Piše: Slobodan Reljić
Zagrevanje je počelo. Večno budni Fridom haus, koji je tu da crta mete na čelu „nedemokratama“ širom sveta, javlja da je „Srbija zabeležila najveći pad u poslednjih deset godina“. I čim zatreba, javiće kako izbori „nisu slobodni i pošteni“, a mediji nisu nezavisni…
Sve je bilo dobro, samoocenjivano kao „najbolje u istoriji Srbije“, a sad odjednom – ništa ne valja. „Nisam, Đuro, zadovoljan angažmanom ljudi u Vladi. I to ću vam sad reći u lice. Ne moram da vam govorim da ja znam koliko vam ljudi provode vremena u Vladi. To je sramota. Proverite, Đuro, koliko samo minuta provede svaki ministar u Vladi. I biće vam sve jasno. Samo nemojte da mi kažete da su na terenu svaki dan, pošto je prosečno 1,2 ministra na terenu. Ne 16 nego 1,2.“
Siniša na čelu
Ne znam ko je iznenađen što se o Đurinoj vladi može iznositi takva statistika. Već neko vreme u srpskim vladama je jedino važan Siniša Mali. Kako je opisala ministarka Dana Grujičić, on je tu da ne obraća pažnju na zahteve ministara. Ili, kako opisuje Goran Vesić, braneći se pred optužbama za pad nadstrešnice – Ministarstvo finansija Siniše Malog je „superministarstvo“. Kao u onom Puškinovom stihu: „Niti kuče, nit majmunče, nego neka čudna zver!“
Da, ako se istraga proširi i na Sinišu, u opusteloj Vladi će moći da se nasele beskućnici koji obitavaju u staroj Železničkoj stanici a koju je Siniša spremao za Muzej Nikole Tesle (sećate li se septembra 2020?). Jeste, aprila prošle godine potpredsednik Vlade i držač „superministarstva“ javi da će Muzej našeg Tesle, ipak, ubaciti u sveti Beograd na vodi, u „muzejsku četvrt“ – pronađenu za tu priliku.
Sinanović: Kiš i Amfilohije ili o jednoj izbledeloj fotografiji
Biće tu „nekoliko muzeja“, a Teslin će biti bačen u zgradu koju je 1924. podigao industrijalac Milan Vape za fabriku hartije. Ovo je samo primerčić kako radi Vlada kojoj je Toni Bler darovao „diliveri junite“, a advokatska kancelarija njegove žene Šeri zastupa vladu Ane Brnabić. I sve tako… Ana toči, Ana služi, al› za normalnim premijerom Srbije, već decenijama (to je i od pre Vučića) srce tuži!
Ne, nemojte se nadati da će posle Đure (mislim na Macuta!) u Nemanjinu banuti neko ko može oteti Siniši kasu i predsedniku pravo da pravi Vlade na nivou ćacilend-ideologije. Jer lude vesti stižu jedna drugu. Evo, pripadnik Žandarmerije Lazar Bačić – penzionisan. To je onaj dobrica koji je u martovskim protestima oko RTS-a delovao u civilu, pa ga je, baš profesionalno – skoro mu isterao oko – udario policajac iz kordona.
Ali predsednik je našao da su Lazara krvnički udarali blokaderi (teroristi, fašisti, zgubidani, itd.), ko bi drugi… Predstava je neslavno propala. Nije se Lazar trudio da se sazna istina, ali prokleta kamera zabeležila je sve… I čovek penzionisan. Šta tek zaslužuju oni tenkisti, učestvuju na paradi, a na povike studenata i naroda „Vojska uz studente!“, radosno mašu…
Nariškinovo pismo
U Srbiji stvar izmiče kontroli svih. Prošle nedelje je izbila provala nezadovoljstva Evropske unije – zbog pisma Spoljne obaveštajne službe Rusije u kojoj se upozorava Zapad zbog intenziviranja pokušaja mešanja u celogodišnje nemire u Srbiji. „Optužbe nisu tačne“, ciknuo je portparol iz Brisela.
Naravno da je jasno i vrapcima da se Unija nikad nigde ne meša. Oni kontrolišu stanja i kretanja u „suverenim“ državama – jer kad neko pomaže da se „uvede demokratija“, pa makar to društvo i nestalo tako demokratizovano – on na to ima pravo. Ne po međunarodnom pravu nego po pravilima koja objavljivaše Amerikanci.
Zanimljivo je Bi-Bi-Si objasnio otkud sad Sergej Nariškin piše ta pisma Srbima (ovo je valjda treće). Evo: „SVR (Spoljna obaveštajna služba Rusije) je počeo da bude glasniji, kao nikad ranije, otkako je počeo rat u Ukrajini.“ Evo kako se to desilo: „Tada su zapadne obaveštajne službe počele da medijima dostavljaju saznanja da Rusija priprema invaziju, i koliko daleko mogu da idu, kako bi pokazali da Zapad shvata rizik i da pokušavaju da urade sve da to spreče.“ I: „Odlučili su da pribegnu poslednjoj opciji da to jednostavno objave i naglas kažu da imaju obaveštajne podatke da se Rusija sprema da započne rat.“ Šta bi: „SVR je zatim krenuo sličnim putem.
