Pišu: Mehul Srivastava iz Londona i Humza Džilani iz Islamabada
Prevod: M. M. Milojević
Zalivska nacija podržala je islamabadski program proizvodnje nuklearnog naoružanja, navode stručnjaci; novi odbrambeni pakt čini ovo savezništvo još čvršćim
U maju 1998. godine, nekoliko nedelja nakon što je Indija testirala svoje nuklearno oružje nedaleko od pakistanske granice, pakistanski premijer Navaz Šarif uputio je telefonski poziv tadašnjem saudijskom princu prestolonasledniku Abdulahu ibn Abdulazizu u Rijadu.
Da li će Saudijska Arabija stati uz svog muslimanskog brata ukoliko Šarif izvede kontra-testiranje – iskazivanje pakistanske vojne moći koje bi nesumnjivo izazvalo žestoke zapadne sankcije?
Odgovor je postao očigledan posle nekoliko dana pošto je Pakistan izveo sopstveni test nuklearne bombe. Nekih pedeset hiljada barela saudijske nafte dnevno, potpuno besplatno, pomoglo je da se odoli uvedenim sankcijama.
Ove nedelje, pakistanski premijer Šehbaz Šarif – Navazov mlađi brat – odleteo je u Rijad ali ovoga puta on i njegov moćni zapovednik vojnih snaga, Asim Munir, bili su oni koji sa sobom donose pomoć. Saudijska Arabija, duboko zavisna od američkog naoružanja i tehnologije, zaključila je odbrambeni pakt sa Pakistanom, državom koja raspolaže nuklearnim naoružanjem, svega nekoliko meseci pošto je okončan kratkotrajni sukob sa Delhijem.
Njihova zajednička obznana objavljena je u vreme dok Bliski istok preoblikuju neobuzdani Izrael, ranjeni Iran i nepredvidljive Sjedinjene Američke Države. Pošto je Izrael napao palestinske militante u Kataru, ključnom američkom savezniku, 9. septembra, američki predsednik Donald Tramp ostao je suzdržan. Napad u centru Dohe zapanjio je predvodnike zalivskih država.
Dok detalji o odredbama pakta ostaju nejasni, saudijski zvaničnici i dalje navode da je vremenska podudarnost slučajna ali bez obzira na sve, posledice ostaju jasne: ukoliko Izrael ili SAD preoblikuju bliskoistočni poredak, Saudijska Arabija je voljna da osnaži staro savezništvo sa vrlo veštim prijateljem.
„Ne bi trebalo da držimo da je u pitanju odgovor na ovaj vrlo konretan trenutak, ali posredi je odgovor na širi tektonski pomeraj u regionu“, kaže Džošua Vajt, saradnik Brukingsa, tink-tenka sa sedištem u Vašingtonu, koji je radio i u Indiji i u Pakistanu.
„Obe države suočene su sa ozbiljnim podsticajima da upravo sada diverzifikuju svoje odnose, zbog ponašanja Sjedinjenih Država – ovo je trenutak kada je obema potrebno da stvore nove mogućnosti za sebe“.
Na ovom specifičnom uzajamnom odbrambenom paktu radi se već nekoliko godina, izjavili su saudijski zvaničnici Fajnenšel tajmsu. Ali vojni interes dvaju zemalja isprepleten je već više decenija.
Još 1974. godine – blizu vremenu prve indijske nuklearne probe i izraelske pobede u ratu 1973. godine protiv arapskih suseda – tadašnji premijer Zulfikar Ali Buto prišao je saudijskom kralju Fejzalu tražeći podršku za pakistanski projekat pribavljanja sopstvene bombe.
U ovoj potrazi bilo je potrebno decenije krađe, žustrog nacionalizma i diplomatske lukavosti.
Abdul Kadir Kan, tvorac pakistanske nuklearne bombe, bio je odgovoran za krijumčarenje napredne tehnologije za centrufuge osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog veka sa Zapada u Pakistan a potom u Iran, Libiju i druge zemlje, prema navodima njegovog svedočenja i višestrukim istragama.
Ali dugi put ka članstvu u nuklearnom klubu bio je takođe popločan saudijskim petrodolarima, kažu vojni istoričari.
Još od šezdesetih godina dvadesetog veka, Pakistan je primio više pomoći od Saudijske Arabije nego od bilo koje države izvan arapskog sveta, procenjuje Brukingov institut (Brookings Institution). Ova sredstava – koja nikada nisu neposredno opredeljivana za podršku tajnom islamabadskom nuklearnom programu – obuhvatala su direktnu pomoć vladi kao i finansiranje škola, džamija i drugih muslimanskih dobrotvornih programa.
