Piše: Faris Čengić
Prošle sedmice, kada je najavljeno da će Izrael krenuti u kopnenu ofanzivu na Liban, poznati francuski intelektualac i miljenik velikog broja Sarajlija Bernard-Anri Levi (BHL) izjavio je sljedeće: „Izrael nije krenuo u invaziju na Liban, on ga oslobađa. Ovo je istorijski momenat, ne samo za Izraelce nego i za Libance, Arape i istočne hrišćane. Ne razumjeti ovo znači izgubiti kompletan moralni i politički kompas.“
Ovakav stav prenesen je mnogo puta preko društvenih mreža i izazvao je mnogo zgražavanja. Ipak, čini se da tu nije toliko važan sam Levi i njegov post koliko su takve reakcije bile adresirane poštovaocima lika i djela BHL-a u BiH; u smislu: eto vam vaš Levi. Da bismo shvatili o čemu se ovdje zaista radi, moramo prvo reći par riječi o BHL-u vezanih uz naš kontekst.
Dakle, on je u Sarajevu veoma poznat, mnogo više nego na nekim drugim mjestima; iako se generalno radi o poznatoj osobi sa velikim opusom knjiga i dokumentaraca. On je čovjek koji je borbu Sarajeva i Armije BiH zdušno podržavao. Više puta je dolazio u opkoljeni grad i bio miljenik ovdašnjeg establišmenta i građana Sarajeva. Bio je blizak s Alijom Izetbegovićem kojeg je smatrao bosanskim de Golom, borcem za kosmopolitizam i slobodu, umjerenim muslimanom i čovjekom-rješenjem za pitanje poželjnog identiteta muslimana u Evropi. Pored mnogih inicijativa vezanih za Sarajevo, 1995. je organizovao stvaranje „Liste za Sarajevo“, izborne liste za Francuski parlament na kojoj su se, pored njega, našla imena drugih poznatih francuskih intelektualaca (Gliksman, Brukner, Švarcenberg…) Prema tadašnjim predizbornim anketama lista je imala potencijal da osvoji 15 % glasova. To je, navodno, natjeralo velike partije u Francuskoj da kontaktiraju predstavnike liste, promijene svoj stav u vezi opsade Sarajeva i Bosanskog rata općenito, te podrže bombardovanje položaja bosanskih Srba i kasnije organizovanje Dejtonskih pregovora. Zvanična Francuska, koja je ranije imala drukčija stajališta, je zbog te liste, prema Levijevoj interpretaciji, potpuno promijenila svoje stavove.
Imajući prethodno u vidu, BHL je 2013. izabran za počasnog građanina Sarajeva. U obrazloženju stoji da mu je ova počast data zato što je „pisanom riječju i filmskim jezikom svjedočio o zločinima agresora na BiH, kao i zbog toga što je vodio niz akcija u Parizu za pomoć građanima opkoljenog Sarajeva.“
Levi nije jedina poznata osoba koja je podržavala borbu Armije BiH, zvaničnu politiku Predsjedništva BiH te vezano za nju multi-kulti BiH. Sjetite se raznih drugih umjetnika i intelektualaca. Ovdje ipak treba obratiti pažnju na spomenuti Levijev stav u vezi Izetbegovića. Takvo opredjeljenje je disonantno u odnosu na klasične stavove BHL. podržavaoca kosmopolitizma i slobode. Ovdašnji stavovi o Izetbegoviću su polarizovani na linijama koje su veoma neobične te su zato zanimljive; to je zato što su samo dijelom ratne, više su predratne. S jedne strane se nalaze zajedno main-stream Građani, main-stream Srbi i main-stream Hrvati a sa druge main-stream Bošnjaci. Prva strana, uz minorne razlike, smatra kako je Izetbegović bio borac za vjersku dominaciju i (re)islamizaciju. Po pitanju teritorijalnog ustroja postoje razlike: Građani smatraju kako je Izetbegović htio etnički odijeljene teritorije u BiH a Srbi i Hrvati kako je htio unitarnu BiH. Kako god, sva mišljenja su negativna; pri tome, jedna grupa podupire drugu u samoobnavljajućem mehanizmu učvršćivanja principa. (Na ovoj strani se izdvajaju pojedini politički lideri koji su direktno sarađivali sa Izetbegovićem pa su svjedočili drukčijoj personi; njihovo gledanje na prvog predsjednika predsjedništva je realnije.) Bošnjaci, s druge strane, Izetbegovića smatraju ocem nacije, istinskim vjernikom i čovjekom koji je htio mirno rješenje za cjelovitu BiH. U tom narativu on je pozitivna ličnost i uzor. Levi, opet, govori o Izetbegoviću na način koji je drukčiji od svih lokalnih pozicija, govori nešto što jednostavno niko drugi u BiH ne govori. Ako ćemo ovdje tretirati samo pitanje Izetbegovića kao muslimana-uzora za Evropu (što BHL ističe), jedan dio ovdašnjih ljudi uopšte ne vidi da postoji pitanje adekvatnosti muslimana za Evropu dok drugi dio smatra kako Izetbegović i njegovi nasljednici nikako nisu rješenje za Evropu.
