Piše: Filip Dragović
Nije bitno šta je dosita Aleksandar Stanković u etničkom ili nacionalnom pogledu, niti koji su pravi motivi Komšićevog pitanja. Ovaj znakoviti kadar je bitan da nam „priopći“ u kakvoj to državi žive građani Hrvatske, kada na državnoj televiziji, u udarnom terminu, najpoznatiji voditelj te kuće, najprije ne smije reći da nije Hrvat, a potom mora pojasniti, čisto da se zna, da „nije Srbin“. Eto, ta antisrpska Stankovićeva izreka, ovjekovječena na ovom videu, bjelodano objašnjava zašto će na Tompsonovom koncertu, tamo gdje trče konji, biti publike gotovo koliko i broja Srba protjeranih iz Hrvatske od vremena „prvih demokratskih izbora“ do danas.
Ili zašto njihov ministar vanjskih poslova ima obraza da crnogorskim novinama kaže da „Lore“ nije ni bilo, a da mu se, iz istih stopa, ne sviđa ime bazena u Kotoru.
Ili zašto cijeli „Maksimir“ uzvikuje „Spremni“, onda kada pomahnitali Džo Šimunić poziva „Za dom“… itd.
Hrvatska i etnički Hrvati u njoj su, jamačno, 90% najveći nacionalisti na Balkanu i u Europi. Oni taj svoj, takav i toliki, nacionalizam ne umiju izraziti nikako drugačije nego kao antisrpski šovinizam (poslušajte baljezgarije Igora Štimca od prije neki dan, kada svoju ljubav prema Tompsonovoj poeziji „objašnjava“ tako što tvrdi da se Srbija svela na „beogradski pašaluk“). I to oni niti kriju, niti se toga stide. Pa zašto onda da ih mi zovemo drugačije ili da ih posmatramo iz drugog ugla!?
Oni su ponosni stanovnici zemlje koja je:
– protjerala preko 200.000 građana srpske nacionalnosti sa svoje teritorije, a onim Srbima koji su povjerovali njihovom pozivu da ostaju kućama, presudila na kućnom pragu;
– prethodno ih izbacila iz Ustava u kom su se kao državotvorni i istorijski narod nalazili u SR Hrvatskoj;
– bila nesposobna da sa državnog nivoa donese rezoluciju o genocidu nad Srbima u NDH, i da nedvosmisleno zabrani obilježja nacizma i fašizma;
– ustaškim zločincima podigla spomenike (u šta spada i imenovanje ulica);
– polomila gotovo sve ćirilične table, a prisvojila kao svoga Nikolu Teslu;
– kao malo koja evropska zemlja, u svom glavnom gradu dočekala Hitlera sa cvijećem i pjesmama;
– oružanim postrojbama razbila bivšu državu, pod geslom „Jugoslavije više nema – moj zadatak je završen“, a svaki detalj tog vojnog poduhvata proglasila za agresiju na „lijepu njihovu“;
– u zagrebačkom Domu sportova izviždala francusku Marseljezu, a potom najavilo „najljepšu himnu na svijetu“;
I tako dalje, i sve tome nalik.