Dok je pakistan grcao pod zapadnim sankcijama devedesetih godina, „Saudijska Arabija je obezbeđivala velikodušnu finansijsku potporu Pakistanu koja je omogućila nastavak nuklearnog programa“, naveo je u penzionisani pakistanski brigadni general Feroz Kan u knjizi Eating Grass: The Making of the Pakistani Bomb (Ješćemo travu: proizvodnja pakistanske bombe).
Nakon pakistanske nuklearne probe 1998. godine, veći deo muslimanskog sveta pozdravio je pristizanje „muslimanske bombe“. U javnom iskazivanju zahvalnosti za saudijsku pomoć, Pakistanci su već jedan grad preimenovali po kralju Fajsalu. Privatno, ova podrška dovela je do očekivanja da bi većinski sunitski saveznici mogli da uspostave dublje vojne veze.
Pakistanske trupe osiguravale su severnu saudijsku granicu tokom Iransko-iračkog rata osamdesetih godina 20. veka i pakistanska obaveštajna služba (Inter-Services Intelligence) postala je kanal za dopremanje saudijskog i američkog novca koji je pomogao afganistanskim mudžahedinima da potisnu Ruse.
Danas, iskusni pakistanski vojni saveznici pomažu uvežbavanje srazmerno neiskusne saudijske vojske, a bivši zapovednik pakistanske vojske komanduje saudijskim protivterorističkim snagama koje su bazirane u Rijadu.
Nebojša Popović: SAD zaprijetile odmazdom Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu
Još od kada je tadašnji saudijski ministar odbrane obišao pakistanska postrojenja za obogaćivanje uranijuma 1999. godine, zalivsko kraljevstvo je zatražilo od Pakistana „da podeli tehnološko i naučno znanje“ potrebno za nuklearni program, navodi Kan, što je zahtev kojem Islamabad uglavnom nije izašao u susret.
„Nikada nije zabeleženo da će dve strane sarađivati po principu ja tebi ti meni (kvid pro kvo)“, odnosno da se saudijska ekonomska podrška pruža zarad kasnijeg iznajmljivanje atomske bombe, dodaje Kan, koji je sada predavač na Pomorskoj postdiplomskoj školi u Kaliforniji.
Ali, on je dodao: „Ukoliko je tu nuklearni Iran i potpuno nekontrolisani Izrael, Pakistan je veoma koristan dok se Saudijci budu pripremali za dugoročnu borbu“.
Sve vreme dok je Pakistan proizvodio bombu, Izrael je posmatrao, kaže Uju Arad, nekadašnji istraživački direktor izraelske obaveštajne agencije Mosad. Do početka osamdesetih godina Izrael je usvojio politiku sabotiranja a potom i bombardovanja svake ratoborne arapske države koja nastoji da pribavi nuklearno oružje. No, Pakistan je predstavljao složeni izazov.
„Pakistan nije arapska država, ali jeste muslimanska – nije bio deo Bliskog istoka, ali Amerikanci su ga tretirali kao da jeste“, kaže. Još važnije, tokom osamdesetih godina, bio je ključni američki partner u Avganistanu, i njegove nuklearne ambicije sagledavane su kao američki problem.
Izrael je umesto toga svoju pažnju usmerio na irački reaktor, koji je bombardovao 1981. godine, a potom na Iran.
„Pakistan smo ostavili po strani za budućnost“, kaže, dodajući da je Izrael jeste opredelio resurse kako bi pratio islamabadsko deljenje nuklearnih tajni sa Iranom, Libijom i drugim državama.
U isto vreme, pakistanski odnosi sa njegovim zalivskim pokroviteljima nisu se glatko kretali. Odnosi su postali zategnuti 2015. godine kada je Islamabad poklekao pred pritiskom javnosti i odbio da učestvuje u vazduhoplovnim napadima na Jemen koje je predvodila Saudijska Arabija.
Kao dokaz složene diplomatske mreže koju je uspostavio Pakistan, jedan visokorangirani diplomata iz Emirata javno se požalio da uprkos „neizostavnoj“ ekonomskoj i finansijskoj podršci Rijada i Abu Dabija „Teheran je izgleda važniji Islamabadu… od zalivskih zemalja“.
Ipak, Pakistan nastavlja da i dalje zavisi od redovnih isporuka nafte, paketa finansijske pomoći i odlaganja naplate potraživanja Saudijske Arabije, Kine i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Posmatrači kažu da je novi dogovor sa namerom predstavljen na dvosmislen način. Vajt kaže: „Ne možete imati odvraćanje bez izvesne konstruktivne dvosmislenosti… ovaj sporazum je uputio poruku drugima da [Saudijca] na raspolaganju stoje različite mogućnosti i otvorio je različita pitanja u razmišljanjima njihovih neprijatelja“.
