Piše: Anica Telesković
Radnja se dešava na benzinskoj pumpi: svi jedu sendviče, voze rolere, bicikl, đuskaju i sve vreme sipaju ogromne količine majoneza preko šunke i krastavčića. Kao da iz točilice, umesto goriva, sa majonezom curi i endorfin, srećni su i pekar koji pravi sendviče, i dečak i devojčica koji ih jedu pa se ljube, i devojke koje đuskaju kraj parkiranog automobila iz koga trešti dobra muzika.
Ovo nije scena iz stvarnog života, već gotovo filmska reklama za majonez „Dijamant“ koji je 1989. godine emitovala Televizija Beograd, a koja se danas čuva u arhivi RTS.
A u stvarnom životu, te 1989. godine Ivica Todorić osnovao je „Agrokor“, u čijem je sastavu fabrika „Dijamant“ iz Zrenjanina poslovala od 2005. pa sve do 2017. godine, kada je ovaj veliki regionalni koncern bankrotirao.
Slučaj Todorić
„On je svoj prvi milion zaradio na trgovini cvećem“, za Oko magazin podseća Siniša Malus, novinar zagrebačkog „Poslovnog dnevnika“. Prethodno je Ivica, svršeni student Ekonomskog fakulteta, 1976. godine pozajmio novac od prijatelja, uzeo kredit i pokrenuo biznis sa cvećem. Iz Holandije je uvezao lukovice za lale i tako je počela njegova poslovna karijera. Todorići su držali četrdeset odsto tržišta cvećem, i počeli zatim da trguju voćem, povrćem i žitaricama.
„Ja sam se gotovo 12 godina dizao u četiri sata ujutru i svojim autom razvozio cveće. Prvo sam imao neku staru ‘bubu’, a sećam se da sam bio uveren kako sam uspeo u životu kad sam, nekoliko godina kasnije, kupio ‘Folksvagenov’ kombi“, govorio je kasnije Ivica Todorić o tome šta se u njegovoj poslovnoj karijeri dešavalo pre nego što je osnovao „Agrokor“ i postao alfa i omega regionalne biznis scene.
Ono što nije rekao jeste da su se njegovi poslovni počeci poklopili sa jednim tragičnim događajem u životu njegovog oca. Naime, Ante Todorić bio je šezdesetih godina direktor „Agrokombinata“, privrednog giganta koji je u Jugoslaviji bio poznat po sloganu „Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje“.
A onda je 1971. godine u porodičnu kuću Todorića upala policija i uhapsila oca Ivice Todorića. Osuđen je na četiri i po godine zatvora zbog privrednog kriminala i sumnje da je proneverio šest miliona nemačkih maraka.
Upravo taj događaj iz biografije njegovog oca s početka sedamdesetih odredio je dalju sudbinu Ivice Todorića. Njegova karijera zapravo je i počela rizikom, jer mladi Todorić, u vreme kada mu se otac vratio iz zatvora, nije imao šta da izgubi. Zato je pozajmio novac i uložio ga u lukovice za lale.
I samo ovaj detalj iz biografije hrvatskog tajkuna koji je bankrotirao 2017. godine već bi bio dovoljan za film. A potencijalna prva scena filma mogla bi da krene jednim stvarnim događajem iz 16. oktobra 2017. godine, koji se desio ispred dvorca grofa Kulmera na obodu Zagreba, luksuznom zdanju u kome porodica Todorić još živi. Kapije dvora su se otvorile, a iz automobila marke „suzuki“ izašao je Ante Todorić, otac Ivice Todorića. Tog dana je počela akcija „Agrokor“ u kojoj je hrvatska policija počela s hapšenjima.
Iako Ante Todorić, koga su tada snimile novinarske kamere, nije dao nijednu izjavu za medije, bilo je jasno da mu se u glavi motaju slike s početka sedamdesetih kada je policija upala u njegovu porodičnu vilu na Pantovčaku. I sasvim sigurno se pitao da li će i njegov sin Ivica doživeti njegovu sudbinu.