U časopisu SVR-a Špijun (na ruskom Razvedčik) počeli su da objavljuju dopise ruskih agenata u inostranstvu.“ Naravno, Rusi kopiraju zapadne tehnike: to je kao tekstovi kolumnista koji insistiraju „da je Evropa trula, a Rusija pobeđuje“. E to, misle u Uniji, ne može!
Šta (ne)može pismo
Evropska unija je izgubila utakmicu u Gruziji, i sad joj je lakše da to objašnjava ruskim podmetanjima nego svojom nesposobnošću. Objašnjava Bi-Bi-Si da je „u avgustu 2024, neposredno pred oktobarske izbore u Gruziji, objavljeno saopštenje SVR-a u kojem se tvrdilo da ‘Amerikanci spremaju revoluciju u Gruziji›. ‘Biće Majdan u Tbilisiju›, to je direktan citat, sličan onome što smo videli u saopštenju o Srbiji“.
Ako se sećate, Brisel se otvoreno mešao i u izbore i u postizborni pritisak na pobednike koji su javili da silaze sa „evropskog puta“. Intervencija nije uspela. Koliki je bio uticaj onog ruskog pisma? Sigurno, neuporedivo manji od nezadovoljstva Gruzina rezultatima decenijskog ponižavanja na „evropskom putu“.
Naravno da Srbi koji su u gardu sa svojom vlašću imaju stav i prema spoljnom savetovanju. Tako da je pitanje koliko je uticajno Nariškinovo pismo. Na prvu loptu, više je ruskim interesima štetno nego korisno. Ali Nariškin je čovek svakako upoznat s Putinovim razgovorima s Vučićem (u Moskvi i Pekingu) gde se vidi – distanciranje. Lavrov je, posle nedavnog sastanka s Miloradom Dodikom, i diplomatski objasnio da „obojena revolucija“ nije ono što određuje stanje u Srbiji.
Ako se neko, ipak, poduzeo čitanja tog Nariškinovog pisma, mogao je uočiti da posle opisa zapadnih ofanziva stoji: „Međutim, scenario ‘obojene revolucije‘ u Srbiji, koji je Zapad uspešno testirao u mnogim zemljama, ne uspeva. Krajnji ciljevi evropske birokratije nisu postignuti.“ Objašnjenje: „Razlog su snažna rodoljubiva osećanja koja su sačuvana u lokalnim zajednicama, ujedinjujući uticaj Srpske pravoslavne crkve, kao i sećanje na NATO agresiju i bombardovanje zemlje, što je rezultiralo njenim kolapsom.“ Dakle, ono što predsednik naziva uvezenom „obojenom revolucijom“ je ipak – za njega nesavladiva moć koja postoji u narodu.
Zapad gubi strpljenje
Ta moć nije mila predsedniku a ni Evropskoj uniji. Ni Rusi ne znaju kuda će ona. EU sve više „gubi strpljenje“ za čoveka koji je predao Kosovo, ali „sad nije ključni faktor kao što je bio“. Što bi rekao evroanalitičar: „Vučić bi međunarodne institucije mogao da okrene protiv sebe ako se previše upetlja ili na Kosovu, gde je bio do sada pažljiv, ili u Bosni i Hercegovini, gde je Milorad Dodik u velikim problemima.“
Ako bi, kad dođe stani-pani, Vučić odlučio da ozbiljno podrži Republiku Srpsku, manevarski prostor – a da ostaje na „evropskom putu“ – nemoguć mu je. Neće mu pomoći ni što pravi vlade u kojima Unija, bar dopola, ubacuje svoje „demokratske ministre“; ili što je predao „nezavisno“ sudstvo, lokalnu samoupravu, vojsku gurnuo pod kontrolu NATO-a ili polutajno 10 godina drži kao savetnika ekonomistu Jerga Heskensa koji pomaže da Srbija radi ono što je najbolje za Nemačku.
Vladika Grigorije: Ustanite, za život ste stvoreni, a ne za smrt
Zagrevanje je počelo. Večno budni Fridom haus, koji je tu da crta mete na čelu „nedemokratama“ širom sveta, javlja da je „Srbija zabeležila najveći pad u poslednjih deset godina“.
I čim zatreba, javiće kako izbori „nisu slobodni i pošteni“, a mediji nisu nezavisni… Odmah i „Transparensi“ javlja da korupcija u Srbiji leti u nebo, „u Evropi su lošije samo Bosna i Hercegovina i Belorusija“. Ali Lukašenka baš briga. On ne mora da kao srpski Sizif gura kamen uz brdo kojem se ne vidi vrh.
