Feljtonistika je ozbiljno tužan žanr. Kada su joj predmet sasvim obični ljudi.
Piše: Aleksandar Živković
Obično petkom. Tako se zvala kolumna Mike Antića u Dnevniku s kraja sedamdesetih godina počivšeg dvadesetog veka.
Danas bismo rekli kolumna. U Mikino vreme to su zvali feljtonistika. Hibridni žanr novinarski između informacije i književnosti. (A kad se to od „čiste“ književnosti moglo živeti?) Ima još živih dnevnikovaca koji se sećaju kako Mika Antić, obično četvrtkom, u zadnji čas, pripaljuje cigaretu i seda za mašinu da napiše Obično petkom.
Sada su kolumne skupljene (Laguna, 2024), može se u njima baš meraklijski uživati. Najbolje sa partnerkom ili, prosto, ženom. Miku lepo čujete kako govori oboma:
-Vi nas muškarce, kažem, ne poznajete. Mi smo nežni, fini, osetljivi…
One prasnu u smeh.
Kažem, lepo dok čitate čujete Miku kako govori. A piše kao što govori.
Hteo je, veli, da sa malo tuge i osmeha imitira Čehova. „Ja sam drugčiji temperament, pa to nije ni nalik na njega, mada bih bio ponosan da jeste.“
Nalik su likovi. Obični ljudi. Cela ih je galerija u Obično petkom. Njihovi „mali“ životi nekako se tu oneobičavaju i s nekom tugom venčavaju. Životi koji bi mogli biti i sasvim drugčije proživljeni. No tada to ne bi bio tek feljton, tek kolumna, bila bi to kompilacija šarenih naslovnih strana.
Ovako čitajući o tuđim prepoznajemo i svoj život. A to je pisac, valjda, hteo i da nam pokaže. Lako je pisati, još lakše čitati, treba živeti ove naše tužne živote.
Mika Antić je neku tajnu znao kako da život začini i preokrene.
Zato ga treba čitati (i slušati) Obično petkom.