Uspon Miodraga Kostića
Ovih dana Ivica Todorić i njegova sudbina su ponovo vest u regionu, jer je prodat zrenjaninski „Dijamant“. Pravni naslednik Todorićeve firme, holandska „Fortenova“, saopštila je da je kupac kompanija MK grupa iz Srbije. Na fotografiji potpisivanja ugovora o kupoprodaji su nasmejani Fabris Peruško, izvršni direktor „Fortenova“ grupe i Mihailo Janković, generalni direktor MK grupe.
Radnja potencijalnog filma mogla bi paralelno da prati i sudbinu Miodraga Kostića, koji je preminuo u novembru 2024. godine, a jedan od junaka filma mogao bi da bude i njegov sin Aleksandar Kostić, naslednik poslovne imperije i predsednik MK grupe.
Ako bi obe porodice u ovom filmu, i Todorić i Kostić, u paralelnoj montaži bile smeštene ispred televizora na kome se 1989. emituje reklama za „Dijamant“ majonez, Aleksandar Kostić ne bi bio ispred malog ekrana jer tada nije bio ni rođen. Ali, možda bi reditelj mogao na dvosed ispred televizora da smesti njegovog oca Miodraga i majku Marijanu Čolić, danas Mateus. U to vreme, naime, Kostić je već vlasnik MK komerca, kojeg je osnovao 1983. godine.
Na pitanje kako bi karijeru Miodraga Kostića opisala tada, 1989. godine, kada se emituje ova reklama, ekonomska novinarka Ruža Ćirković za Oko magazin je odgovorila: „Prema nekim biografijama Miodrag Kostić već tada je bio na čelu MK grupe, odnosno uspešne MK komerc firme, koja je u to vreme čak dobila i nagradu kao jedna od najuspešnijih privatnih kompanija u Srbiji. I spremao se da zaprosi Aleksandrovu majku, poznatu Marijanu Mateus.“
Šalu na stranu, kompanija „Dijamant“ iz pomenute reklame bila je deo nekadašnjeg moćnog Poljoprivrednog kombinata „Servo Mihalj“ iz Zrenjanina. Danas je to jedna od najvećih uljara u zemlji sa tradicijom dugom skoro 88 godina.
Profesor Ekonomskog fakulteta Goran Petković primećuje da je jedna od zajedničkih karakteristika većine biznismena iz ovog regiona da grade kompanije koje se različitim biznisima bave na način da podsećaju na nekadašnje kombinate. Uključujući i onaj iz Zrenjanina, PK „Servo Mihalj“.
Šta je MK grupa kupila?
Za ekonomske novinare iz regiona novi vlasnik zrenjaninske uljare nije iznenađenje. Ta imovina već je tražila kupca, smatra Siniša Malus, novinar „Poslovnog dnevnika“. „Znalo se da će biti prodata, znalo se i odakle mogu da dođu potencijalni kupci. Nije ih baš bilo puno. MK grupa se tu pozicionirala kao logičan kupac“, kaže Malus.
Cena po kojoj je MK grupa kupila „Dijamant“ nije poznata. „Forbs Srbija“ nezvanično saznaje da je zrenjaninska fabrika prodata za iznos između 100 i 150 miliona evra.
Novinarka Ruža Ćirković podseća da je kada je „Fortenova“, pravni naslednik „Agrokora“, iznela spisak svojih firmi koje su na prodaju, procena bila da „Dijamant“ vredi nešto manje od „Frikoma“, koji je takođe bio deo nekadašnje Todorićeve poslovne imperije, a koji je pre nekoliko godina kupio britanski investicioni fond „Nomad Foods Europa Limited“. „Procena je tada bila da ‘Dijamant’ vredi između 84 i 144 miliona evra. U međuvremenu je tržište jestivih ulja, naročito u svetu, eksplodiralo, a očekuje se da će i dalje raste. Verujem da je i ova firma dobila na vrednosti“, kaže Ćirkovićeva.
