Piše: Elis Bektaš
Jesam li ja vama draga djeco već pričao o onom paralelnom dunjaluku dva sahata jugoistočno od ovog našeg? Nisam i bezbeli da nisam jer kako ću vam pričati o njemu kad sam i ja tek sinoć prvi put bio tamo a ranije sam izbjegavao i odlagao tu posjetu stoga što su na tom dunjaluku najstrože zabranjeni mnogi poroci pa tako i ona droga od koje se čovjek podijeli nadvoje te ja nisam baš vidio svrhu preduzimanja tako dalekog puta da bi samo jedan ja vidio odredište i to bez mogućnosti da ga uporedi sa zapažanjima drugog ja no da sam znao šta ću sve tamo saznati sigurno bih još davno spakovao tabakeru i upaljač pa put pod noge.
Prije svega trebate znati da je taj dunjaluk po mnogo čemu sličan ovom našem a ponajviše u smislu partikularizacije, fraktalizacije i drugih oblika raslojavanja ljudske zajednice i uopšte uzevši u pogledu odsustva svakog mogućeg jedinstva o kom i tamo kao i ovdje svi govore sa nekakvom sjetom i nostalgijom baš kao da je nekad postojalo nekakvo jedinstvo koje će opet doći samo je eto baš nas zapalo da živimo u vaktu kad ga iz nekog razloga nema, no između tog tamo dunjaluka dva sahata jugoistočno i ovog našeg postoje i određene razlike a mene je najviše oduševila razlika u pogledu skoro potpuno suzbijenog kriminaliteta, barem krvnih delikata i drugih nasilnih krivičnih dijela.
Kad su mi moji domaćini pokazali odista impresivne statističke pokazatelje, ja brzopleto zaključih da je kriminal tamo suzbijen prevashodno strahom potencijalnih kriminalaca od još uvijek postojeće smrtne kazne no moji mi domaćini ljubazno objasniše da stvari ne stoje u baš tako i toliko jednostavnoj uzročnoposljedičnoj vezi već da je to pitanje nešto složenije ali da strah od smrtne kazne ipak ima stanovit uticaj na to stanje sigurnosti o kom mi ovdje možemo samo sanjati. Onda su me moji domaćini odveli do zgrade vrhovnog suda a tamo mi je jedan od sudija strpljivo i detaljno objasnio način na koji je polučen uspjeh u borbi protiv raznih oblika kriminalnog ponašanja.
Kada neki građanin počini krivično djelo, recimo ubistvo ili silovanje ili oružanu pljačku prilikom koje je došlo i do ljudskih žrtava, on se po privođenju podvrgava posmatranju multidisciplinarne stručne komisije koja nakon opsežnih i detaljnih provjera, procjena i analiza donosi zaključak da li je izvršilac tog krivičnog djela sklon kriminalu sam od sebe iz razloga što je rođen kao agresivni bilmez niskih moralnih kvaliteta jer se neka čeljad eto jednostavno rode takva pogana i štetna ili je pak njegovo zlodjelo rezultat ideoloških uticaja u najširem značenju te riječi što će reći izloženosti političkom, žurnalističkom, akademskom, vjerskom, umjetničkom ili ma kom drugom javnom narativu pa ako se utvrdi da je osumnjičeni djelo počinio stoga što je bio izložen sluđivanju neodgovornih javnih djelatnika on se pušta na slobodu uz određivanje obavezne mjere posjećivanja grupnih terapija u psihološkom savjetovalištu no to nipošto ne znači da tamo zločini ostaju nekažnjeni već upravo suprotno.
Zločin za koji je utvrđeno da je počinjen u stanju duhovnog i duševnog rastrojstva i sluđenosti uzrokovanih malignim, nedosljednim i neetičnim laprdanjem političara i novinara ili akademika i vjerskih službenika pa čak i umjetnika kažnjava se najstrožom kaznom što će reći oduzimanjem života a taj se život oduzima od po jednog žrijebom odabranog političara, žurnaliste, akademika, vjerskog službenika i umjetnika pri čemu postoji ogromna vjerovatnoća da oni na koje je pala kocka da budu pogubljeni zbog zločina što ga nisu počinili svojom rukom budu čak i posve nedužni u predmetnom slučaju no zakonodavac je mudro zaključio da je takva nepravda ništavna spram dugoročne i nemjerljive koristi u vidu samokontrole javnih djelatnika koji svaku svoju riječ u javnom prostoru izgovaraju sa sviješću da im nad glavom visi Damoklov mač žrijeba za kog se nikad ne zna na čiju glavu može pasti te je taj strah porodio i specifičnu vrstu solidarnosti iz interesa putem koje većina tamošnjih javnih djelatnika vodi računa o svojoj jezičini i o šteti koju ona može počiniti u umu i u duši prostog građanina koji tako sluđen lako može obnevidjeti i izgubiti moralni kompas pa počiniti najstrašnija zločinstva i opačine vjerujući da to nije ništa strašno i da on čak ima pravo tako postupati po osnovu činjenice pripadnosti ovom ili onom kolektivnom okviru.
