Piše: Milorad Durutović
Nedavno objavljena „Knjiga o Andriću. Male-velike drame: Andrićeva proza iz perspektive Jungove psihologije“ dr Jasmine Ahmetagić može se svrstati u remek-djela književne kritike.
Knjiga je već samim naslovom profilisana kao hermeneutički „suženo“ polje ispitivanja Andrićevih proza. Međutim, čitanje knjige otvara gejzire erudicije i analitičke pronicljivosti, tako rijetke u današnjoj kritici. Pored toga, knjiga sadrži strast klasika, te se može čitati „u dahu“.
Ahmetagić ubjedljivio otkriva ono o čemu Andrićevi junaci ćute, ono čega, uslovno govoreći, ni sami nijesu svjesni. A to „nesvjesno“ i jeste antropološka i arhetipska šifra koju je sam Andrić ostavio čitaocu na odgonetanje.
Najzad, potrebno je uočiti da „Knjiga o Andriću“ nije samo priča o „lepim [i ružnim] bićima“ Iva Andrića, već da funkcioniše kao univerzalni ključ što otvara dveri psihičkog života. Ko to razumije, osim „zadovoljstva u tekstu“, nakon čitanja ove knjige može osjetiti i (ontološki) jezu u kostima… Prema tome, Ahmetagić pokazuje da jungovski tretman literature nije neka bočna hermeneutički ravan u književnoj nauci.