U MK grupi informaciju o ceni za Oko magazin nisu mogli da potvrde. Kako navode u odgovoru, čekaju odobrenje Komisije za zaštitu konkurencije. „U ovom trenutku nismo u mogućnosti da dodatno komentarišemo detalje ugovora, komercijalne uslove niti vrednost same transakcije“, kažu iz MK grupe.
Sudeći prema konsolidovanom finansijskom izveštaju ove kompanije, a poslednji objavljen na sajtu Agencije za privredne registre je onaj iz 2023. godine, na spisku firmi u kojima je MK grupa većinski vlasnik nalazi se čak 26 privrednih društava. Na spisku nema AIK banke, a redom su izlistane ove firme: „Agrounija“ iz Inđije, „MK Lake Resort“, „Kuća vina Krčedin“, „Ashmore Carnex Holdings Limited“ sa Kajmanskih ostrva, „Karneks“ iz Vrbasa, „Erdevik“, „MK Agriculture“ iz Novog Sada, „MK Mountain Resort“ sa Kopaonika, PIK Bečej, PIK Agrobečej, PIK Veterina, ali i hotel „Bela lađa“ za koji se navodi da je u procesu likvidacije.
Na spisku povezanih kompanija su i „Karneks Veterina“, „MK Agropanonija“ iz Kule, „BG Argo“ iz Dobanovaca, „Karneks Stočarstvo“, „MK logistika“. U „Victoria Group Non Core“ MK grupa ima 67% vlasništa. Isto toliko iznosi vlasnički udeo i u kompaniji „Victoria Starch“ iz Zrenjanina. U kompaniji „Agrofamily“ iz Bačkog Petrovog sela, MK grupa ima 66,33% vlasništva.
Tu je i kompanija „Vobex Intersoja“ iz Moskve za koju se za 2023. godinu vlasnički udeo ne navodi, a prethodne, 2022. godine, bio je 56,95%. Razlog za to, kako se vidi iz finansijskog izveštaja, jeste što je 20. oktobra 2023. godine ta kompanija likvidirana, a promena je zavedena i u Ruskom registru privrednih subjekata. Na spisku povezanih firmi su i „Konaci Sunčani Vrhovi“ sa Kopanika i „Kopaonik Construction“, firma koja je registrovana u Beogradu. Na spisku nema, recimo, kompanije „Sunoko“ za proizvodnju šećera iz Novog Sada, ali je ona takođe preko firme „Wheat Corn Holding“ iz Amsterdama povezano preduzeće.
Kada se pogleda ovaj spisak kompanija, jasno je zašto je ovo preuzimanje „Dijamanta“ za MK grupu važno. Jer, kada je reč o prehrambenim proizvodima, uz „Sunoko“ šećer, „Karneksove“ mesne proizvode i prehrambene proizvode PIK Bečeja, MK grupa sada će proizvoditi i ulje. Ali će dobiti i „Kikindski mlin“, koji posluje u okviru „Dijamanta“.
„Ovim preuzimanjem Aleksandar Kostić je kupio jednog od dva najveća proizvođača ulja u zemlji“, kaže profesor Goran Petković. „Uz brend ‘Iskon’ Viktorija grupe, ‘Dijamant’ ulje je jedan od najprisutnijih brendova na policama domaćih trgovaca. ‘Vital’ kao treći brend ima neke finansijske probleme, bar kako prikazuju finansijski izveštaji. Ostale uljare su znatno manje i ima ih još dve ili tri u Srbiji. Ali je tim preuzimanjem Kostić kupio veliki udeo na tržištu. A kupio je i veliki uticaj na maloprodavce. Jer on je, da se ne zaboravimo, najveći snabdevač šećerom i uljem, a to je značajan deo polica trgovinskih lanaca. Njegova pregovaračka moć u odnosu na maloprodavce raste. To posebno nije dobro za male maloprodavce“, primećuje Petković.