Što se tiče samog BHL-a, pored ovdašnje percepcije njegove ličnosti važno je spomenuti i mišljenje o njemu u Francuskoj: nekoliko uglednih filozofa ga je ranije ozbiljno kritikovalo kako nije kompetentan ili kako je pristup filozofske grupe kojoj je nekada pripadao bio nepošten. (Burdije, Deleuze – da spomenemo samo neke. Brutalna je, karakteristična i duhovita Burdijeova kritika: „BHL, onaj kojeg moj vratar smatra za novinara, novinari za filozofa a filozofi za mog vratara.“) Neki drugi intelektualci ga smatraju pupa-hava selebritijem i džet seterom koji najviše misli na svoju frizuru. Ima i dosta onih koji misle da je ozbiljan i vjerodostojan.
Da se sada vratimo kritici Levijevog posta o invaziji na Liban od strane naših ljudi: u zadnjih par dana nisam vidio ni jednu takvu kritiku od onih kojima je stradanje Palestinaca i Libanaca na srcu i koji saosjećaju s njima. S obzirom da se tu najprije radi o ljudima koji se identifikuju kao muslimani, moguće je da njima BHL ni ranije nije bio krucijalno važan kao francuski sekularni intelektualac jevrejskog porijekla bez obzira na njegov angažman za vrijeme našeg rata. Onima kojima je bio važan a koji pripadaju prethodnoj grupi možda je i pomalo neugodno zato što su ga ranije podržavali; lakše ga je ignorisati. S druge strane, Levi je važan sekularnim Građanima; onima koje situacija u Palestini ne dira mnogo u smislu identifikacije sa Palestincima. Ipak, najzanimljiviji su bili glasovi onih koji su zadnje obraćanje BHL-a vidjeli kao konačni dokaz njegove izopačenosti i gluposti; htjeli su drugima prenijeti svoju frustraciju njime i pokazati da su i prije bili u pravu po pitanjima koje je Levi tretirao.
Sve navedeno su veoma privlačne i kompleksne teme. Ovaj tekst nema ambiciju da na pitanja vezana za njih odgovara, ali je uvod o Leviju dobro došao da se postave. U nastavku se postavljaju nova pitanja koja se tiču konkretnih dijelova posta o Libanu. Forma je sljedeća: tekst se sastoji od pitanja a analiza će biti samo prateća – da bi se pojasnila pitanja i da bi se uopšte došlo do njih. Ovo govorim znajući da je tretiranje Levijevog internet statusa na miran i racionalan način subverzivno i problematično za veliki broj ljudi. (Jer, šta se tu ima analizirati i pisati, sve je apsolutno jasno, čovjek je očigledno maliciozan.) Ali da ipak probamo; vjerujem da se analizom može doći do bolje i možda jače kritike samog Levija. I malicioznost se treba tretirati.
Kejtlin Džonston: Kako je Blinken lagao Kongres o izraelskim zločinima
Kada na početku posta govori o oslobađanju Libana od strane Izraelske vojske, to je zaista nešto što do sada, barem ovdje kod nas, nismo čuli. Mislim da će ovdašnji ljudi zaključiti kako takav stav dolazi direktno iz kuhinje izraelske politike. Pretpostavljam da Levi ovim postom misli na oslobađanje ljudi od Hezbolaha. To opet pretpostavlja postojanje nekog prethodnog porobljavanja od strane Hezbolaha u Libanu. Nisam verziran po pitanjima tamošnje političke situacije, ali znam da su postojali izvještaji iz Gaze kako je Hamas prije ovog napada maltretirao dio slobodnomislećeg palestinskog stanovništva tamo. Zatvarani su ljudi i premlaćivani zato što su pisali i govorili nešto što se Hamasovcima nije sviđalo. Dobro, pretpostavimo zarad argumentacije da je tako i na jugu Libana (iako ne mora biti) i da tamo ne postoji sloboda govora ili neke druge slobode iz lepeze ljudskih prava (iako izvještaji govore drukčije.) E sad, koliko ljudi je izloženo takvim problemima i ko su ti ljudi? Sigurno oni koji misle drukčije od Hezbolahovih lidera i koji se bave poslovima koji su na direktnom udaru (novinari, intelektualci, političari, manjine). Ipak, i da je tako, većina ljudi ne bi imali taj problem i pitanje je koga i šta oni podržavaju. Cijela ova situacija podsjeća na sličan problem življenja u komunizmu i svojevremeni stav Zapada kako se ljudi trebaju osloboditi od komunizma. Zašto onda Izrael oslobađa Liban? Zbog te manjine koja želi da misli i živi drukčije? Ima li opravdanja takvo oslobađanje u smislu potencijalnih žrtava? Zar ovo sve ne podsjeća na slična ranija oslobađanja i širenje demokratije po drugim arapskim zemljama? Da li je Levijev stav usamljen ili je dio svezapadnog stava koji se ne propituje? Liči li ovo na širenje religije? Ovdje se otvaraju mnoga pitanja podrške onima koji hoće slobodu iako nisu sunarodnjaci većinskog stanovništva nekih drugih država. Ipak, imajući sve rečeno u vidu, može se lako zaključiti da Levi pravi farsu i da su prethodna pitanja nevažna. Očigledno je da se ovdje radi o problemima Izraela s Hezbolahom, prethodnim napadima jednih na druge, potencijalnim opasnostima i pozicioniranju. Priče o oslobađanju su dekor.
