Piše: Milovan U.
Koliko razumijevam stvari, studentski protesti u Srbiji prvenstveno se mogu razumjeti kao energija pobune protiv jednog društveno-političkog sistema koji život čini nedostojnim.
S jedne strane, imamo režim za koji se tvrdi da je korumpiran i kriminalizovan, dok s druge strane imamo opoziciju sa svojim medijskim tribunima koji se ni po čemu ne razlikuje od olinjalih i agresivnih novinara, starlet-analitičarki svega i svačega, koji su dati u službu svakodnevnog agitovanja za vlast.
Zaista, čak i sa elementarnom upućenošću u srbijanske prilike, čovjek se mora zapitati kakvo je to društvo u kojem se na pijedestal medijske moći i javne popularnosti i uticaja postavljeni ljudi koji bi po svemu mogli biti reprezenti jedino društvene margine. Ne mislim samo na rijaliti zonu, već i na intelektualce koji pristaju da učestvuju u karnevalskim emisijama Milomira Mirića koji svaku nacionalnu ili političku temu srozava na nivo ćaskanja. Ili ti intelektualci zaista vjeruju da se u močvari može čuti glas mudraca, da može nadjačati kreketanje žaba.
Da ne govorim o drugim oblicima medijskog zlostavljanja i toksiziranja komunističkih nostalgičara. U takvom ambijentu nema zdravije stvari nego da ustanu oni koji su krenuli putem obrazovanja, profesionalnog usavršavanja, što vjeruje da se školovanjem postiže bolja ličnost, bolja država, bolja kultura. Čini mi se da je to daleko prihvatljivije objašnjenje od svih tvrdnji da su studenti samo sredstvo neke bjelosvjetske urote, zavjere, čega li! Koliko bi tek bilo sumanuto povjerovati da generacije mladih ljudi, đaka i studenata, dakle onih koji su u naponu entuzijazma i povjerenja u obrazovanje, knjigu, školstvo i sl. nije više nego neka masa sa neartikulisanim idejama.
Naravno, naivno je povjerovati da tu mladalačku i zdravu energiju ne vrebaju pretendenti na presto, kontrolu političku i privrednu odasvuda, kao iznutra tako i spolja. No, to svakako jednako stoji i vreba i bez studentskih pobuna.
Ako bi se išta moglo zaključiti, bez sumnje, onda je to da se studentski protesti prepoznaju kao jedan apofatički bunt. Studenti jasno znaju šta neće. Neće da trpe sistem vrijednosti u kojem je politika zamijenila i religiju, i nauku, i etiku, i politiku, i prosvjetu. Studenti neće politički mesijanizam, već odgovornu i kulturnu državu.