Anica Telesković: NIS i sankcije – Da li ćemo gledati propast najbolje firme u Srbiji?
Uljarski biznis
Druga tržišna okolnost koja Aleksandru Kostiću ide na ruku jeste da je posle početka rata u Ukrajini tržište jestivog suncokretovog ulja u ovom delu Evrope poraslo. To je zato što je do tog rata Ukrajina bila najveći proizvođač suncokretovog ulja na svetu.
„Pogledala sam neke svetske statistike, svetsko tržište je 2023. godine vredelo 20 milijardi dolara, a do 2030. godine će porasti do 30 milijardi dolara. Reč je dakle o ukupnom svetskom tržištu, gde su Rusija i Ukrajina i dalje vodeći proizvođači“, kaže Ruža Ćirković i dodaje da proizvodnja suncokretovog jestivog ulja i u ovom delu Evrope raste.
To potvrđuju i podaci Privredne komore Srbije. Samo tokom 2024. godine izvoz sirovog suncokretovog ulja iz Srbije porastao je za 11,7%, izvezeno je 78.000 tona ulja u vrednosti 68 miliona evra. Mereno u količinama, rast je bio čak 18,6%. Ulje iz Srbije izvozi se u Tursku i Italiju, a kada je reč o rafinisanom ulju naša glavna tržišta su Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Severna Makedonija, Turska, Hrvatska i Slovenija.
Ipak, izvoz rafinisanog ulja iz Srbije je te 2024. godine pao za 5,5% u odnosu na prethodnu godinu. Ceo izvoz vredeo je 81,6 miliona evra, ali taj podatak ne bi trebalo da zavara, jer mereno u količinama i tu se beleži rast. Taj rast je bio još veći u 2025. godini, a PKS ima podatke za prvih 11 meseci. Izvoz rafinisanog ulja u prvih 11 meseci prošle godine bio je veći za čak 21,2 odsto. U parama, vredeo je 89,5 miliona evra. U količinama, taj rast bio je 3,3%, a izvezeno je više od 65.000 tona.
Taj potencijal sigurno je prepoznao i Aleksandar Kostić, pogotovo zato što su kapaciteti fabrika „Dijamant“ i „Viktoria Oil“, dva najveća proizvođača ulja u zemlji, dvostruko veći od potreba domaćeg tržišta. Važno za ovu poslovnu računicu je i to da su ova dva proizvođača i najznačajniji snabdevači jestivog suncokretovog ulja za zemlje u regionu.
Na sve to, u planu je i povećanje kvota za izvoz jestivog ulja u Tursku, tako da nije teško zaključiti kako su Aleksandar Kostić i menadžeri MK grupe doneli odluku da skinu „Dijamant“ sa nekadašnje poslovne krune Ivice Todorića.
MK grupa u Hrvatskoj
Druga važna stvar u vesti o preuzimanju „Dijamanta“ jeste da je MK grupa mogla u Hrvatskoj da se pojavi kao kupac pošto se tamo već upisala kao investitor. Naime, MK ne kupuje prvi put firme koje su u vlasništvu hrvatskih biznismena. Pokojni Miodrag Kostić jedan je od prvih srpskih privrednika koji su 2017. godine probili led kada je reč o ulaganjima u Hrvatskoj. Tada je kupio „Skipper Resort“ u Istri.
Do tada, u Srbiji je veliki broj hrvatskih privrednika već bio upisan kao investitor, ali je te 2017. godine odnos srpskih investicija u Hrvatskoj prema hrvatskim investicijama u Srbiji bio u odnosu 1:16, to jest 50 naspram 800 miliona evra.
