Piše: Milija Todorović
Politika od danas do sjutra. Politika bez glave i repa. Politika na o – ruk. Tako se sudbinom srpskog naroda bavi zvanični Beograd, još od Miloševićevog srljanja u „stani-kreni“ rat za „srpske granice“, bez dugoročne strategije, bez dublje ideje… pa do novo-šešeljevske igranke koja sve Srbe izvan Srbije hoće da svede na nekakvu „srpsku listu“, nalik onoj u Kosovskoj Mitrovici, koja radi na daljinski upravljač sa Terazija. Ne uvažava se autentični politički kapacitet Srba izvan Srbije, na svom rodnom ognjištu, da oni imaju legitimitet sopstvenog srpskog identiteta da vode politički život. Pomoć ili podrška Beograda i Srbije, ne umije se shvatiti drugačije nego kao bespogovorni diktat Beograda. Ovdje izuzimam časne izuzetke vladavine Zorana Đinđića i Borisa Tadića.
Ishod?
Napusti Krajinu (u kojoj si postojao, stvarao vjekovima). Napusti Sarajevo (do tada drugi po veličini srpski grad). Napusti Kosovo (a prije toga uđi u rat sa NATO, pa se predaj i potpisuj gore od onoga što ti je nuđeno ranije). I sad, zbog kolektora, istog kakav je napravljen kod Niša, u sred Srbije, napusti, uz podršku predsjednika Srbije, Vladu CG, sada, kada imaš političku većinu u crnogorskom parlamentu. Traži trobojku i status srpskog jezika, u okolnostima kada sigurno znaš da nemaš većinu. Ma napusti sve, svaku mogućnost da se nešto pitaš, i da te bilo ko za nešto pita. Neka se više pita manjinska partija Ibrahimovića sa 5-6%, nego srpska koalicija sa 20%. Ljepše kukati i razgrađivati, nego ćutati i graditi.
Možda sjutra, na unutarstranačkom savjetovanju NSD, neko tamo okrene novi list i odustane od ovog suicidnog napuštanja svega što nam daje priliku da opstanemo kao narod.
