Piše: Emil Hokajem
Preveo: Miloš M. Milojević
Iran je pretrpeo udarce ali zadržava prednosti koje donose geografija, proticanje vremena i nadmoćna tolerancija na bol
Rat je najžešći ubrzani kurs. Ljudi koji nisu znali razliku između automatskih pušaka AK-47 i M4 sada su dobro upoznati sa iznijansiranim razlikama između sistema za protivvazduhoplovnu odbranu; oni koji nisu bili srećne ruke te su se našli blizu poprišta naučili su da razlikuju dolazeću balističku raketu koja se obrušava na metu nasuprot presretača.
Prva vojna faza američko-izraelske kampanje protiv Irana – koja je bila pažljivo planirana, strogo ustrojena i metodično sprovedena – izgleda da se završava. Sudeći prema dostupnim brojevima, operativni uspeh kampanje je zaista zapanjujuć. Uspešno je uspostavila nadmoć u vazdušnom prostoru, i uključila je stotine američkih i izraelskih aviona, dva nosača aviona, krstareće i balističke rakete i mnoga druga ubojna sredstva.
Pošto su Iranci tokom samo dve nedelje bili meta 13.000 udara, gubici iranskog vođstva i infrastrukture su zapanjujući. Američki i izraelski zvaničnici objavljuju optimistične podatke o tome koliko je raketa i lansera uništeno na zemlji.
Ko onda odnosi prevagu u ovom ratu? Osoba kojoj na raspolaganju stoje najbolji mogući obaveštajni podaci, Donald Tramp, insistira na tome da SAD i Izrael očigledno pobeđuju, pre nego što pređe na negodovanje zbog čega se Islamska republika još uvek nije povinovala. Ispostavlja se da puki brojevi i tehnološka nadmoć ne prikazuju verno celovitu putanju rata. Brzopotezno razmeštanje ekspedicionih snaga mornaričke pešadije sa Okinave, prenošenje sistema za protivvazduhoplovnu odbranu sa Korejskog poluostrva i insistiranje da se u Persijski zaliv rasporede mornarice ambivalentnih ako ne i nenaklonjenih zemalja nisu znaci panike, ako se u obzir uzmu ogromni vašingtonski vojni kapaciteti. Ali nisu ni naznaka preciznog predviđanja niti dobro promišljenog planiranja. Za svakog agresivnog generala koji se pojavljuje na televiziji postoji barem jedan koji u tišini odmahuje glavom.
Za reaktivnu odbranu potrebni su znatni resursi, i teret njenog održavanja biće znatan i politički kontroverzan. Koliko brodova se može opredeliti da prati tankere i da li će neka druga nacija pomoći? Koliko aviona i dronova se može stalno održavati u vazduhu?
Dobra strategija podrazumeva sklad dostupnih sredstava i ciljeva. Po ovom merilu, Iranci ne stoje loše. Pošto im nedostaje sposobnost da se sami brane, Teheran je odabrao da nametne visoku cenu svima naokolo i njegova pažnja namerno je bila usmeravana ka tom cilju. Izrael je bio pogođen, ali on je manje važna meta u ovom trenutku: uz umanjene raketne kapacitete, Iran ne može da ostvari odlučujući efekat protiv bolje zaštićene zemlje sa stanovništvom koje je postalo otporno na ovakve napade. Umesto toga, Ujedinjeni Arapski Emirati podneli su najveće breme teheranske odmazde, a nakon njih Kuvajt i Bahrein. Visoko na popisu meta nalaze se energetska postrojenja, od onih za proizvodnju i rafinaciju do onih za ukrcavanje i prevoz.
Ukupno, Saudijska Arabija je bila pošteđena napada, iako je jedna trećina dronova ispaljenih na kraljevstvo bila usmerena prema ključnom naftnom postrojenju Šajbah. Povrh svega iranska sposobnost da parališe pomorski saobraćaj kroz Ormuski moreuz suprotno je očekivanjima o pažljivom američkom planiranju za različite ratne scenarije. Grafici koji prikazuju visoke stope presretanja i smanjeni broj projektila koje Iran ispaljuje ne kazuju koliko presretača je iskorišćeno i da li je poboljšana iranska sposobnost nišanjenja.
Savremeno ratovanje između država više se ne odnosi prevashodno na liniju fronta, već na ono što se dešava u pozadini. Ruska invazija na Ukrajinu i istrajna ukrajinska odbrana pokazuju koliko pogrešne pretpostavke mogu da uskrate vojnu pobedu snagama koje su na papiru znatno jače; kako nijedan oružani sistem ili njegov domet ne igra odlučujuću ulogu, koliko prilagođavanje i inoviranje daju privremenu prednost pre nego što ih dosegne ili ih čak prevaziđe druga strana; koliko društvena otpornost stoji u osnovama vojne moći.
Kako će izgledati druga faza ovog rata? Za Izrael, u središtu pažnje biće dalje uništenje iranske vojne infrastrukture i snažniji napadi protiv represivnog aparata da bi se oslabila Revolucionarna garda i sa njim povezana milicija, poznata kao Basidž. Za SAD, cilj će biti da se obnovi pomorski saobraćaj, da se bolje zaštite njihovi arapski partneri i da se same prilagode iranskim prilagođavanjima. Za Iran, ova faza će možda podrazumevati upotrebu oružja koju još uvek nismo videli u dosadašnjem toku rata. Jedna od nepoznanica ovog rata jeste zbog čega Iran još uvek nije ispaljivao veći broj svojih krstarećih raketa. Optimističan odgovor jeste da je veći deo njih uništen; verovatniji je da Iran dobar deo drži u rezervi pošto mogu biti naročito korisno sredstvo u borbi na malim rastojanjima u Ormuskom moreuzu.
Nakon udaraca koje je pretrpeo, iranski režim po svoj prilici neće odstupiti zato što zadržava nekoliko prednosti koje donose geografija, proticanje vremena i asimetričnost. Iran može da napada više država i područja sa različitih pozicija. Što rat bude duže trajao, svi će trpeti veću štetu – a iranski režim ima viši prag tolerancije bola. Kada je cilj preživljavanje, sve je u igri.
Autor je rukovodilac za regionalnu bezbednost u Međunarodnom institutu za strateške studije
Izvor:Fajnenšel Tajms