„Posle 2000. godine nije se moglo zamisliti da neka firma iz Srbije investira nešto u Hrvatskoj i Sloveniji, a da to ne naiđe na histeričnu reakciju“, podseća Ruža Ćirković. „S druge strane, slovenačke i hrvatske firme ovde su investirale redovno i u velikom broju. Nemam ništa protiv toga, oni su se pokazali kao bolji poslodavci nego drugi stranci koji su dolazili. Ali, čini mi se da sada imamo jedan obratan proces. Iz prodaje ‘Dijamanta’, ‘Frikoma’ i ‘Kikindskog mlina’ vidimo da se nekadašnji ‘Agrokor’, a današnja ‘Fortenova’, povlači sa ovih tržišta. Više se okreću prema hrvatskom tržištu. ‘Fortenova’ je čak nedavno kupila jednu firmu za distribuciju pića u Hrvatskoj (‘Hermo’ iz Varaždina), a prodaju ‘Dijamant’. A naše kompanije, kao što je MK grupa, šire se u regionu bez ikakvih problema. Ja to moram da pozdravim.“
„Činilo se kao da postoji otpor prema srpskim investicijama u Hrvatskoj“, dodaje Siniša Malus, novinar „Poslovnog dnevnika“. „To je u nekim slučajevima možda i bilo tako, ali u nekim drugim slučajevima nije bilo. Radilo se o čistom poslovnom odnosu u kome je onaj koji prodaje izabrao sebi bolju ponudu. U ovom slučaju apsolutno nikakvih prepreka za jednu takvu transakciju nije bilo“, kaže on.
Krah „Agrokora“
U poslednjih 20 godina, Aleksandar Kostić će biti treći vlasnik zrenjaninske uljare. U septembru 2005. „Dijamant“ je na berzi kupio hrvatski tajkun Ivica Todorić. „Agrokor“ je bankrotirao 2017. godine, ali kompanija koja je širom regiona zapošljavala 60.000 ljudi bila je prevelika da bi propala. A Todorićevi dugovi, kako se kasnije ispostavilo, tada su bili veći od 7 milijardi evra.
„O čemu mi pričamo? Pa šta je neko u Hrvatskoj mislio? Da ja mogu da razvijem hrvatsku industriju i hrvatsku maloprodaju ni iz čega? Iz zraka?“, rekao je za svoj Jutjub kanal Ivica Todorić u jeku afere „Agrokor“ pre sedam godina.
A sve je počelo jednom objavom agencije „Mudis“ početkom januara 2017. godine, kada je saopšteno da je kreditni rejting kompanije smanjen, i navedeno da ona više nije u stanju da održava visok nivo obaveza. Procene ekonomista u Hrvatskoj su bile da je „Agrokor“ tada činio čak tri odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP) zemlje. Koncern je zapošljavao više od 60.000 ljudi, a samo dugovi prema dobavljačima bili su veći od milijardu evra.
Hrvatska država je ubrzo, već krajem marta, donela Lex Agrokor, zakon kojim praktično nacionalizuje Todorićevu firmu, da bi početkom aprila sam Todorić ovaj zakon aktivirao. Kasnije je tvrdio da je na to bio nateran, ali tada je saopštio: „Sve što imam predajem državi.“
Proces oslobađanja „Agrokora“ od dugova bio je komplikovan, trajao je dugo i samo o njemu bi se moglo napisati nekoliko knjiga. Ali ako bi ceo postupak morao da se svede u nekoliko rečenica, to bi izgledalo ovako: tokom restrukturiranja menjalo se nekoliko stečajnih upravnika ili, što bi rekli Hrvati, povjerenika. U procesu oslobađanja dugova prvo su se, posle nagodbe sa poveriocima, a bilo ih je čak 5.700, kao vlasnici sa najvećim udelom upisali ruski bankari (VTB i Zber banka sa ukupnim udelom većim od 46%). Upravljanje kompanijom je 2019. godine preuzela holandska firma „Fortenova“, a nakon rata u Ukrajini ruske banke, koje su bile pod evropskim sankcijama, morale su da izađu iz „Agrokora“.
