Majkl Roberts je ekonomista koji je više od 40 godina radio u Sitiju u Londonu i piše o ekonomskim pitanjima na blogu The Next Recession. Autor je i knjiga Duga depresija: marksizam i globalna kriza kapitalizma i Kapitalizam u 21. vijeku: kroz prizmu vrijednosti (sa Guljelmom Karkedijem).
U ovom intervjuu sa Federikom Fuentesom Roberts objašnjava novi talas carina koji je 2. aprila objavio predsjednik SAD Donald Tramp — datum koji je sam Tramp nazvao „Danom oslobođenja“, a koji je Wall Street Journal opisao kao „najgluplji trgovinski rat u istoriji“. Roberts predstavlja kako se ove carine uklapaju u Trampov širi projekat obnavljanja globalne hegemonije SAD
Možete li objasniti značaj i motivaciju iza Trampovih novih carina? Da li je vjerovatno da će postići ono što želi?
Trampovo povećanje carina na uvoz robe u SAD najveće je u posljednjih više od 130 godina, čime se efektivna prosječna stopa carine podiže na više od 25%. To će ozbiljno pogoditi izvoz robe u SAD iz siromašnih zemalja „Globalnog juga“, koje nisu izuzete. Naprotiv, zemlje poput Vijetnama suočene su s povećanjem carina od 45%, dok je za Kinu povećanje 59%. Sve zemlje dobijaju povećanje carine od 10%, čak i ako SAD s njima nemaju trgovinski deficit.
Trampovo rukovodstvo tvrdi da je ovo povećanje carina neophodno kako bi se zaustavila „pljačka“ američke industrije od strane drugih zemalja kroz „lošu praksu“, nepravedne poreze, kvote i subvencije. Cilj je smanjiti ili eliminisati trgovinski deficit SAD i prisiliti strane proizvođače da investiraju i prodaju direktno u SAD. Cilj je takođe omogućiti domaćim američkim proizvođačima da zamijene robu iz uvoza američkom robom — i tako „Učine Ameriku ponovo velikom“.
To je besmislica. SAD su počele bilježiti trgovinski deficit 1980-ih jer se američka industrija preselila u zemlje Globalnog juga i Kanadu kako bi iskoristila jeftinu radnu snagu i najnovije tehnologije. Veliki dio robe koja se izvozi u SAD dolazi od američkih kompanija koje posluju u Meksiku, Kanadi, Kini i dr. Vijetnam izvozi milione pari cipela u SAD, koje se proizvode u 59 Najkijevih fabrika u američkom vlasništvu. Tesla proizvodi većinu svojih električnih automobila u Kini. Troškovi proizvodnje u SAD su daleko viši nego u inostranstvu, ne samo zbog skuplje radne snage, već i zato što je produktivnost u inostranstvu, posebno u Kini, značajno porasla zahvaljujući novim tehnologijama.
Ono što će ove carine zapravo postići, prije svega, jeste smanjenje uvoza neophodne robe za potrošače i privredu u SAD, i/ili povećanje njihovih cijena. Dakle, američka ekonomija će biti pogođena. Drugo, ukoliko dođe do odmazde — a doći će — izvoz iz SAD će trpjeti srazmjerno, što će rezultirati gotovo nikakvom promjenom u deficitu. Spiralni trgovinski rat umanjiće privredni rast, povećati inflaciju i dovesti do recesije u SAD i drugim ekonomijama koje su već na ivici.
Da li američki krupni kapitalisti podržavaju Trampove carine?
Vladajuća elita u finansijama i velikom biznisu je u šoku. Nadali su se da Tramp koristi povećanje carina samo kao sredstvo za pregovaranje o ustupcima u pogledu trgovine, investicija i tehnologije. To je samo djelimično tačno. Sada shvataju da će ove carine vjerovatno ostati na snazi. Kao rezultat toga, američko tržište akcija je naglo palo. Akcije vodećih kompanija iz oblasti društvenih mreža i tehnologije — takozvane „Veličanstvene sedmorke“ — pale su još više, a čak je i američki dolar oslabio. Mejnstrim ekonomisti su gotovo jednoglasni u osudi Trampovih carina.
Međutim, do sada nije bilo političkih poteza vladajuće elite protiv Trampa, iako su istraživanja javnog mnjenja negativna po njega. Oni strahuju od trampovskih frakcija. Demokrate ćute, investicione banke su tihe, a naftne kompanije ohrabruju Trampove mjere. Jedini koji glasno protestuju su američki farmeri, koji se plaše odmazde Kine i drugih zemalja po američki agro-izvoz. Na tom polju, Tramp je nagovijestio mogućnost spasilačkog paketa. Takođe je izbjegao uvođenje carina na uvoz automobila iz Kanade i Meksika (s obzirom na to da veći dio tog uvoza dolazi od američkih kompanija koje posluju preko granice). Za sada, vladajuća elita je paralizovana.
Kako se ove carine uklapaju u Trampovu širu spoljnu politiku, posebno u rastuću konfrontaciju s Kinom?
U Trampovom ludilu ipak ima neke metode. On želi da sačuva SAD kao hegemonu silu u svijetu, ali više ne kroz ulogu „globalnog policajca“, kao što su to radile demokrate. Tramp želi povratak na Monroovu doktrinu. Godine 1823, tadašnji američki predsjednik Džejms Monro predložio je da se evropski kolonizatori drže podalje od Latinske Amerike i prepuste zapadnu hemisferu Sjedinjenim Državama. Do kraja 19. vijeka, Latinska Amerika postala je „dvorište“ SAD. Potom su Sjedinjene Države proširile svoje imperijalne ambicije preko Pacifika do Filipina i suprotstavile se usponu Japana, što je na kraju dovelo do Perl Harbura i ulaska SAD u Drugi svjetski rat.