Ali Šihabi, komentator blizak saudijskom kraljevstvom dvoru čiji je otac službovao kao ambasador u Pakistanu osamdesetih godina prošlog veka, bio je decidniji: dogovor, rekao je, „stavlja vas pod [pakistansko] nuklearni kišobran u slučaju napada“.
Pakistanski ministar odbrane Havadža Mohamad Asif (Khawaja Mohammad Asif) čija je moć ograničena vojnim uticajem na donošenje političkih odluka, rekao je za jednu lokalnu televizijsku stanicu u četvrtak: „Ono što imamo, i kapaciteti kojima raspolažemo, stajaće, u skladu sa ovim sporazumom, na raspolaganju [Saudijskoj Arabiji]“. U petak, međutim, izjavio je Rojtersu da se nuklearni kišobran nije „ni nazirao“ (not on the radar).
Rabia Aktar (Rabia Akhtar), direktor Centra za bezbednosna, strateška i politička istraživanja na Univerzitetu u Lahoru, kaže da je sporazum „osnažio konvencionalne bezbednosne garancije, osigurao pristup pakistanskoj obuci i stručnim znanjima u oblasti odbrane kao i simboliku nuklearne sile sa većinskim muslimanskim stanovništvom koja se vezuje za ovu zemlju“.
Ali za Pakistan, koji je više usredsređen na Indiju nego na Bliski istok, dogovor donosi izvesne rizike, uključujući i po relativno srdačne odnose sa Trampovom administracijom.
„Amerikanci i Izraelci su uvek bili paranoidni da bi pakistanski nuklearni i raketni program mogao da predstavlja pretnju po Izrael, i ovaj dogovor će podstaći ova strahovanja“, kaže jedan bivši zvaničnik upoznat sa kontaktima preko posrednika između pakistanskih i izraelskih zvaničnika u vezi sa pakistanskom vojnom doktrinom.
Dugo očekivani odbrambeni pakt između Rijada i SAD potkopan je izraelskim ratom u Gazi, odlaganjem bilo kakve mogućnosti normalizacije odnosa između jevrejske države i Saudijske Arabije – što je trebalo da bude jedan od ključnih elemenata američko-saudijskog pakta.
Ali, prema Kanovim rečima, sporazum će i dalje izazivati izraelski bes i američku podozrivost.
„Pakistan će morati da bude veoma, veoma oprezan da ne ugrozi svoje pogodno geopolitičko mesto u odnosima sa Kinom, Iranom, Saudijskom Arabijom i SAD“, kaže. „Ukoliko ovo bude vodilo zbližavanju Indije i Izraela, donese nove sankcije protiv [pakistanskog] programa razvoja balističkih raketa, i osnaži indijska nastojanja da izoluje Islamabad, moglo bi se pokazati kao strateška omaška“.
Indija će ispitati posledice ovog razvoja događaja za njenu nacionalnu bezbednost, navodi indijsko ministarstvo spoljnih poslova.
Država je izgradila bliske odbrambene i diplomatske veze sa Izraelom za vreme premijerskih mandata Narendre Modija, ali „Nju Delhi neće hitati da formalizuje svoje odbrambene veze sa Izraelom“, kaže Praven Doti, viši analitičar za Indiju u Kriznoj grupi (Crisis Group). „Nju Delhi će prihvatiti ovaj izazov i osnažiće svoj multilateralni pristup međunarodnim odnosima“.
U isto vreme, Saudijska Arabija se kladi da će opstati njene bliske veze sa Indijom, kaže Šihabi.
„Indija će razumeti. Oni razumeju da kraljevstvo ima bezbednosne potrebe i svesni su istorijskih odnosa između Saudijske Arabije i Pakistana“, kaže. „To je upućivanje signala SAD. Pokazuje da Saudijska Arabija raspolaže različitim mogućnostima i da SAD nisu jedini relevantan činilac. Takođe šalje poruku Izraelu“.
Ali javna i dvosmislena priroda ovog odbrambenog pakta takođe upućuje Izraelu i SAD poruku da on ne nosi podjednaki rizik proliferacije [nuklearnog naoružanja] kao što je u prošlosti činilo pakistansko nuklearno „crno tržište“, kaže jedan izraelski zvaničnik, što ostavlja prostora obema državama da reaguju – ili da ne reaguju – u budućnosti.
„Pakistanci ne daju svoju bombu Saudijskoj Arabiji“, navodi ova osoba, citirajući raspravu koja je vođena unutar izraelske vlade. „Ali Saudijci kažu nešto i to kažu veoma glasno: ‘Imamo i druge prijatelje u svetu““.
Pisanje članka su dodatnim izveštavam p0mogli Andres Šipani iz Nju Delhija, Ahmed Al-Omran iz Rijada i Endrju England iz Londona
Izvor: Financial Times