Ništa od toga nije bilo tako jednostavno kao što zvuči u ovih par rečenica, ceo proces pratilo je nekoliko sudskih sporova u kojima je svako tužio svakoga, i država Todorića i Todorić državu i „Fortenovu“, a na sudu su bile i ruske banke. Ako bi danas morala da se podvuče crta, zvanično je „Fortenova“ vlasnik nekadašnjeg „Agrokora“ (koji je promenio ime), a vlasnik „Fortenove“ je od 2023. godine hrvatski biznismen Pavao Vujnovac.
Siniša Malus objašnjava da je reč o biznismenu koji je popriličan novac zaradio u energetskom sektoru: „On je čovek koji je ušao u priču oko ‘Fortenove’ u trenutku kada je ‘Fortenova’ na neki način zapravo tražila spas. U tom trenutku je Vujnovac kao biznismen, jedan od najmoćnijih u Hrvatskoj, shvatio da je to za njega dobra prilika da se pozicionira kao još važniji igrač, ne samo na hrvatskom nego i na regionalnom tržištu, i uskočio je u taj vlak u pravom trenutku. Paralelno su postojali tu i veliki problemi, ne samo što se tiče dugova same kompanije, koji su se tada procenjivali na dve milijarde evra, nego i nerešeni odnosi sa bivšim ruskim suvlasnicima i činjenica da čitavo ovo vreme traje pravna bitka između s jedne strane ruskih suvlasnika i s druge strane Vujnovca i njegove ekipe, koja je došla u poziciju u poslednjih nekoliko godina. To je u međuvremenu završeno, Vujnovac je uspeo zavladati i sada drži većinski paket u ‘Fortenova’ grupi.“
Dug Todorićev, problem naš
A kada je 2017. godine firma Ivice Todorića zbog duga većeg od 7 milijardi evra bankrotirala, to nije bio problem samo hrvatske ekonomije, već i celog regiona. U Srbiji je u „Agrokorovim“ firmama u tom trenutku radilo više od 11.000 ljudi, što je tada bilo dvostruko više nego u Železari u Smederevu, na primer. Na spisku Todorićevih firmi tada su bili „Merkator S“, u okviru koga su poslovali trgovinski lanci „Roda“ i „Idea“, kao i „Frikom“, „Dijamant“, „Mg Mivela“, „Kikindski mlin“ i „Nova Sloga“. Ako bi se danas tražili vlasnički listovi ovih firmi, iza „Merkatora S“, „Nove Sloge“ i „Mg Mivele“ je „Fortenova“. Iza „Frikoma“ je „Nomad Foods Limited“, a iza „Dijamanta“ i „Kikindskog mlina“ biće MK grupa.
Dobra stvar za nas u ovoj drami jeste da su Todorićevi biznisi u Srbiji bili i ostali zdravi. Od onoga što je u Srbiji ostalo od nekadašnjeg velikog koncerna, čini se da je najvažnija firma „Merkator S“.
„To je svetski značajna grupacija“, kaže profesor Goran Petković koji se decenijama bavi trgovinom sa stručne strane. „Oni se nalaze na 221. mestu svetskih najvećih maloprodavaca koju pravi ‘Diloit’. Ilustracije radi, ‘Prada’ je iza njih po veličini prometa. Tako da mi ovde imamo značajnijeg regionalnog trgovca“, smatra on.
Inače, u vlasništvu Ivice Todorića je pre bankrota u regionu bilo čak 159 preduzeća, računajući i srpske firme. Danas je na spisku „Fortenove“, kako navode u ovoj kompaniji, 29 proizvodnih pogona s godišnjim prihodima većim od 5 milijardi evra, a u kojima radi više od 45.000 ljudi.
