Piše: Miroslav Todorović
U periodu od 1999. pa sve do kraja 2004. godine, preostali Srbi na KiM bili su mete albanskih ekstremista i terorista. Ubijani su i kidnapovani u svojim kućama, na ulici, ispred pekara, apoteka… Gotovo da nije bilo dana da neko od Srba koji su ostali da sačuvaju svoja vekovna ognjišta ne bude ubijen, pretučen do smrti ili otet.
Pored ostalih gradova širom KiM u kojima su stradali Srbi, drevni carski grad Prizren bio je jedan od najvećih meta albanskih zlikovaca. Samo u periodu od juna 1999. do kraja avgusta iste godine, u ovom gradu ubijeno je i kidnapovano više od 60 srpskih duša. Primera radi, u selu Dojnice, nadomak Prizrena, 27. juna 1999. godine, usred dana, ubijeno je 16 Srba u poodmaklim godinama, samo zato što su ostali u svojim kućama.
Mnogi Srbi spas su potražili u prizrenskoj bogosloviji „Kirilo i Metodije”. Međutim, neki ni po cenu života nisu hteli da odu iz svojih kuća. Na to se odlučila i porodica Dolašević.
Milorad, glava porodice, učitelj u penziji, sa svojom suprugom Dobrilom i unukama Darijom i Majom (23) rešio je da ostane u svom rodnom gradu. Nažalost, iznenada je preminuo 10. jula 1999. godine. Sahranjen je na prizrenskom groblju u prisustvu svega šestoro Srba (među kojima sam bio i ja), jer su u tom periodu albanski teroristi ubijali i kidnapovali po čitavom gradu i okolini. Ni nakon smrti supruga, Dobrila, učiteljica u penziji, nije htela da ode iz voljenog grada. I pored svakodnevnih pretnji i kamenovanja kuće, čvrsto je odlučila da ostane na svom ognjištu zajedno sa svoje dve unuke.
Međutim, u pogromu koji se u ovoj pokrajini dogodio marta 2004. godine, ova hrabra žena, prizrenska heroina, doživela je pravi linč od rulje albanskih ekstremista koji su rušili, ubijali i palili sve što je srpsko. Naočigled komšija Albanaca, Dobrila je pretučena do besvesti. Iako je zadobila teške povrede po čitavom telu, ni tada nije htela da ode iz svog grada. Nije pomoglo ni insistiranje ostatka njene porodice koji je utočište pronašao u Beogradu, niti molbe ostalih prijatelja da napusti grad.
Ipak, pogoršano zdravstveno stanje zbog povreda zadobijenih od albanskih zlikovaca učinilo je svoje. Polovinom 2006. godine, u suzama, napustila je svoj Prizren, kojem se „zarekla” da će u njemu ostati do kraja života i da će biti sahranjena pored svog voljenog Milorada, na prizrenskom groblju. Želja joj se nije ostvarila. Dvadeset trećeg septembra 2010. godine okončala je svoj život u Beogradu. Sahranjena je na beogradskom groblju „Orlovača”, s Prizrenom u srcu.
Nažalost, brojni su slični primeri među Srbima koji su želeli da sačuvaju svoja vekovna ognjišta, uprkos pretnjama i nasilju albanskih ekstremista.
Izvor: Politika