Dok je ljubazni sudija vrhovnog suda meni strpljivo sve ovo objašnjavao u jednoj od sudnica upravo je okončan postupak u slučaju monstruoznog ubistva neke nesrećnice u jednoj od udaljenih provincija koju je njen đuvegija zatukao držaljom od sjekire poslije se pravdajući da je to učinio kako bi povratio narušenu čast i ugled koji su mu bili oštećeni kad je njegova hanuma radeći nešto u avliji pozdravila poštara umjesto da šutke uđe u kuću i pošalje makar i najsitnije muško dijete da primi poštu.
Javni djelatnici u toj provinciji počesto se uljuljkaju upravo u tu udaljenost od metropole i puste sebi na volju tako što se građanima obraćaju na način koji neke zastarjele i prevaziđene odnose u društvu prikazuje kao olako proćerdano blago i podsjećaju široke mase na zlatno vrijeme kad su ti i takvi odnosi vladali pa ih čak i ohrabruju da sami preduzmu korake kako bi se ponovo uspostavile tradicionalne vrijednosti a nakon što je sve to dokazano predočavanjem golemog broja dokaza u vidu audio i video snimaka i odštampanih tekstova, stručna je komisija zaključila da ubica nije djelovao pri punoj i čistoj svijesti već pod uticajem takve retorike kojoj je bio prilično redovito izložen te da stoga ne snosi nikakvu odgovornost za vlastiti postupak a taj je nalaz sud u potpunosti uvažio i naložio da se odmah pristupi žrijebanju kako bi se odabrali oni koji će biti kažnjeni za svirepo oduzet život jednog ženskog bića.
Moji domaćini su mi omogućili da prisustvujem žrijebanju koje najviše nalikuje našem izvlačenju bingo kuglica s tim da je tamo taj posao povjeren ozbiljnom i dostojanstvenom sudskom izvršitelju a ne humoristi koji se krevelji i koji je pritom još i direktor pozorišta. Uskoro je doboš izbacio pet imena koja su nekim čudom sva pripadala javnim djelatnicima iz metropole a među njima samo su se odabrani akademik i vjerski službenik mogli smatrati za nešto rezervisanije u pogledu modernizacije društvenih i međuljudskih te poglavito međurodnih odnosa no čak se ni oni ne bi mogli nazvati konzervativcima već bi ovdje kod nas bili proglašeni nepromišljeno i pretjerano avangardnim i liberalnim a ostala trojica što će reći političar i žurnalist te umjetnik pripadali su ideološkom okviru koji je vodio žestoku borbu za još više jednakopravnosti između različitih društvenih skupina a naročito između muškinja i ženskinja kako bi se i u najudaljenijim krajevima zemlje posve iskorijenio svaki trag mračne prošlosti i kako bi svi građani i građanke uživali prava kakva već uživaju stanovnici metropole i razvijenih čaršija.
Petorica odabranih odustali su od ulaganja žalbe jer bi to bio posve izlišan i besmilen čin iz razloga što bi oni u toj žalbi u svoju odbranu mogli navesti samo ono što je sud već pouzdano znao u času izricanja presude koja svoju funkciju ne ispunjava samim izvršenjem več činjenicom da će već danas svi ostali javni djelatnici sa mješavinom privremenog olakšanja i neke maglovite slutnje i zebnje pomisliti – pa ovo sam mogao biti i ja krv ti nejebem samo da je druga kuglica ispala iz doboša.
Premda sam uviđao stanovite prednosti ovog zakonskog rješenja koje je za naše pojmove malo suviše radikalno ipak sam i dalje smatrao da je tu riječ ne samo o pretjerivanju već i o prilično nedopustivom i opasnom zahvatu na samim temeljima pravde i morala ali sve sam svoje primjedbe bacio u halu i povukao vodu za njima kad sam vidio kako izgleda TV dnevnik te neki dnevni listovi i sedmični magazini u tom tamo dunjaluku dva sahata jugoistočno od ovog našeg a kad su mi moji ljubazni domaćini pokazali neke od svojih novijih književnih antologija kao i nekoliko arhivskih emisija u kojima nastupaju njihovi akademici i vjerski službenici oduševljeno sam uzviknuo ma bravo!
I u elektronskim i u štampanim medijima tamo postoje svađe, trvenja, nesuglasice pa čak i uvrede ali su one uvijek lične i nikad se ne adresiraju i ne upućuju širokim narodnim i građanskim masama u vidu propagandnih floskula lišenih smisla i konzistencije u pogledu uvažavanja etičkih i misaonih principa jer bi takve floskule već sutra mogle biti neumoljivi dokazi u rukama stručne komisije koja će razmatrati ličnost nekog počinioca zlodjela i utvrđivati da li je on zlikovac sam po sebi ili je na njegovo sazrijevanje i stasavanje u kriminogenog subjekta imalo uticaja laprdanje raznih javnih djelatnika.
