Piše: Elis Bektaš
Postojeći izborni zakoni u balkanskim posttranzicijskim zemaljama oružje su za masovno uništavanje participacije građanina u javnim poslovima. Bilo bi lijepo kada bi ova jednostavna i tačna, ali i opominjuća misao imala i jednostavno rješenje ali ga nema jer to rješenje zahtijeva mnoga druga rješenja na koja zatucano i isprepadano biračko tijelo jednostavno nije spremno
U tom biračkom tijelu jedni viču hoćemo da bude bolje a da ih neko upita da opišu to bolje oni bi mu ponudili mnoge naivne i sublentave vizije budućnosti u kojoj se dobro kao kakvom čarolijom pretvara u loše čim izađe iz tih vizija i dođe u dodir sa stvarnošću. Drugi, pak, viču hoćemo da očuvamo naš način života a da ih neko upita koji je to način života oni bi mu počeli opisivati kako su živjeli kad su bili knjazovi ili begovi ili neki drugi kurci odnosno kad uopšte nisu bili živi.
To znači da nikad nisu bili ništa od toga već su rođeni s pameću kurca i sa hrabrošću tog istog kurca koji je na svijet došao bez muda ispod sebe pa zato ne mogu razumjeti da nije stvar u tome da se očuva taj način života koji nikad nisu ni živjeli niti da im bude bolje tako kako oni zamišljaju to bolje, već je stvar u tome da se biračke mase osvijeste i da budu pripravne da prilagode svoj život i način na koji ga žive dinamičnosti svijeta koji je u stalnom pokretu unaprijed čak i kad se kreće unazad.
Milo Lompar: Korčnoj je šahista kao umetnik (Feljton, šah i književnost; 2. dio)
Ali život nikad ne skreće na stranputicu koja će ga dovesti do tih knjazova i begova i kakvih već kuraca sve ima u halucinacijama biračkih masa i koji nikad nisu onakvi kakvim ih biračke mase zamišljaju već su nalik svojim današnjim preslikama, što će reći da su pogani i mračni baš poput tih današnjih društvenih štetočina koji oponašaju knjazove, begove i druge kurce.
A sve bilmezastije biračke mase sve teže razumijevaju da ih te današnje kopije knjazova, begova i drugih kuraca jašu po svojevoljnom pristanku biračkih masa da budu osedlane pa i osamarene, uključujući tu i one koji se ko biva opiru tom jahanju, a ne shvataju da su, čim pristanu makar i na najsitniju laž iz žvalja tih knjazovsko-begovsko-kurčevskih kopija, sami sebi metnuli sedlo ili samar na grbaču.
Zalud je poslije vikati nećemo da nas jašu jer te pogani i ti mračnjaci dobro znaju da će vas jahati sve dok vjerujete da ste u pravu i dok bježite od pitanja kao ministri od odgovornosti te dok ne budete spremni saslušati drugoga, a ne da vazda proberete ono najgore što postoji kod drugoga i to proglašavate za njegovu mjeru, pa tako jedni sebi biraju raspamećene i zatupaste bradonjice sa potkraćenim hlačicama da na osnovu njih mogu kazati ma svi su oni tamo takvi, drugi sebi biraju raspamećene i zatupaste folkorne ravnogorce da na osnovu njih mogu kazati ma svi su oni tamo takvi, a treći, opet, sebi proberu one raspamećene i zatupaste đuturume koji pod stare dane sebi vežu pionirske marame i nosaju štafetu da na osnovu njih mogu kazati ma svi su oni tamo takvi.
A tako, avaj, mora biti među zatucanim i isprepadanim biračkim tijelom jer je samo na taj način moguće očuvati imbecilnu vjeru u valjanost vlastitih bilmezluka, a sve ovo samo je djelić problema koje valja riješiti da bi te zatucane i isprepadane mase mogle razumjeti značaj participacije građanina u javnim poslovima, a čak i ako te mase budu uspjele razumjeti taj značaj, opet će im to biti zalud ako ne budu uzgojili muda pa da smiju hraknuti šlajmarom svakog političkog poganćera i mračnjaka svaki put kad im servira neku laž.
Ma koliko se to činilo kao nepristojno rješenje, ono je ipak jedino moguće a ja biračkim masama nisam kriv što su se toliko zapustile da im osviještenost i put ka slobodi moraju početi šlajmarama precizno hraknutim na pravilno odabrane mete koje nipošto ne smiju biti ograničene na kvislinge bez okupatora koji drže vlast u svojim kandžama, već se listi ciljeva moraju pridodati i oni sa ambicijom da u vlasti odmijene te kvislinge bez okupatora samo da bi nastavili njihove pogane i mračne poslove.
Pa eto, djeco, da ne bude poslije nismo znali, nije nam Kepi rekao u vakat – koliko muda budete imali i koliko šlajmara budete mogli nakupit i hraknut, toliko ćete svijesti i ljudskog dostojanstva imati. A to što vi zovete pristojnošću, to je samo pogrešan i nakaradan prevod riječi ropstvo sa blagorodnog i značenjem bremenitog humskog jezika na te vaše obogaljene vernakulare što ih iz nekog razloga jezicima nazivate
