati: vremena od pedesetih godina prošlog veka naovamo nisu bila laka. Mi dugovečniji smo slušali o tome sećanja naših uglednih savremenika. I to uvek sa živopisnim pojedinostima. I tada je bilo najmudrije odlučiti se za prioritete, a onda, iz razloga bezbednosti, i suptilniji način borbe. Ne mislim da je to bilo pogrešna odluka – stara dubrovačka književnost, period renesanse i baroka, do danas je deo našeg školskog sistema, a predmet, mudro nazvan, Književnost od renesanse do racionalizma održava se na studijama nacionalne filologije. I to je, verovatno, u ondašnjim uslovima, veliko nasleđe srpske raguzeologije, odnosno njenog neprikosnovenog autoriteta Miroslava Pantića.
Ali gde su oni za koje nije bilo dvoumljenja da pripadaju srpskoj kulturi pošto su sami sebe tako kvalifikovali?
Osveta za jugoslovenstvo
Bolji poznavaoci društvenih i, uopšte, istorijskih tokova možda bi imali za ovakav ignorantski potez srpske raguzeologije, ali i ostalih istraživača, i dublje objašnjenje. Naime, u poslednjim decenijama devetnaestog veka, u okviru intelektualnog kruga Srba katolika u Dubrovniku, sve češće se razmatra pitanje sudbine Južnih Slovena, u čemu oni vide i rešenje svoje muke – pitanje Dubrovnika i opstanka njegove tradicije. Okviri zajednice Južnih Slovena, pod imenom Jugoslavije, a sa Beogradom kao centrom, odnosno srpskim narodom kao osnivačkim i vodećim, sve su češća tema ne samo publicističkih tekstova nego i literarnih ostvarenja – poezije, najpre. I pre Matije Bana, koji je „optužen” da je uz termin „četnik” skovao i reč „Jugoslavija”, bilo je Dubrovčana (pomenimo Nikšu Gradija) koji su u ovakvoj državi videli budućnost.
Da li su na taj način Dubrovčani, iskreni zagovornici Jugoslavije, bili „krivi” našim elitnim književnim poslenicima za nevolje koje su ih zadesile u novoj državi, moja je smela ideja ali i pitanje.
U tom smislu, svako ko se bavio ličnostima intelektualnog kruga Srba katolika, bio je osuđen na radikalizam. Pa mi danas ne želimo da znamo za, na primer, brojne tekstove koje su decenijama, najviše van zemlje, objavljivani o ovom pitanju. Ta tema bila je osuđena na nenaučnost, sve do devedesetih godina prošlog veka, kada su, nažalost, ratne prilike i dodatna nacionalna zaoštravanja „dozvolili” i neke od ozbiljnijih osvrta na ovaj presahli rukavac srpske kulture. Tako da je između korica knjige Srpstvo Dubrovnika vremešnog Jeremije Mitrovića, inače nekadašnjeg asistenta istoričara Vladimira Ćorovića, stalo sve ono što je srpska raguzeologija decenijama sakupljala o društvenom angažmanu Srba u Dubrovniku, a nije smela da objavi.
A ko su zaboravljeni pisci, Dubrovčani, koji su svojim literarnim opusom ispunili čitavo jedno stoleće? Oni najistaknutiji, a tek ih je dvojica, na izvestan način su poznati srpskoj naučnoj i široj javnosti. Prvi od njih, Matija Ban, posle više od pola veka aktivnog rada, i političkog i kulturnog, ali i književnog u Beogradu, dospeo je u srpski školski sistem, što mu omogućuje i mesto u našoj književnosti. Za drugog se to ne može reći. Dubrovački plemić Medo Pucić ličnost je koja nije nepoznata u našoj kulturi (Skerlić ga je video kao značajnu vezu ka srpskoj matičnoj književnosti, dok ga je Miodrag Pavlović dvema pesmama uvrstio u svoju antologiju). Ipak, bio bi, kao tema, iznenađenje na našim čestim naučnim skupovima.