U drugoj rečenici Levi spominje istočne hrišćane. Dakle jednu libansku manjinu. Pitanje je zašto je njih izdvojio. Jesu li oni konkretno tlačeni i ugroženi? Lično, prvi put čujem tako nešto izneseno na ovakav način. S druge strane, zašto baš istočni hrišćani? Oni su kao demokratičniji od muslimana? Suniti možda imaju jače slobodarske tendencije od šita? I ovo je toliko neočekivano da se ne može ne razmišljati o reklamnim razlozima podrške hrišćanima u Libanu – zbog očekivane podrške velikih zapadnih „hrišćanskih“ zemalja.
Zadnja Levijeva rečenica je vjerovatno najkontroverznija i najčudnija. Dakle, radi se o etiketiranju drugih zainteresovanih ljudi, onih koji ne „razumiju“ (kao Levi što razumije) da se ovdje radi o oslobađanju Libana – kao nemoralnih. Ako je i od Levija, previše je. Onima koji saosjećaju s Palestinom ova rečenica ne da nije prihvatljiva nego je užasna. Eto sada se ne može ni misliti drukčije niti se može nerazumijevati. Prebacivanje moralne odgovornosti sa izraelske vojske i politike na obične ljude koji ne podržavaju upad izraelskih snaga u drugu državu je sramotna rabota. Posebno ovdje treba obratiti pažnju na situaciju agresije na drugu državu: iako je Levi ranije u mnogo navrata govorio o napadima Hezbolaha na sjeverni Izrael te je u nekim stvarima imao pravo, u slučaju invazije na Liban radi se o fragrantnom kršenju principa našeg doba; kritika kritike takvih akcija ni slučajno ne može ići pod kategorijom izgubljenog moralnog kompasa.
Na kraju važno pitanje koje se tiče nas u BiH: šta znači ovakav stav BHL-a u kontekstu njegove podrške BiH i Aliji Izetbegoviću? Kako može čovjek koji je tako snažno bio protiv ubijanja i agresije biti za ubijanje i agresiju? (Oba puta iz moralnih razloga; možda je baš „moralnost“ ono što je problematično i što treba propitati.) Je li legitimno pitati da li je možda i tada imao neko predubjeđenje ili pristrasnost kao što je ima danas? Neko ko ima predrasude o Izetbegoviću će bez dileme reći da je BHL-ov stav o Izetbegoviću kao osobi kakva-svi-muslimani-trebaju-biti agendaški. To se na takav način ne može tvrditi. Ono što je sigurno je to da je takva Levijeva podrška došla iz razloga koji nisu identični razlozima koje ljubitelji BHL-a imaju po tom pitanju. Levi je tada govorio iz potpuno drukčije pozicije; možda je čovjeku zaista najvažnije pitanje bilo „rješavanje“ velikih teorijskih problema akomodacije islama u Evropi i davanja podrške novootkrivenim muslimanskim kozmopolitima.
Prethodno napisano ne treba razumjeti kao teoriju zavjere ili crtanje zadnjih namjera tamo gdje ih nema. Hvala Leviju za sve dobro što je učinio za nas u BiH. Ipak, podrška je prečesto liberalna kategorija – sebična, ljudska, iz sopstvenih razloga; koji istina mogu biti humani. Isto vrijedi i za druge ljude, ne samo za BHL-a. Da li su Izetbegović i kompanija razmišljali o karakteru ili namjerama Levija kada su prihvatili njegovu podršku? Jesu li im bile važne njegove agende? Nisu, nego su uvažavali samo svoje razloge i rješavali svoje probleme. Da li je BHL. ljubiteljima BHL-a ranije bilo važno šta on misli o Palestincima ili Libancima? Nije.
Izvor: Prometej