Danas Tramp želi da odbaci Evropu i prepusti joj da se sama nosi s Rusijom, dok Izraelu prepušta brigu o Bliskom istoku i obračunavanje s Iranom. Cilj je da se SAD mogu u potpunosti posvetiti intenziviranju nastojanja da zadave kinesku ekonomiju i na kraju izazovu „promjenu režima“, kako bi Kina postala američka marioneta — kao što je to postao Japan. Nažalost po Trampa i njegovu doktrinu „Monro plus“, možda je prekasno da se zaustavi uspon Kine, čak i s povećanjem carina od 60%.
Tokom većeg dijela posljednjih decenija, SAD su bile pokretačka snaga onoga što se često naziva „globalizacija“, procesa koji je težio uklanjanju trgovinskih barijera. Da li ove carine znače kraj „globalizacije“?
Talas globalizacije tokom 1990-ih i 2000-ih okončan je Velikom recesijom 2008–2009. Tokom 2010-ih, globalna trgovina kao udio u svjetskom BDP-u stagnirala je, naročito trgovina robom. Trampove carine će to samo pogoršati. U decenijama globalizacije, američke multinacionalne korporacije premještale su proizvodnju u inostranstvo i profite skladištile u namjenski stvorenim poreskim rajevima. Kapital je sve brže cirkulisao među vodećim ekonomijama, ali je istovremeno povećana i eksploatacija zemalja Globalnog juga. Međutim, tokom Duge depresije 2010-ih i ulazak u 2020-te donio je i smanjenje tih tokova kapitala.
Ako Trampove carine ukazuju na dalje ekonomsko razdvajanje, da li bi to moglo stvoriti prostor za zemlje Globalnog juga da sprovode autonomnije strategije razvoja?
Neki tvrde da će „razdvajanje“ — odnosno relativno smanjenje trgovinskih i kapitalnih tokova između zemalja Globalnog juga i imperijalističkog centra — omogućiti većim zemljama Globalnog juga da uvedu progresivnije ekonomske „industrijske strategije“, izmaknu se iz kandži imperijalizma i počnu da „sustižu“ razvijeni svijet. Ja sam skeptičan. Američki imperijalizam jeste oslabio u posljednjih nekoliko decenija — djelimično se time objašnjava Trampov uspon. Ali SAD su i dalje dominantna finansijska sila (dolar je i dalje ključna valuta) i najveća vojna sila na svijetu. I dalje (uglavnom) imaju podršku ostalih imperijalističkih zemalja.
Koliko gasa je iscurilo iz Severnog toka i koje su posledice incidenta
Alternativa u vidu BRICS grupe [Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika] je politički i ekonomski raznorodna, i nema stvarnu finansijsku niti vojnu moć. Većinu BRICS zemalja vode autokratske diktature (Rusija, Kina, Iran, Saudijska Arabija) ili slabi neoliberalni kapitalistički režimi (Južna Afrika, Indija) koji ne predstavljaju interese radničke klase. Ruptura s imperijalizmom i razvijanje nezavisne ekonomske strategije zahtijevali bi javno vlasništvo u ključnim sektorima privrede, državno planirane investicije, radničku demokratiju i internacionalističku spoljnu politiku. Toga trenutno nema, čak ni u Kini. Naprotiv, lideri BRICS-a snažno se protive takvim politikama.
Tramp predstavlja svoje carine kao način da „vrati radna mjesta“ i „zaštiti američke radnike“. Kakav stav bi radničke snage trebalo da zauzmu prema ovim carinama i najavama odmazdenih carina drugih zemalja, bilo u Globalnom sjeveru ili jugu?
Mnogi lideri američkih sindikata podržavaju ove carine u uvjerenju da će one donijeti nova radna mjesta i oživjeti domaću industriju. To je zabluda, jer će carine samo smanjiti izvoz SAD, ubrzati inflaciju i gurnuti zemlju u recesiju. Štaviše, Tramp priprema ogromna smanjenja poreza za bogataše, koja će se finansirati preko velikih rezova u javnim uslugama, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj pomoći. Lideri američkog radništva trebalo bi da se suprotstave svim tim rezovima, zahtijevaju veće poreze za bogate i velike korporacije, i pozovu na nacionalizaciju banaka i tehnoloških giganata iz grupe „Veličanstvenih sedam“, uz razvoj državnog investicionog plana radi otvaranja radnih mjesta i povećanja produktivnosti. Radničko rukovodstvo treba da se usprotivi nacionalističkim, protekcionističkim i antimigrantskim politikama, te teži formiranju saveza i zajedničkih politika s radnicima iz drugih zemalja.
U Globalnom jugu, radnički lideri ne treba samo da se protive carinama, već i da zahtijevaju okončanje kapitalističke kontrole nad njihovim ekonomijama. Trebalo bi da se povežu s radničkim organizacijama u Globalnom sjeveru radi uspostavljanja zajedničkih politika koje uključuju slobodnu trgovinu, ukidanje represivnog dužničkog tereta i efikasne mjere borbe protiv klimatskih promjena — jer globalno zagrijavanje već uništava čitave regione širom svijeta.
Izvor: Z Network