„Svaki put kada pogledam taj fantastični spisak firmi koje je posedovao Todorić, od firmi koje su se bavile poljoprivredom do klinika, to čak malo zaprepasti“, kaže Ruža Ćirković. „Nema šta nije imao. On je imao toliko firmi da kada je 2017. ‘Fortenova’ prvi put izašla sa prodajom prvog paketa, ponudila je čak 80 firmi na prodaju.“
Novinar Siniša Malus pak kaže da je od onoga što je nekad bio „Agrokor“ ostalo vrlo malo. „Međutim, kada gledamo maloprodaju, oni su još važan regionalni igrač. Ako gledamo i Sloveniju i Hrvatsku i Srbiju, pa i Bosnu i Hercegovinu, manjim delom Crnu Goru, ‘Merkator’ je izuzetno jak igrač. Maloprodaja je sada najjača snaga ‘Fortenova’ grupe“, smatra Malus.
Priča o Merkatoru
A ta maloprodaja koja je danas najjača karika od kusura nekadašnje Todorićeve imperije, 2017. godine bila je najslabija tačka na kojoj je „Agrokor“ pukao. Godinama je Ivica Todorić prethodno pokušavao da kupi „Merkator“, ali politički otpor Slovenaca bio je veliki.
Karte su mu se konačno otvorile početkom 2014. godine, kada se Todoriću poklopilo sve, osim para. Nije ih imao.
Todorić je u tu godinu već ušao sa velikim dugom prema ruskim bankama. Prvo je od Zberbanke pozajmio 600 miliona evra i time ukupan dug prema toj banci podigao na više od milijardu evra, a onda je od druge ruske banke, VTB-a, uzeo dodatnih 300 miliona evra. Ali to nije bilo sve.
Ivica Todorić iste godine emituje petogodišnje hartije od vrednosti, takozvane PIK obveznice u iznosu od 485 miliona evra. Reč je o rizičnom finansijskom instrumentu koji investitori zovu „tempirana vremenska bomba“.
Posebno rizično u ovoj finansijskoj konstrukciji je bilo to što garant za kredit nisu bile pojedine fabrike iz sastava koncerna, kao što je ranije bio slučaj, već je Todorić za ovaj zajam garantovao sopstvenim deonicama u „Agrokoru“. Što je značilo da vlasnici PIK obveznica imaju pravo da se upišu kao vlasnici „Agrokora“ za slučaj da Todorić dug ne vrati.
A zašto se zajam kolokvijalno zove „tempirana vremenska bomba“ jasno je kada se pogleda način otplate – ceo dug dospeva u jednom danu, sa sve kamatom. U jesen 2014. godine, kada je Todorić kupio „Merkator“, sebi je iznad glave zapravo zapalio fitilj na tempiranoj vremenskoj bombi. Dug je na naplatu dospevao u leto 2018. godine.
Danas je jasno kako je ta bomba pukla iznad Todorićeve glave godinu i po dana ranije.
„U priči oko ‘Merkatora’ počinju zapravo za Todorića problemi“, kaže novinar Siniša Malus. „On je po svaku cenu želeo ‘Merkator’. Bio je nekoliko puta odbijen od slovenačke države i samo njegova upornost i tvrdoglavost ga je dovela do kupovine. Ali na kraju ga je ona skupo koštala. Preskupo, ja bih rekao. Da je bio malo strpljiviji s tom pričom oko ‘Merkatora’, da je malo pričekao, malo nabildao finansije, mislim da bismo ga i dalje gledali kao faktora, kao alfu i omegu biznisa u celom regionu. Ovako, taj jedan pogrešan korak ga je zapravo koštao svega. Kao kockar koji sve baci na jedan broj i onda taj broj ne ispadne, a lova ode u vetar“, poentira Malus.
Ipak, čak i posle propasti, Ivica Todorić, nekadašnji alfa i omega i dalje živi na obodu Zagreba u Kulmerovim dvorima. Nakon kraha, jedno kratko vreme čak i ovaj dvorac je bio u malim oglasima. Iznajmljivao se za proslave i venčanja.