Kad sam iskazao svoje najiskrenije oduševljenje i uputio im čestitke za tako vizionarsko zakonsko rješenje koje se dosljedno sprovodi u praksi i rezultate u suzbijanju kriminaliteta već desetljećima održava na postignutom što će reći na nevjerovatno visokom nivou tako da svaki zločin koji se tu i tamo desi predstavlja istinsku senzaciju i svojevrstan šok za društvo, moji ljubazni domaćini su mi kazali da oni, istina, prate stanje u našem dunjaluku ali zbog sporih transportnih tehnologija štampa i knjige iz našeg dunjaluka do njih stižu sa više od pola stoljeća zakašnjenja i još mi rekoše da znaju za nirnberško i druga suđenja nakon Drugog svjetskog rata a onda me upitaše da li ja to njima možda pokušavam kazati da mi nakon takvog iskustva nismo donijeli neki ovakav ili makar sličan zakon već i dalje puštamo javne djelatnike da bez ikakve bojazni i bez ikakvog samoregulatornog mehanizma pričaju šta god im padne na pamet.
Premda ja lično ne snosnim nikakvu krivnju niti zaslugu za ustroj i funkcionisanje ovdašnjeg zakonodavstva ipak se blago zacrvenjeh i oborih pogled pa jedva nekako od stida i srama procijedih – nismo donijeli takav zakon a nemojte me pitati ni kad ćemo jer ja to ne znam a biću iskren pa kazati i da ne gajim baš neki naročit optimizam u pogledu mogućnosti da će takav zakon ipak bit donijet. A jeste li barem legalizovali droge koje su i kod vas kao i kod nas stavljene van zakona? opet me upitaše moji domaćini a ja im opet odgovorih sa stidom i gledajući u vrhove cipela – nismo.
Nek su vam bogovi na pomoći, uzviknuše saosjećajno moji domaćini, jer vas samo oni mogu sačuvati od propasti u koju hrlite tako što ste dopustili političarima, žurnalistima, akademicima i vjerskim službenicima pa i umjetnicima da sluđuju čeljad bez ikakve odgovornosti za svoj pogani posao a čeljadima ste oduzeli priliku da se barem malo razrahate od tog sluđivanja putem rekreativnog uživanja u raznim opojnim drogama i stimulansima a da pritom ne pređu s one strane granice zakona a ako vi tamo smatrate da je to veća pravda od našeg zakona po kom za zločin može biti kažnjen i onaj ko ga nije vlastitom rukom počinio to znači da vi niste uspjeli odstraniti primjese zamjenica ja i mi iz pojma pravde i tako dobiti njenu čistu supstancu te vam stoga bratski i komšijski savjetujemo da što prije počnete praviti i Hitlera i druge njemu nalik monstrume od blata ili čak od govana jer su oni tek benigna i dobrodušna spadala spram onih koji vas čekaju u budućnosti ali će do te budućnosti doputovati skupa s vama jer monstrumi ne padaju s neba već izrastaju iz najdubljih zabluda zajednice koja je svojim većim dijelom uvijek spremna i voljna slijediti te monstrume sve dok oni znaju evo ovako rukom pokazati granicu između nas i njih.
Nakon tih riječi ja se oprostih od svojih ljubaznih domaćina i za svaki ih slučaj upitah kakve su kod njih procedure dobijanja azila i kakva im je politika po pitanju migranata uopšte jer nikad se ne zna kad će nam tačno doći ta budućnost koju sami gradimo pa nije zgoreg uvakat imati rezervnu opciju no kad mi objasniše komplikovanu administrativnu i birokratsku proceduru za dobijanje azila ja samo kazah u sebi – edokurca, kad dođe budućnost s monstrumima ako budeš živ moj Kepi a ti fino u jedne džepove potrpaj stripove Ticijana Sklavija u kojima se vazda može naći korisnih obavještajnih informacija o čudovištima a u druge džepove natrpaj bombe i municiju te prvi zavoj abdominalni i atropinsku siretu pa udri po monstrumima i njihovim sljedbenicima i ne žali a ako se desi da pobiješ i protjeraš sve monstrume i njihove sljedbenike iz svoje zone odgovornosti nemoj zaboraviti da na kraju i samome sebi prosviraš kuršum kroz lobanju jer jebemliga i ti si nekakav kurčev javni djelatnik pa makar i u minimalnom kapacitetu te takav konzistentan postupak duguješ samome sebi kao odlučnom i nepokolebljivom veteranu mnogih bojeva protiv čudovišta.
