Piše: Milo Lompar
U knjizi Danila Baste Prust i violina u Zabeli okupljeni su tekstovi koji se nalaze „u neposrednom doticaju s… bogatim i raznovrsnim delom” Mihaila Đurića. Njihov pisac ih je namenio da budu „osobeni znak uvažavanja nezaboravnog učitelja” o petogodišnjici njegove smrti. On je to učinio „kao đak profesora Đurića i njegov dugogodišnji saradnik”. U knjizi nema indiskretnih sadržaja, već su činioci privatnosti dati u nastojanju da se ocrtaju obrisi učiteljeve ličnosti, prevashodno oni koji uspostavljaju vezu sa tekstovima njegovog učenika. I tako se ispod sadržinskih različitosti samih tekstova, koji katkad imaju problemski, katkad prigodni, katkad memorijalni karakter, diskretno pojavila velika tema koja ima svoj značaj u dugom trajanju ljudske misli – odnos učitelja i učenika. Kakva je osobenost iskazana ovom knjigom našeg autora? Koju varijaciju ona unosi u naše razmišljanje o dubokosežnoj vezi učitelja i učenika na svakoj izohimeni zemaljskog šara, u gotovo svim tradicijama i u mnogom obliku ljudskih osećanja?
Sama veza učitelja i učenika postaje beočug misli koja dugo traje prevashodno ako nadilazi horizont privatnosti: ako ospolji svoju nadličnu rezonancu. Jer, to je jedan kulturološki odnos; kao takav, on čili iz privatnih sadržaja, koji hrane ljubopitstvo kao – kako kaže Karel Kosik – lakejsko svojstvo duhovne situacije modernosti. Jer, ono od privatnosti pravi javni događaj vremena: kao porugu na epohalno značenje događaja; kao pogrdu na mistički pojam događaja. Kao nadličan, odnos učitelja i učenika predstavlja jednu od znatnih tema svetskog duha i istorije.
Džordž Stejner prepoznaje tri dominantna obrasca u ovom odnosu. Učitelj uništava učenika psihološki i, u ređim slučajevima, fizički: u svakom slučaju, duh učenika je slomljen, njegove nade su usahle, dok je njegova individualnost iskorišćena. Suprotno kretanje je, takođe, moguće: učenik izokreće, izdaje i razara učitelja. I ta drama ima fizičkih i mentalnih svojstava. Treći odnos podrazumeva razmenu: kao eros uzajamnog poverenja i, ponekad, ljubavi. U takvoj osmozi, učitelj uči od učenika kao što ga podučava. Intenzitet njihovog dijaloga stvara prijateljstvo u najvišem smislu.
Poreklo njihovih odnosa – veli Stejner – može biti različito. Ako podučavanje predstavlja čin otkrovenja, otkriće transcendencije, onda učitelj predstavlja glasnika koji učenika podučava znacima logosa. To je religijski model podučavanja, prisutan u tumačenju svetih knjiga: Tore, Kurana, Novog Zaveta. Postoji i egzemplarni model u kojem se podučavanje odvija bez reči i prikazivanjem: „u kategorijama moralnosti, samo je aktuelni život učitelja demonstracioni dokaz.” I Sokrat i sveci poučavali su primerom. U Stejnerovom komentaru ovih modela, u njegovim rečima da oni mogu biti idealizacija, teško je ne osetiti korozivni dah modernih vremena: ne veruje se primeru, jer se ne veruje nikome i ničem. U ljubavi prema sebi, jalovoj, nema mesta za poverenje u drugog. Trenutak je da se iskaže model moći: „učenje može biti posmatrano kao jedna vežba, otvorena ili skrivena, u relacijama moći.” Fukoov nauk otkriva razmere destrukcije koje obuzimaju svaku modernu veru.
Sinanović: Kiš i Amfilohije ili o jednoj izbledeloj fotografiji
Ovi modeli imaju univerzalan karakter. Da bi imali saznajnu vrednost, oni moraju prevladati dva iskušenja. Njihova univerzalnost mora biti procenjena u suočenju sa konkretnim sadržajima života učitelja i učenika: šta je ispunilo te živote, kakva su ih predodređenja oblikovala, koje navike, kakvo okruženje? Šta bi značila rečenica Gerharda Knausa o prvom susretu sa Jaspersom: „Meni se nije dopao njegov strog sud o tom velikom filozofu. Ali mi se on dopao, kao ličnost, kao fizionomija, način na koji je sedeo u kožnoj fotelji svog oca, visok čovek s prekrštenim nogama, koji se, kad je mislio, uvek ispravljao, i kako je onda na ulici između seminara i stana – drugim putevima jedva da je išao – već izdaleka pred nekim skidao crn šešir široka oboda, pred svakim od nas studenata koji su ga jednom bili posetili.” Ili Hajdegerova pozna reč o tome da se nije pojavio na Huserlovoj sahrani: „To pokazuje da sam zatajio kao čovek.” Tako se svojstvo univerzalnosti mora potvrditi u doticaju sa svojstvom singularnosti. Sa njim obično dolazi iskušenje kulture: kako se kulture – kao nadlični entiteti – postavljaju prema odnosu učitelja i učenika? Da li kultura ima snagu da tom odnosu da neko nadlično dejstvo: u simbiotičkom sklopu sa drugim društvenim moćima? Da li je taj odnos kulturološki plodonosan? Jer, ima kultura koje ciljano poništavaju njegov značaj.
Takva je – sa izuzetkom vukovske tradicije – srpska kultura. Njeni diskontinuiteti obeleženi su raskidanjem veza između učitelja i učenika. Obično se pojavljuju dva procesa: učitelj favorizuje osrednje učenike, sa uverenjem da učenik treba da bude njegova senka, ili učenik teži poništavanju učitelja, sa naumom da isprazni sadržaj kulture od njegovog prisustva. U oba slučaja, odlučujuću podršku daje kulturna moć: ona odobrava rušenje autoriteta ili se ne protivi uništavanju najboljih učenika od strane autoriteta. To znači da kulturnu moć – na kojoj počiva opšte mišljenje – obrazuje savez mediokriteta.Učenik teži da osvoji kancelariju, položaj, zvanje: on osporava učiteljeva duhovna postignuća, da bi osvojio društvene sadržaje njegovog položaja. Učitelj obezvređuje učenikove duhovne sadržaje, da bi usamio svoju figuru u prostoru društvene moći: i kada fizički više nije u svetu.
U srpskoj kulturi je, dakle, odnos između učitelja i učenika prevashodno javni i društveni. Otud nema duhovnih kontinuiteta, nema produbljivanja učiteljevih uvida, nema koračanja naznačenom stazom, niti ohrabrivanja novih pravaca koji se ukazuju učenikovim očima. U narednom pokolenju se sve ponavlja, ali su unuci – da bi uklonili očeve – blagonakloniji prema dedovima. Ali, i tada iz društvenih, a ne duhovnih ili moralnih razloga. Tako se utvrđuje kružni karakter srpskog kulturnog kretanja, pa nema proboja nevidljive kulturne granice, koja okiva umesto da obeležava prolaz u drukčije područje duha.
Ponekad se to menja: Danilo Basta oličava nastojanje da se duhovni i moralni put njegovog učitelja produži, a ne prekine. To je apartno u nas: i utoliko dragocenije. Jer, moderni duh kao da šapuće stare reči u novim odzivima: o učitelju moj, nema učitelja; o učeniče moj, nema učenika. Svet su premrežili lakeji.
Izvor: milolompar.com
