Piše: Elis Bektaš
U zgusnutom sportskom programu posljednjih dana (Eurobasket, kvalifikacije za svjetsko fudbalsko prvenstvo, US open…) jedan je sporedni detalj, i to ne sa terena već sa navijačkih tribina, svojom bizarnošću privukao pažnju i zavrijedio da se na njega osvrnem sa nekoliko rečenica. Na utakmici fudbalskih reprezentacija Hrvatske i Crne Gore, navijači gostujuće ekipe razvili su transparent na kom se kočoperi slogan: Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče.
Pa dobro, još jedna u nizu potvrda crnogorskog čojstva, rekao bi neupućen posmatrač. Nažalost, tu ipak nije riječ ni o kakvom čojstvu već o odbljesku ideološkog ludila nesposobnog da se odmakne od stereotipa devedesetih.
Razložno je pretpostaviti da autori transparenta i oni koji su ga istakli sebe smatraju za avangardu nezaraženu nacionalizmom koji je devedesetih poharao Jugoslaviju, pritom ne shvaćajući da upravo taj slogan svjedoči nacionalistički model mnijenja, koji počiva na nepokolebljivoj vjeri u moralnu superiornost vlastitog naciona. Mi smo spremni da zatražimo oprost, ergo, mi smo čojstveni i bolji od drugih, kao da vrišti sa transparenta.
Da stvar bude još luđa, posve je nejasno u čije ime i za koga se traži oprost od Dubrovnika. Lovćenska vila imaginarni je lik i ona zasigurno nije učinila ništa zbog čega bi se trebala izvinjavati. Klipani koji su sa tribina maksimirskog stadiona bodrili izabranike Roberta Prosinečkog premladi su da bi tražili oproštaj za vlastitu krivicu. Pa za koga ga onda traže, dođavola?
Navijači crnogorske reprezentacije skoro odreda pripadaju ideološkom okviru kog je omeđio Milo Đukanović i koji sebe doživljava kao nesmiljenog borca protiv srpskog nacionalizma, tog nakaznog vinovnika patnji Dubrovnika prije trideset i više godina. No gle čuda, upravo je Đukanović, skupa sa Bulatovićem, bio zagriženi pobornik obračuna sa Dubrovnikom i nije se zaustavljao samo na propagandnim pokličima, već je i operativno i logistički servisirao tu operaciju.
Današnjim ultrasima koji bodre Hrabre sokole skučene kognitivne sposobnosti ne dopuštaju da shvate da je rat za raspad Jugoslavije bio neuporedivo kompleksniji povijesni fenomen nego što ga razni propagandni narativi nastoje predstaviti i da u tom ratu nije postojala nevina i nedužna zaraćena strana, već su sva ratovodstva nastojala da ostvare svoje ciljeve na načine za koje su vjerovali da će im donijeti uspjeh, pa se to odnosi i na hrvatsko ratovodstvo koje na dubrovačkom bojištu nipošto nije pristajalo na pasivnu i defanzivnu ulogu već je i te kako aktivno i ofanzivno djelovalo prema južnim dijelovima Bosne i Hercegovine ali i prema Crnoj Gori s kojom Hrvatska još uvijek ima neriješen spor oko Prevlake.
Navijačima crnogorske reprezentacije ipak je lakše prigrliti vulgarne simplifikacije i stereotipe, koji ne vode nikakvom pomirenju već služe za održavanje zloduha devedesetih u životu. A bilo bi i njima i čitavoj Crnoj Gori mnogo lakše kada bi se zapitali u čije su ime tražili oproštaj sa tribina u Maksimiru ali i da se zapitaju za koja zlodjela tačno traže oproštaj, pa da prošetaju do najbližeg tužilaštva i sa njim podijele svoja saznanja. Jer, zlodjela su čak i u ratu individualni, u najgorem slučaju institucionalni, nipošto opštedruštveni ili nacionalni čin. A ja sam uvjeren da bi jednom ozbiljnom i nezavisnom pravosuđu bilo i te kako zanimljivo da čuje svjedočenja o načinima na koje je Milo Đukanović opsluživao kratkotrajnu i neuspješnu ofanzivu na Dubrovnik.
Treba kazati i to da iz pozicije neutralnog posmatrača sa strane zaista degutantno i mučno izgleda kmečanje o lovćenskoj vili i dubrovačkom oprostu, jer hrvatski državni vrh nikada nije uspostavio eksplicitan i nedvosmislen odnos prema bilo čemu što su hrvatske vojne, paravojne, policijske i parapolicijske snage činile, a tu je i te kako bilo onoga za šta bi trebalo tražiti oprost, počev od Lore i Merčepovaca, preko Sijekovca i Herceg-Bosne, pa sve do Oluje. Umjesto prihvatanja otvorene diskusije o traumatičnim devedesetim, zvanični Zagreb za sebe zahtijeva poziciju moralne superiornosti i ulogu tutora i Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, a to baš i nije najbolje odabran put za građenje dobrosusjedskih odnosa.
I kao da blamaža sa patetičnim traženjem oprosta od Dubrovnika nije bila dovoljna, Hrabri sokoli su na maksimirskom travnjaku pružili jednu od svojih najmlitavijih i najjadnijih partija. Izabranici Prosinečkog, koji su protiv Engleske ili protiv Srbije pokazali da znaju trčati i znojiti se, sinoć su na teren istrčali kao kakvi pokajnici, koji su tu došli po zasluženu pokoru za grijehe i zlodjela Mila Đukanovića nad Dubrovnikom prije trideset i četiri godine. Ostaje još samo da crnogorski ultrasi u revanšu pod Goricom istaknu transparent na kom će biti ispisano:
Sa Lovćena kliče vila,
Dubrovniče, sjećaš li se Mila?
Da li pamtiš njegove granate
Kojima je častio Hrvate?
Na taj način ultrasi bi pokazali da su u međuvremenu razvili svijest o individualizaciji krivice, a ujedno bi sebe oslobodili tereta odgovornosti koji uopšte nije njihov te stoga nije na njima ni da traže oprost od Dubrovnika.