„Kulmerovi dvori su gde su i bili, Todorić sa porodicom tamo i živi“, kaže Siniša Malus. „On i dalje živi život, iako je to teško reći, kao da se ništa nije dogodilo. I dalje ga vidite u gradu ili negde, Todorić i dalje ima taj gard velikog biznismena, igrača, čoveka koji je rušio sve pre sobom. Međutim, mislim da su Kulmerovi dvori praktično jedino vidljivo što mu je ostalo.“
A na svoje ime Ivica Todorić danas ima samo svoj Jutjub kanal. A i on je neaktivan. Pre dve godine najavljivao je ulazak u politiku, ali se taj pokušaj neslavno završio.
„Ako nema novca, nema ni visoke politike“, kaže Malus. „Niko baš nije skakao njemu u pomoć da mu pomogne u finansiranju toga poduhvata, a s obzirom da on svog novca više nema, onda nije od toga bilo ništa.“
Ko je ko u filmu?
„Ja se čudim da o ‘Agrokoru’ nije napravljen neki igrani film, ili bar neki roman da nije napisan“, kaže novinarka Ruža Ćirković. „Sve te privatizacione anomalije, i lične i političke i globalističke, mogu se videti iz slučaja ‘Agrogor’. U njemu se prelamaju sve loše strane tih privatizacija iz devedesetih i dvehiljaditih godina, kada je došlo do ogromnog prelivanja društvenog i državnog kapitala u privatne džepove.“
Godinu dana pre Todorićevog poslovnog kraha, 2016. godine, snimljen je, ipak, dokumentarni film „Gazda“ reditelja Darija Juričana, koji pokazuje kontroverzan način poslovanja Ivice Todorića. Zvanično nije bio zabranjen, ali je imao problema u distribuciji i poteškoće prilikom prikazivanja u bioskopima u Hrvatskoj.
Ali pravi filmski zaplet za Todorića se dogodio godinu dana kasnije i još nije dobio epilog.
Bivši gazda „Agrokora“ sigurno nije jedini privrednik iz regiona o kome bi mogao da se snimi film. Kako god da su išle karijere ovdašnjih biznismena, sve su za film.
Junak jednog od njih mogao bi da bude i Miodrag Kostić, a u njemu bi sigurno bila i popularna srpska pop pevačica Nataša Bekvalac, koja mu je posle smrti posvetila pesmu. Ali bi Miodrag Kostić u njemu morao da bude prikazan i kao krupni srpski kapitalista koji je preokrenuo percepciju javnog mnjenja o sebi.
Od biznismena koga je pratila priča o kupovini tri šećerane za tri evra, Miodrag Kostić je umro i kao zadužbinar, a ne samo regionalni privrednik. Iza sebe je ostavio kao zadužbinu Palatu nauke, centar za istraživanje i popularizaciju nauke u Srbiji, u koju je uložio 25 miliona evra.
To bi bio epilog filma o Miodragu Kostiću u kome bi se sigurno kao novi vlasnik „Dijamanta“ pojavio i njegov sin Aleksandar.
A šta bi u tom filmu bio „Dijamant“?
Na spisku 159 nekadašnjih Todorićevih firmi, zrenjaninska uljara bila bi kusur. Pavao Vujnovac, novi vlasnik „Fortenove“, u filmu, a i u životu, „Dijamant“ bi video kao deo agrobiznisa i industrije hrane sa kojom se raskusurava. Prodaje i PIK Vrbovec, a „Zvijezdu“ je već prodao.
Za Aleksandra Kostića, „Dijamant“ bi pak bio deo računice u industriji hrane MK grupe, deo koji donosi dodatnu vrednost i predstavlja za kompaniju veliku akviziciju, najvažniju posle smrti njegovog oca.
U igranom filmu verovatno ne bi bilo Zrenjaninaca. A za Zrenjanince je „Dijamant“, deo stare Todorićeve poslovne krune, najvažnija fabrika u gradu. Zato još od vremena kada je bio deo Poljoprivrednog kombinata „Servo Mihalj“, nikada nije bilo nebitno ko mu je gazda. A sigurno je da je svaki od prethodnih gazda bio tema za film.
Izvor: RTS OKO