Sledeći pak pisci i intelektualni pregaoci (Dubrovčani su po tradiciji obavezani na angažovanost, pa i u literaturi) nisu bliski i obaveštenijim srpskim istraživačima. Ako je neko i čuo za dum Ivana Stojanovića, čije delo je aktuelizovao Petar Milosavljević, pa se njegovim žanrovskim prepletajima bavili i drugi naši naučnici (Goran Maksimović, Predrag Stanojević, Slavko Petaković, Tanja Bogojević, Nataša Trnavac Ćaldović), za Luku Zora, Nikšu Gradija, Petra Franasovića, Stjepa Kastrapelija (pseudonim Stojan Kosovac), Vida Vuletića Vukasovića, Ljudevita Vuličevića, Antuna Vučetića, Frana Kulišića, Jovicu Perovića, Krsta Dominkovića teško da je ko čuo ili pak pročitao neku od njihovih stranica. Ako se zna za Vojnovića, misli se na Iva, a ne na Luja, kao što je Vuletić Vukasović znan kao priznati folklorista, ali ne i kao pisac romana i pripovedaka.
Marko Kraljević po treći put među Srbima
Uzmimo za primer dubrovačkog plemića, pravnika i pisca Nikšu Gradija, urednika dvoje srpskih novina u Dubrovniku, Gušterice i Glasa dubrovačkog. Ovaj pečatom potvrđeni Srbin (pošto je pri osnivanju prve od navedenih novina sa svojim saradnicima u osnivačkom aktu naveo, pod posebnom tačkom, da se zaklinju da se „neće pretopiti u Hrvate”), Kraljevića Marka je po drugi put doveo među Srbe (Domanović bi, uslovno rečeno, onda bio treći, pošto je Gradi svoju prozu objavio 1878). To se desilo u jednoj neobičnoj proznoj tvorevini u kojoj pisac prikazuje svoj košmarni san izazvan čitanjem tekstova u Mladoj Srbadiji, da bi otkrovenje stiglo sa srpskim junakom:
„No, ko je onaj što silazi niz planinu na debelom šarinu? Još svijet ne vide ovakvoga junaka! Kako mu sjaju toke na prsima, kako mu sablja po kamenu zveketa! Reko bi, zakleo bi se da je glavom Kraljeviću Marko. Netom prispije na baru, evo ušljivca pa nose preda nj naočare i vijenac, te hoće na silu da i on postane dokturom. Junak se grohotom smije, te im kazuje da idu na radnju pa će im biti kruha: malo ih idu a većinom ostaju da ga karaju i da se među sobom čupaju. Tada Marko udri po njima dobrim buzdovanom te ih ubije do jednoga. Marko ko Marko, vesela mu majka!”
Nije Gradi tu zastao. U najavi veće dramske tvorevine, koju nije ostvario, po motivima narodne pesme Marko Kraljević ukida svadbarinu sastavio je dramu u stihu Kosovka djevojka.
Sve vrvi od srpskih vladara i velikaša
Nije Gradi bio jedini. Luko Zore, filolog, pisac, publicista, političar, objavio je tokom 1883/84. u časopisu Slovinac ćirilicom (!) spev od 7.500 deseteraca, podeljen u dva dela od po osam pevanja („noći”) i nazvan Objavljenje. Po ugledu na Danteovu Božanstvenu komediju, Zorov spev se zasniva na putu kroz zagrobni život, kojim pisca, koji je određen i autobiografskim pojedinostima, vodi sam Dante. Na tom putu on susreće brojne ličnosti iz srpske istorije i kulture, među kojima su Sveti Sava, kralj Milutin, Stefan Dečanski, Vuk Branković, Marko Kraljević, Đuro Daničić, Svetozar Miletić, ali i slavne Dubrovčane: Ruđera Boškovića, Cvijetu Zuzorić, Miha Pracata, Meda Pucića… Prikazujući brojne grehe: oholost, lakomost, sujeverje, bes, zavist, zlobu, razvrat, tvrdoglavost, proždrljivost, pohlepu, lenjost, Zore ispoljava divljenje prema nauci i prosveti, posebno njihovim savremenim dostignućima, kao što iznosi i najznačajnije ideje i uspehe iz svetske istorije, književnosti, filozofije. Brojna su i idejna rešenja koja pisac predlaže za goruće teme koje se tiču budućnosti Dubrovnika, odnosa Srba i Hrvata, jedinstva Južnih Slovena.
Da li je potrebno reći da je sadržaj ovog speva, iako je zbog svog antiklerikalnog stava bio spaljivan po dubrovačkim predikaonicama, apsolutno nepoznat naučnoj javnosti, jer, sem površnih spominjanja, o njemu nije pisano?