Srbi okreću glavu
Da, i Srbe baš briga za „signale“ iz Unije. Oni znaju koje su razmere korupcije – i upustili su se u bespoštednu borbu. Znaju da Unija korupciju diže na kub. I: „Članstvo Srbije u EU podržava 33 odsto građana, što je najniži nivo među zemljama kandidatima“, kazuje Evrobarometar. U Briselu se sad zna ono što je svakom Srbinu jasno bar deceniju: „Građani Srbije najveći stepen poverenja imaju u Rusiju i Kinu, dok je EU sa 38 odsto podrške tek na trećem mestu.“
Mislim da tu Nariškinovi dopisi nisu bitno značajni. Trudio se Zapad da za srpsku decu napravi školu da se u njoj ne uči da budemo svoji, ali ostalo je nešto od Šantića i za ove studentske generacije: Mi znamo sudbu i sve što nas čeka, / No strah nam neće zalediti grudi! / Volovi jaram trpe, a ne ljudi – / Bog je slobodu dao za čovjeka.
I kao što se među Srbima sa uvažavanjem uzima mišljenje Aleksandra Dugina o Americi, Evropi, svetu koji se menja, tako se čita i njegova objava: „Srbi su rekli da Vučić ode. To je sigurno. I svi Srbi to žele. Iza njega u ovom trenutku stoji samo država – podrška naroda je nula. Iza njega stoje ljudi koji se plaše obojene revolucije, oni ne učestvuju u protestima, oni ne izlaze na ulicu. Ali Vučiću je kraj. Njegova legitimnost je iščezla. Mislim da je cilj tih protesta da on prosto ode. Drugim rečima, nikakvi kompromisi, dogovori neće rešiti tu situaciju.“
Taj čovek je mnogo puta bio u Beogradu i njegov odnos se ni po čemu ne može svoditi na misli Tonina Picule, dragog gosta Srba kojima „evropski put nema alternativu“ i partnera Vučićevih vlada – bile one Brnabić ili Macut – kad ocenjuje da je pad srpske (Vučevićeve) vlade „posledica sve snažnijeg pritiska spontano mobilisane domaće javnosti, predvođene studentima, na režim Aleksandra Vučića, a ne ‘nevidljive ruke‘ sila iz inostranstva kako to predstavlja premijer u ostavci“. I njemu je žvaka o obojenoj revoluciji „farbanje javnosti“. Dakle, i prijateljima i „prijateljima“ je sve jasno.
Biti iznad banalnosti
Sve je neizvesno, ali činjenice su se poređale. Studenti sad polažu ispite i spremaju se za izbore, koji bi trebalo da društvo pomere u – boljem pravcu. Matija Bećković reče: „Samo da se čuvaju onih koji se oko njih motaju, da ne bude da su radili za druge, koje smo već viđali, a koji ne mogu ni da se dogovore.“
I mislim da je za pamćenje opaska jedne mlađe Ruskinje. Ana Jurpalova kontroverzno upadanje ruske Službe u srpsku javnost opisuje kao „evropeoizirani um savremenih ruskih analitičara“ i zaključuje da autentično – „najveću ulogu u Srbiji igraju vera i istrajnost“.
Aleksandar Tutuš: Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati
Da, studenti i narod se suočavaju sa strepnjom da sve može da padne u vodu. Ali ako gledate sve sa distance – to dugo traje. I čitav svet je u pobuni protiv katastrofalnih posledica „poznog kapitalizma“ – gde finansijska oligarhija prateći „zov novca“ uništava sve – normalan život, zdravlje, hranu, porodicu, pristojno vaspitanje generacija koje dolaze, normalnu proizvodnju od koje će živeti narodi, širi siromaštvo kao lišajeve… Sve pada. Ali jeste srpska pobuna, predvođena tim mladim ljudima, najistrajnija. Godinu dana kontinuiteta…
Primećuje Jurpalova: „Nijedan plaćeni lobi ne bi mogao da prepešači celu zemlju sa krstovima i ikonama do Kragujevca ili Svete Gore. To su hiljade mladih ljudi koji su stvarno obišli Srbiju krsnim hodom proteklih deset meseci. Kada sam počela da radim na temi Srbije, nisam ništa razumela formalnom logikom. Dok nisam shvatila da Srbiju treba razumeti ne samo logikom već i srcem. Za Srbe je to očigledno. I mi, Rusi, moramo da se setimo da smo nekada i sami bili takvi. Rusija se ne može razumeti umom, / Niti aršinom opštim meriti. / Ona ima poseban karakter – / U Rusiju se može samo verovati. [Stihovi Fjodora Tjutčeva (1803–1873) u prevodu Ljube Simovića.] Ovo smo zaboravili. Vreme je da se podsetimo.“
Da, ovo je istorijsko vreme. I valja izaći iz političke banalnosti u koju je sve uvaljano. I razumeti da se ne uče džaba stihovi iz čitanki. Mi put svoj znamo, put bogočovjeka, / I silni, kao planinska rijeka, / Svi ćemo poći preko oštra kama! Naši šantići će se uvek pojaviti u našim mislima i našim arhetipskim namerama. I da srce! „Tvoja vizija će postati jasna tek kad pogledaš u svoje srce“, govorio je Jung. „Ko gleda izvan svog srca – sanja. Ko gleda unutra svog srca – budi se.“
Izvor: Pečat