U slavu Srbije
Da li je uopšte potrebno navoditi i brojne stihove koje su Dubrovčani, a najpre, kako su oni mislili, najznačajniji među njima u periodu od polovine 19. do polovine 20. veka, Medo Pucić i Matija Ban, pisali u slavu Srbije?
Već 1841. godine Pucić je u Bosanskim davorijama romantičarski poletno pevao:
„Srbija se digla veće
Otomanski je jaram svrgla…
Mladi Srbi bud’mo mi,
Braća jedne misli svi,
Misli sloge, misli slave,
Misli ljubve bratske prave,
U nas gleda narod sav…
Mi moramo osvetiti
Porušenu našu slavu,
Djeda, oca, časnu glavu,
Ime sv’jetlo, srpski rod.”
Što se Pucića dalje tiče, teško da je za njegov ep Karađurđevka iko čuo. Tema ovog dela u tri pevanja je podvig srpskog vožda Đorđa Petrovića, vođe Prvog srpskog ustanka, i njegov tragičan pad. U preko dve stotine stanci, Pucić je opevao uzdizanje Karađorđa od običnog pastira, preko hajduka i pobunjenika, do glavnog protivnika turske imperije, pobednika i oslobodioca, pa zatim razočaranog vođe i, na kraju, povratnika sa idejama za potpuno oslobođenje koji tragično strada od svojih bivših saboraca. Ni pesma Srbi na Kosovu, objavljena ćirilicom u prvom broju pomenutog časopisa Slovinac, nije bliska našoj čitalačkoj publici.
Što se Matije Bana tiče, on je donekle ispunio san Srba Dubrovčana. Njegovo dramsko delo je u vreme nastanka bilo prisutno u kulturnom životu Srbije, da bi danas bilo gotovo zaboravljeno. Centralni deo Banovog dramskog stvaralaštva, naime, a što je u vezi sa njegovim nacionalnim i političkim radom, jesu tragedije i istorijske drame tematski orijentisane na glavne momente iz srpske istorije, na propast srpske države, ali i obnovu posle ustanka protiv Turaka. Tu je sprovedena i Banova misao o uticaju na narodnu svest, odnosno o „povjesnici preobučenoj u dramoslovnu haljinu”. Ovoj fazi pripadaju tragedije i istorijske drame Kralj Vukašin, Car Lazar ili propast na Kosovu i Uroš Peti, kao i bilogija Cvijeti srpske, koju čine drame Takovski ustanak i Uskrs srpske države.
Trojan Gundulić – Dubrovčanin koji je štampao prvu ćiriličnu knjigu u Beogradu
O vili zaštitnici srpske poezije
Autori književnosti nastale u Dubrovniku u periodu 1841–1941. godine, sa temeljima u staroj dubrovačkoj literaturi, ali i sa, pored klasičnog, savremenim obrazovanjem i upućenošću u nove evropske literarne tokove, objavljivali su dela koja ilustruju njihove posebnosti i u ovom dobu. Oni su nastojali da se i na ovaj način angažuju za održanje svoje kulture. U njihovom literarnom stvaralaštvu, kao i u ostalim oblastima intelektualnog delovanja, osećanje srpstva je prevladavalo kao izraz dubrovačkog načina istorijskog i kulturnog opstanka, ali i kao rezultat osvedočenja sopstvenog kulturnog nacionalnog identiteta.
Pripadnost srpskoj kulturi oni su manifestovali i metaforično. Najugledniji među njima, na različite načine, u svojim govorima (Matija Ban), istoriografskim i poetskim tekstovima (Medo Pucić) i ostalim prilozima, ponavljali su svoju viziju kontinuiteta srpske književnosti: vila zaštitnica poezije je, po padu pod Turke, doletela u Dubrovnik, gde je provela vekove nad glavama renesansnih i baroknih pesnika, da bi, kada je ugašena Dubrovačka republika, 1806–1808. godine, sletela u Karađorđevu Srbiju, gde je i ostala. Tako peva u Karađurđevki Medo Pucić:
„Tad pod strahom divljih janjičara
Iseli se lik od Vila sveti,
Samo ona koja pjesme stvara
U pitomi Dubrovnik doleti,
I vještinom udesnih guslara
Narodnju nam nevolju posveti,
Ta i meni sad na krilu stoji
Mjerilom mi sve riječi broji.”
Time su, dubrovački pisci i na ovaj način potvrdili svoju pripadnost srpskoj književnosti.
Izvor: Magazin Politika
